ĐAVAO (prema grč. διάβολος, lat. diabolus »obtuživač, klevetnik), naziv za odpale anđele ili zle duhove; sinonimi su: nečastivi, paklenik, sotona, vrag.

Vjera u postojanje zlih duhova, slična poimanju đavla, poznata je kod Grka, Rimljana (demoni, satiri), Germana (divovi, koboldi), Slavena (vukodlaci), a napose u perzijskom dualizmu u kultu Ahrimana i njegovih duhova. Među nastranim praznovjerjima kršćanske ere srednjega vieka nalazimo kult đavla u luciferianizmu, zatim u legendama o ugovoru s đavlom (Faust i Mefistofeles), incubusu i vjerovanju u vještice, a napose u novovjekom satanizmu (v.) kao kulminaciji mržnje na pravovjerno štovanje Boga. U vezi s time dolazi motiv đavla na različite načine do izražaja u književnim obradbama te u kiparskoj i slikarskoj umjetnosti. U liturgiji katoličke crkve postoje molitve i obredi za izgon i zaklinjanje đavla iz obsjednutih ljudi i drugih stvari (→ eksorcizmi).

LIT.: E. Krebs, Teufel (BL); J. Bois, Le Satanisme et la Magie, Pariz 1896; O. Erich, Die Darstellung des Teufels in der christlichen Kunst, Berlin 1931; H. Zieren, Studien zum Teufelsbild in der deutschen Dichtung, Bonn 1937.J. O.