ĐAKOVO, trgovište u Slavoniji, na neznatnoj uzvisini (111 m), koja razdvaja Podravinu od Posavine, ima 7.018 stan. (1931). Sjedište je kotarske oblasti i kotarskog suda. Svoje značenje zahvaljuje poglavito činjenici, da je u njemu stolica bosansko-sriemskog biskupa i kaptola, uz koju se veže i bogoslovno sjemenište. Ima dvie građanske škole, državnu i privatnu žensku (s konviktom) sestara sv. Križa, koje imaju u Đ-u i svoju matičnu kuću. Od ostalih ustanova valja spomenuti još stručnu produžnu školu, dispanzer za trahom i školsku polikliniku, biskupsku tiskaru te šumsku upravu đakovačke biskupije. Đ. je trgovačko središte bogatog kraja te ima živahnu trgovinu zemaljskih proizvoda i stoke. U posljednje se doba podiže veleobrt, te postoje 4 mlina, 2 parne pilane, ciglana, pecara žeste, tvornica pokućtva, ledana, tkaonica umjetne svile, tvornica mliečnih proizvoda i električna centrala.Z. D-i.

Poviest. Đ. (Dyaco, Dyacou, Deako, Dyakon, Dyakow i sl.) prvi put se spominje u izpravi kralja Bele III. (IV.), kojom 1244 potvrđuje darovnicu svoga brata Kolomana bosanskom biskupu iz 1239; tada je Koloman darovao biskupu Đ. i Bleznu u vukovskoj županiji. Đ. je u to doba bilo samo imanje (possessio). Već 1252 boravi u njemu bosanski biskup, a početkom 14. st. spominje se ondje i katedrala u gotičkom stilu, obkoljena jakim obranbenim zidom, i biskupski dvor. Zato se u izpravama 14. st. i razlikuje »castrum Dyako«, tvrđa s crkvom i dvorom, od »civitas Dyako« — trgovišta oko tvrđe. Kaptol (capitulum de Deako) vrši kao »locus credibilis« različite pravne poslove, o čemu svjedoče brojne izprave. Zaslugom svojih biskupa Đ. je često bilo poprištem značajnijih političkih događaja. G. 1355 boravio je ondje kod »svoga duhovnog otca bosanski ban Tvrdko. U dinastičkim borbama 1382—1410 Đ. je važna stratežka točka. Poslije bitke kod nedalekoga Gorjana 1386 Đ. ostaje kroz dvie godine u vlasti hrvatskih ustaša, a 1388 zavlada njime kralj Žigmund, koji ga učini polaznom točkom u borbama s Bosnom. G. 1393 ugovori on ondje mir s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom. I trgovište se brzo razvijalo oko katedrale i biskupskog dvora. Tu je župna crkva sv. Lovre, franjevački samostan iz 1347. kanoničke kurije i uredi biskupskih posjeda.

G. 1521 provalile su prve osmanlijske čete iz Bosne kod Broda, ali su kod Jošave bile suzbijene od seljaka. Poslije Mohačke bitke, gdje pade i đakovački biskup Đuro Paližna, Đ. se još držalo do 1536, a turska se vlast učvrstila u njemu 1537 pobjedom kod Gorjana nad carskom vojskom generala Katzianera. Nakon sto godina turske vlasti Đ. broji do 800 turskih kuća i svega 25 kršćanskih. Malo pomalo postade ono stjecište turske vlastele, koja je pobirala goleme prihode iz bogate Đakovštine. Pri kraju turske vladavine zemlja je bila toliko izcrpljena i opustošena, da je tu preostalo samo 25 napučenih sela uz 86 pustoselina. Stara katedrala ležala je u ruševinama, a župna je crkva bila pretvorena u džamiju. Nakon oslobođenja 1687 Đ. opet postaje sielo biskupa. Prvi biskup fra Nikola Ogramić Olovčić pretvara jednu od triju džamija, Hadži-pašinu, u katedralu, ali već njegov drugi nasljednik biskup Patačić gradi novu katedralu i biskupski dvor u baroknom stilu. Franjevci podižu nov samostan, a mošeja paše Ibrahima postaje župna crkva; ona još i danas stoji i jedan je od riedkih tragova turskog gospodstva u Slavoniji. Za prosvjetni i kulturni razvitak Đ-a doprinosi mnogo biskup Mandić (1806—15); on proširuje pučku školu, osniva bogoslovno učilište, prosieca nove ulice, uvodi stalni pjevački zbor u katedralu. Biskup Strossmayer podiže 1866—82 novu katedralu, po kojoj Đ. postaje poznato u širokom svietu. Novu monumentalnu zgradu sjemeništa sagradio je biskup L. Krapac. Na Strossmayerov poziv učinile su i sestre sv. Križa Đ. središtem svoje provincije. Neko je vrieme postojala ondje učiteljska škola. Đ. je nekada pripadalo virovitičkoj županiji, pa su se tu od 18. st. sastajale i županijske skupštine (1761, 1805, 1809, 1813).

U Đ-u su živjeli i djelovali mnogi kulturni i prosvjetni radnici: biskupi Mandić i Strossmayer, M. Topalović, L. Botić, Adam i Ferdo Filipović, Juraj i Nikola Tordinac, I. Okrugić, J. Tombor, V. Korajac, M. Pavić i M. Cepelić.

LIT.: V. Klaić, Crtice o vukovskoj županiji i Đ-u u srednjem vieku, VZA I., Zagreb 1900; F. Šišić, Županija virovitička u prošlosti, Osiek 1896; Isti, Nešto o bosan.-đakov. biskupiji i đakovačkoj katedrali, Čupićeva Godišnjica 44, Beograd 1935; Glasnik biskupije bosan.-sriemske 1893, 1895, 1898, 1903; T. Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije I., Zagreb 1891.S. B-n.

Naselje. U darovnici Bele IV. iz 1244 navedene su i granice đak. posjeda, kako su postojale, dok je Đ. pripadalo župskom gradu vukovskom u gradokmetskoj ili kmetskoj postrojbi. U to je vrieme položaj samog Đ-a odgovarao današnjem njegovu smještaju, ali je cieli posjed obuhvatao i mnogo zemljišta u bližoj i daljoj okolici. On se prostirao između potoka Kaznice i Jošave do sela Satnice, zahvatio na lievoj strani Jošave sela Vučevce i Bježaniju (razseljeno oko 1700) i udarajući pokraj Đurđanaca i Mikanovaca dohvatio Biđ kod sastavaka s potokom Kladavcem, zapadno od današnjih Perkovaca. Po Kladavcu je granica išla na J i prošavši između Babine Grede i Gundinaca zahvatila područje današnjih Sikirevaca, a prolazeći s od Jaruga i Novoga Grada izašla je na Savu. Po njoj je ona tekla do okuke između Svilaja i Oprisavaca, a odtuda je okrenula na S i prolazeći između Andrijevaca, Perkovaca i Piškorevaca s jedne i Topolja, Dragotina i Selaca s druge strane stigla do potoka Kaznice. Veliki đakovački posjed zauzimao je, dakle, 1244 područja današnjih mjesta: Đakova, Vučevaca, Budrovaca, Piškorevaca, Strizivojne, Vrpolja, Starih i Novih Perkovaca, Čajkovaca, Andrijevaca, Gundinaca, Sikirevaca, Beravaca, Vel. i Male Kopanice, Divoševaca, Kupina, Zoljana, Prnjavora, Stružana, Sredanaca i Svilaja. To zemljište leži dielom na povišem tlu gornje Kaznice i Jošave, na staroj, obrađenoj zemlji, a dielom u dubokoj nizi potoka Biđa, donje Jošave, Breznice, Kaznice, Mostanika, Moravnika, Berave i Kladavca. U i dielu sastaju se svi ti potoci i čine veliku i duboku niz obraslu od starine gustom, ponajviše hrastovom šumom. Ipak se na tom nizkom tlu izdižu i visoke, široke grede, osobito uza spomenute potoke, koje su plodne i vrlo podesne za obrađivanje. Na njima su nastala rana naselja, koja su se na toj dobroj zemlji mogla uspješno razvijati. Uglavnom se tu nalaze četiri skupine visokih greda: jedna je između Kaznice i Biđa od Vrpolja do Andrijevaca, druga oko Mostanika i Moravnika sa skupom sela oko Kopanice, na nju se nastavlja više tlo prema Savi oko Svilaja, a četvrta je skupina, koja je i najniža, oko Berave od Gundinaca preko Sikirevaca do Save. Čisto šumsko, razmjerno najniže, zemljište nahode se tu u samom slievu navedenih potoka, na kojem nije ni nastajalo ljudsko naselje. Šume su nekad obuhvatale velik dio toga međuriečja, te su i plodne grede bile u nekoj mjeri pod njima. Cielo je to zemljište patilo mnogo i od poplava, jer je voda, što savska, što potočna, prodirala i na ratarsko tlo i zahvatala i gornja sela pod samim Đ-om. Od 18. st. počelo je krčenje boljih zemalja i osiguravanje od poplava. U 19. st. uređeni su prokopima svi potoci, a osobito Biđ, donja Jošava, Kaznica i Breznica.

U vrieme darovnice od 1244 Đ. je bilo malo naselje, a od Biđa do Save navodi se duboka šuma s malo krčevina. Prelaženje u posjedovanje bosanskog biskupa ubrzo je tom zemljištu, a pogotovu Đ-u donielo mnogo koristi. Biskup je u Đ-u sagradio dvore, gospodarske zgrade i kuće za svoje činovničtvo. Upravu posjeda vodio je činovnik, koji u latinski pisanoj listini od 1355 nosi naslov »župan«. To je gospodarstvo sustavno uredilo bolje izkorištavanje nizkoga međuriečja i unapriedilo njegovo jače naseljavanje.

U listini od 1252 već je Đ. »villa« sa svojom crkvom i dvorom biskupovim, koji u njemu privremeno stanuje, ali se ondje još nije nalazio kaptol, nego se u pratnji biskupovoj nahodi notar i nekoliko svećenika. Stalni kaptol u Đ-u zapisan je u poznatim spomenicima 1293, te je vjerojatno, da se onamo preselio već koju godinu prije. Bilo je to, svakako, u savezu sa stalnim nastanjenjem bosanskoga biskupa u Đ-u. To je oko 1290 proveo jamačno biskup Toma, koji je bio rodom iz prvoga susjedstva, iz okoline Dopsina i plemena Sente-Magoč, koje je držalo velike posjede u gornjem Povučju. Za nj znamo da je kupovanjem susjednih posjeda širio vlastelinstvo svoje crkve, a to je radio u vezi sa svojim rodom u Povučju, s kojim je u zajednici posjedovao neka imanja u susjedstvu Đ-a. Podrietlo iz okoline Đ-a i vlastito posjedovanje na tom zemljištu bez sumnje su djelovali, da je Toma, i onako pritiešnjen težkim prilikama u Bosni, odabrao za stalno sjedište upravo Đ., iako je na svojim posjedima Brezni i u susjednoj Usori imao i drugih podesnijih i Bosni bližih mjesta.

Trajno nastanjenje bosanskog biskupa i kaptola u Đ-u izazvalo je potrebu, da se ondje podigne stolna crkva i urede domovi kanonika. Već su oko 1340 nabavljani uresi i dragocjeniji dielovi za tu crkvu, što dokazuje, da je ona građena u prvim desetljećima 14. st. Svakako su tu gradnju izvršila dva biskupa, koja su dugo vremena obavljala tu čast: fra Petar i Lovro. Potonji je bio prije biskupovanja i kanonik u đakovačkom kaptolu, a on je svršavao ukrašavanje crkve 40-tih godina 14. st. Stolnu crkvu u Đ-u izričito spominje pismo bana Tvrdka iz 1355, koje je dao napisati u dvoru pokraj nje u prisutstvu đakovačkog župana Klečina.

Kaptol u Đ-u bio je već oko 1330 podpuno uređen. U njemu je tada bilo 13 kanonika, i to: prepozit, lektor, dva kantora, kustos i 8 magistara. Broj kanonika odgovarao je duhovnom i družtvenom radu, koji je đakovački kaptol imao vršiti od svoga postanka. Osim velike vjerske promičbe u Bosni imao je mnogo posla i kao ustanova vjerodostojnosti, jer je bio jedini kaptol u prostranoj Vukovskoj župi. U tom svojstvu njegovo je djelovanje bilo osobito jako u 14. st. Sačuvan je oblik njegova pečata sa slikom sv. Petra, kojem je on bio posvećen. Posvetu sv. Petra i Pavla nosila je i stolna crkva, kao što ju je imala i stara stolna crkva u Brdu u Vrhbosni, te je i ciela bosanska biskupija bila posvećena tim svetcima.

Veliki dvor biskupov, stolna crkva, dvorovi kanonika, kuća biskupskih upravitelja i namještenika te gospodarske zgrade davale su Đ-u već u početku 14. st. gradski izgled. Jamačno je do toga vremena bila i stara župna crkva sv. Lovre prepravljena ili nanovo sagrađena. Stoga je Đ. već polovinom 14. st. steklo stupanj trgovačko-obrtničkoga mjesta (oppidum), a nešto kasnije i velikoga trgovišta (civitas). U njemu su glasoviti županijski veliki sajmovi, od kojih je osobito znatan bio onaj u vrieme između Božića i Nove Godine. Zbog službe kaptola kao mjesta vjerodostojnosti u Đ-u su bili podignuti i hospitali, koji su kao i velike trgovine i obrtničke radione promicali trgovinu i obrt. Tome su pomagale i velike glavne ceste, koje su se upravo u Đ-u križale. One su vodile od Broda na Osiek, od Sv. Ilije (Vinkovaca) na Požegu, onda iz Đ-a na Gorjan i Našice, na Cernu preko Vel. Sela te na Kostroman i Mihaljevački Brod i dalje u Usoru i Bosnu preko Kopanice. Kako je oko Đ-a postojalo mnogo manjih plemićkih posjeda, ono je bilo običajno sastajalište nižeg plemstva i sjedište plemićkih skupština Vukovske župe.

G. 1347 i 1348 sagrađen je u Đ-u i velik samostan franjevaca, koji je u onom kraju, uz biskupsku stolicu i kaptol, imao veliko značenje. Osnovao ga je vikar bosanskih franjevaca fra Peregrin Saksonac, koji je za nj dobio dopuštenje od Svete Stolice 1347. Fra Peregrin je 1349 postao i biskup bosanski te se stalno preselio u Đakovo. U samostanu je stanovao konvent od 12 braće. Bio je prostran, te su se u njemu češće održavale i skupštine ciele bosanske franjevačke vikarije, osobito u početku 15. st. Po svom položaju franjevački je samostan pripadao kustodiji usorskoj, koja se prostirala oko donje Bosne i u susjedstvu s lieve strane Save. Po pizanskom popisu iz 1378 njoj su spadali konventi u Đ-u, Modriči, Vrbici, Skakavi, Lindavi i Bukovici; đakovački i vrbički ležali su u Vukovskoj župi, a ostali u Usori. Sielo usorske kustodije bilo je u Đ-u, kao što je kustodije mačvanske bilo u Alšanu, isto tako na sigurnom smještaju s lieve strane Save. I usorska je kustodija bila osnovana, da bude obrana katoličkoj crkvi protiv prodiranja patarena iz unutrašnjosti Bosne u Usoru i Posavinu. Stoga je i u đakovačkom samostanu kao i u alšanskom bila uređena i posebna škola. Ta je škola kasnije, u širenju kalvinstva, poslužila u borbi protiv te nove sekte, koja je oko 1550 bila zahvatila i Povučje i Pobiđe. Zato su kalvini 1551 pod turskom vladavinom i navalili na franjevački samostan u Đ-u te ga posve uništili.

Najposlije se u poč. 15. st. i vikar bosanskih franjevaca stalno preselio u Đ., gdje je dotad boravio samo povremeno. Tako su se u tom mjestu stalno našli: bosanski biskup i kaptol, vikar bosanskih franjevaca i kustos usorske kustodije — četiri ustanove duhovnog života, vrlo znatne u tadašnjem družtvenom i političkom svietu. Na ostalom području velikoga đakovačkog posjeda nije se razvilo nijedno jače naselje. Tu su živjeli ili biskupovi predialci, višeg družtvenog položaja, blizi plemićkom sustavu, ili kmetovi, uglavnom ratari. U tom naselju može se razlikovati pet skupina, svaka sa svojom župom i crkvom. U skupini na području današnjih Piškorevaca bila je crkva u selu Jagodini, u kojemu je bilo i veliko središnje groblje. Skupina od Strizivojne do Andrijevaca, između Breznice i Biđa, imala je crkvu sv. Stjepana Kralja kod Strizivojne. Kopaničkim selima crkva je bila izgrađena na visokom tlu kod okuke potoka Berave, na t. zv. Gradcu. Na sikirevačko-gundinačkom području postojala je crkva sv. Marije u selu prozvanom po njoj Marinci, nedaleko današnjih Sikirevaca. Peta je župa obuhvatala sela oko Svilaja, kojima je služila crkva u t. zv. Rastiću kraj današnjeg sela Zoljana. Sve su skupine bile dobro povezane s Đ-om cestama, koje su preko njih vodile u Usoru i Bosnu.

Na cielom đakovačkom posjedu biskupi su sagradili samo tvrđavu u Đ-u, gdje se nalazila u samoj blizini dvora i stolne crkve. Ona je bila čvrsta i suvremeno izgrađena te je poslužila i u ratovanju s Turcima, koji su je i dalje održali. Inače su ostali dielovi područja bili pod okriljem tvrđava sa susjednih posjeda, i to zapadniji dio Garčina i Trnjana, a iztočniji Kostromana, Cerne, Jaruga i Novoga Grada.

Turci su Đ. osvojili u ljeto 1536 i, uočivši važnost njegova položaja i naselja, odredili su ga za vojničko i upravno središte kotara, koji su ustrojili oko potoka Jošave, Kaznice i Breznice. Kotar je odmah bio pripojen požežkom sandžaku, koji je obuhvatio zemljište od Vuke i Biđa do Ilove. U stvaranju toga kotara Turci nisu pazili na stare granice đakovačkog područja, nego na zemljopisnu cjelinu, koju čini poriečje spomenutih potoka. Stoga su oni u tu upravnu novu jedinicu uvukli i velike posjede Nevnu, Gorjane, Poljanu, velik dio Brezne i one manje plemićke posjede, kojih je bilo dosta oko Đ-a. Ta je upravna jedinica bila tako spretno stvorena, da se, uz male popravke, održala sve do danas, jer današnji đakovački kotar odgovara turskom.

Odmah kod uvođenja turske vlasti i novog poredka prešao je na islam velik dio starosjedilačkoga hrvatskog naselja u Đ-u i okolici, kao što su novu vjeru prihvatili i mnogobrojni starinci oko Broda i Požege. Prema tadašnjem običaju najveći se dio i okolnih muslimana preselio u Đ., gdje je stvorio ratarsko, posjedovno, obrtničko i trgovačko stanovničtvo. U to je naselje unišlo i nešto muslimanskih došljaka iz susjednih turskih krajeva, osobito iz Bosne i Usore. Muslimani su bili i mnogobrojni upravni činovnici kotara i članovi ratnih postrojbi. Oni su već u prvom stoljeću turske vlasti u Đ-u bili tako jaki, da ih je oko 1620 bilo do 800 kuća, dok je katolika tada bilo samo 25 domova. Taj se broj do 1680 podigao na 42 doma, a i muslimanski je dio bio razmjerno porastao. Među muslimanima bilo je tridesetak velikih posjednika, koji su držali zemlje ne samo u đakovačkom kotaru, nego i po susjednoj Podravini i Posavini. Od njih je bilo desetak begova, za koje možemo predpostaviti da su bili uglavnom pomuslimanjeni starosjedioci. Koliko je u Đ-u bila jaka i ratnička ustrojba pod Turcima, vidi se po broju posjednika paša i aga. Samih je paša oko 1680 bilo u Đ-u osam, a uz to i dva ćehaje. Značajno je, da su u cielom kotaru bila samo dva spahije, što upućuje na to, da su već starosjedioci bili stekli begluke, te nije bilo ostalo mnogo zemlje za diobu na timare.

Đ. je pod Turcima bilo znatno poraslo, već u prvim desetljećima gospodstva svakako za nekoliko puta prema stanju prije njih. Broj od 800 kuća oko 1620 predstavlja snagu stanovničtva od najmanje 4000 čeljadi, a tome broju valja dodati i veliku stalnu posadu. Muslimani u Đ-u prelazili su svojim brojem cielo ostalo kršćansko stanovničtvo u kotaru, kojega je oko 1650 moglo biti 600—700 domova. Osim u Đ-u bilo je muslimana i u Gorjanu, a ponešto i po selima, te su oni sačinjavali veću polovinu naselja u đakovačkom kotaru. Oni su mu stoga oko 150 godina davali obilježje, pri čem je osobito djelovalo samo Đ. kao središte svega upravnog, družtvenog i gospodarskog života na tom zemljištu.

Turci su tvrđavu u Đ-u mnogo cienili, jer je u srednjoj Slavoniji bila jedina većega obsega i jake građe. Oko nje je za njihova vremena bilo izgrađeno ostalo Đakovo. Središte je grada bilo oko glavne džamije pregrađene iz crkve sv. Lovre. Kraj nje se nalazio dvor glavnoga paše. Odavde prema sjeveru pružao se gornji dio grada, a tu je stajala džamija, koju je sagradio Arnautin Memi-beg s nadimkom Gazi. On je oko 1540 stekao darovnicom velik dio Đ-a te je ondje osnovao obitelj, iz koje je u četiri naraštaja izišlo nekoliko glasovitih vojskovođa, upravnika i državnika turskog carstva. Po Memibegovićima bilo je Đ. poznato na daleko i široko. Prema jugu ležao je treći dio naselja s džamijom, koju je sagradio jedan od paša. Podalje od tvrđave razvio se obrtnički dio grada, u kojem se izdizao mečit. Đ. je 1626 opisao A. Đurđević, a 1658 E. Čelebi. Prvi od njih iztiče krasne vrtove u gradu, a Čelebi navodi, da su se u cielom mjestu izticali sjajni dvori Memibegovića.

Pod Turcima prestale su u Đ-u djelovati sve duhovne ustanove katolika. Najduže su se održali franjevci, kojima su okolni kalvini uništili u borbi 1551 samostan. Katolici su s vremenom pali na mali broj. Đurđević ih je 1626 našao samo 25 kuća. Za njih je pod Turcima bila župa u susjednim Selcima. Oni su u Đ-u imali svoju posebnu mahalicu podalje od muslimanskog diela grada. Pred turske poraze od 1683—91 Đ. je bilo jedno od najbolje naseljenih mjesta u srednjoj Slavoniji. Više su stanovničtva imali jedino Požega i Osiek, a za koju stotinu kuća i Brod. Ležeći u sredini vrlo plodnoga ratarskoga i vinorodnog zemljišta Đ. je predstavljalo napredno muslimansko naselje na tlu između Save i Drave, gdje su muslimani bili izišli iz starosjedilačkog i donekle doseljenog stanovničtva, te je imalo sve uvjete da se dalje još bolje razvija. Ono je oko 1680 imalo već blizu 1000 domova i do 5000 čeljadi, što je u ono vrieme malih gradskih naselja u našim krajevima, a osobito u središtu malih, pa i sitnih sela, značilo jaku snagu, koja je bila već i sama dovoljna da sebe dalje uspješno razvija.

U to su nastupili porazi turske vojske jedan za drugim, Turci su počeli gubiti i Slavoniju te su napustili i Đakovo. Dogodilo se to u jesen 1687. Ipak đakovački muslimani, kao i oni u Povučju, Podunavlju i Pobosuću, nisu u tom ratovanju imali većih gubitaka. Oni su se uglavnom u obćoj struji seljenja izpred nadiranja kršćanskih vojska preselili na desnu stranu Save, ponajviše na područje Tešnja, Teslica, Žepča, Zenice, Gračanice, Gradačca i Tuzle, gdje njihovi potomci žive i danas. Đ. je napušteno ubrzo, ali mu uza sve to kuće i zgrade nisu ostale pošteđene. Zapalili su ih pred bježanjem dielom sami muslimani, a dielom kršćanski vojnici, oboji iz želje, da se njima ne posluži neprijatelj. Tako propast muslimanskog Đ-a opisuje biskup Bakić 1702. Te godine postojalo je od onih mnogobrojnih kuća, zgrada, turskih različnih ustanova i džamija samo još vrlo malo ostataka. Jedino su okolni katolici uspjeli očuvati u većoj mjeri glavnu džamiju, nekadašnju crkvu sv. Lovre, koju su opet preokrenuli u crkvu stare posvete.

Tako je iza muslimana ostalo pusto Đ., u kojem se u nastupu nove vlasti našlo samo nešto starinaca katolika. Popis iz 1687 zabilježio je svega 13 kuća, u kojima je ipak utvrđeno 298 čeljadi. Tada je poslije 1702 počelo jače nastanjivanje Đ-a. U novo su se naselje selili u prvom redu okolni starosjedioci, onda došljaci iz Bosne, Bačke i Hrvatske Uza sve to ni oko 1760 nije u Đ-u bilo više od osamdesetak kuća. Jači je napredak u stanovničtvu pokazalo Đ. istom u kasnijim godinama 18. i u toku 19. st. Za to su vrieme došljaci i dalje u većini bili iz susjednih i daljih hrvatskih krajeva, ali se, osobito u 19. i u 20. st., u Đ. doselio i poveći broj stranaca, osobito Niemaca. Uz dobro naseljenu i bogatu okolinu Đ. danas ima sve uvjete da se opet razvija kao sjedište trgovine i obrta, kao što je velik napredak imalo od 13. do 18. st.

Po govoru pripada Đ. sa starosjedilačkom okolinom onoj skupini ikavaca, koji u kratkim slogovima stari jat pretvaraju u -je, na pr. dite — djeteta, djed, pjevati, a imaju još i stari naglasak. Iz polovice 14. st. sačuvano je hrvatski pisano pismo kralja Tvrdka, koje je pisao jedan od kanonika đakovačkih. Ono je podpuno ikavsko, donekle sa -e- glasom mjesto poluglasa i sa čakavskim značajkama.

LIT.: Dipl. zbornik IV.—XIV.; E. Fermendžin, Acta Bosnae (1892); Isti, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae. Starine XXII. (1890); J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I. (1912); Lampe, Historia reform. eccles. in Hungaria I. (1728); T. Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije II. (1891); R. Lopašić, Slavon. spom. za XVII. v., Starine XXX. (1902); M. Batinić, Njekoliko priloga k bosan. crkvenoj pov., Starine XVII. (1885).S. P-ć.

Đakovačka stolna crkva spominje se prvi put uz biskupsku rezidenciju 1355. Nakon oslobođenja od Turaka sagrađena je nova stolna crkva početkom 18. st., ali ona je bila malena i vrlo slabo građena. Stoga je biskup Antun Mandić početkom 19. st. osnovao zakladu za gradnju nove crkve. Gradnju je mogao započeti istom biskup J. J. Strossmayer, koji je zamislio velebnu građevinu. Izradbu nacrta povjerio je Karlu Roesneru (1804—69) i Fridriku Schmidtu (1825—91). Nadzor nad gradnjom vodio je Roesner, a po njegovoj smrti Schmidt, koga je zamjenjivao Vatroslav Donegani, a od 1876 Herman Bollé. Gradnja je počela 1866, a dovršena je 1882. Crkva je građena poput romaničkih građevina s nekim gotičkim primjesama. Ima tri uzdužne i jednu poprečnu lađu. Gdje se sieku glavna i poprečna lađa izdiže se kupola. Glavna lađa ima tri kata. Prvi je označen lukovima, koji spajaju pilone u njihovu donjem dielu i čine prielaz u pokrajne lađe. Nad ovim se lukovima nalaze velike zidne plohe sa slikama. Iznad slika su veliki rozetoni za svietlo i svod. Iznutra je crkva izžbukana i obojena, a izvana je obložena crvenom pečenom opekom. Pseudoromaničko pročelje urešeno je kiparskim radovima Tome Vodičke i V. Doneganija, velikom rozetom i slikama izrađenim u fajansi. Sa svake strane diže se po jedan 84 m visok zvonik.

U unutrašnjosti je uz glavni oltar šest pokrajnih žrtvenika izrađenih od bielog istarskog kamena. Nad glavnim žrtvenikom, za koji je nacrt izradio Schmidt uz sudjelovanje N. Consonija, diže se veliki pseudoromanički ciborij. Žrtvenici u pokrajnim absidama rađeni su po nacrtu Schmidtovu. Izradili su ih Donegani, Baumgarten i Vodička. Đuro Feuerstein izradio je modele za kipove sv. Ilije, sv. Ireneja i sv. Pavla. Nad ulazom u pobočne kapelice sv. Ivana Nepomuka i sv. Ćirila i Metodija nalaze se dva reliefa Ivana Rendića: Pilat pere ruke i Isus pada pod križem. — Izpod crkve je prostrana presvođena kripta.

Slikarski su ures crkve izradili uglavnom Aleksandar Maksimilian Seitz (1811—88) i sin mu Ljudevit (1844—1908). Strossmayer je želio, da taj posao preuzme Fridrik Overbeck, ali je on to zbog poodmakle dobi odklonio; poslao je samo kartone za dekoraciju kupole, ali je samo neke od njih upotrebio Lj. Seitz za svoje svietlo-tamne slike u svetištu. G. 1876 pozvao je Strossmayer rimskog slikara Nikolu Consonija, da naslika nekoliko slika, ali on je poslao svoga učenika Ansiglionija, koji je naslikao dvie slabije fresko slike (Noeva žrtva i Abrahamova žrtva). Velika slika u glavnoj absidi prikazuje Nebo (M. S.). U svetištu se nalaze biblijske slike Novoga Zavjeta, a u glavnoj lađi slike Staroga Zavjeta, sve radovi M. i Lj. Seitza.

Umjetničku vriednost Strossmayerove stolne crkve su prošlog stoljeća u nacionalnom zanosu precjenjivali, ali ipak je možemo objektivno ubrojiti među najbolje i najzanimljivije crkvene građevine druge polovice 19. st. u srednjoj Evropi.

LIT.: M. Cepelić, Đakovačka stolna crkva, Đakovo 1907; I. Rogić, Katedrala u Đakovu, Osiek 1932; F. Marković, Razvoj i sustav obćenite estetike, Zagreb 1903.D. K-d.