ĐAKONISE, starokršćanska ustanova pobožnih žena, obično udovica, koje su pomagale svećenstvu u duhovnoj pastvi ženskog svieta (pomoć pri krštenju, vjerska pouka, kućne misije, skrb za sirotčad, bolestnike i utamničenike i sl.). Potječe već iz apostolskih vremena. Po sv. Pavlu bile su to udovice uzorna života, preko 60 godina stare. Kasnije su to i djevice ili i žene, koje u čistoći žive, bez muža. Kalcedonski sabor g. 451 snizuje donju dobnu granicu đ-a na 40 godina. Đ. se ne ubrajaju u kler i ne primaju duhovne vlasti, nego samo blagoslov polaganjem biskupovih ruku. Na Iztoku ih carski zakoni pribrajaju kleru. Đ-a postepeno nestaje u pojedinim zemljama Zapadne crkve između 3. i 8. st., a na Iztoku i kasnije. Njihovu zadaću kasnije preuzimaju u proširenom obsegu ženski redovi.

Protestantske đ. nastaju u prvoj polovini 19. st. sa svrhom, da pomažu u crkvenom životu i u djelima milosrđa. To je neke vrste protestantsko žensko redovničtvo. Poznaju ga memoniti, luterani, metodisti, baptisti i neke druge sljedbe. U Njemačkoj je najjači Savez njemačkih đakonističkih kuća-matica sa sjedištem u Kaiserwerthu (g. 1930 brojio je 25.322 sestre). U hrvatskim krajevima posebno je poznato djelovanje englezke đ-e Miss Irbie i družica u Sarajevu zadnjeg desetljeća prije zaposjednuća Bosne. Radi misijskih ciljeva naišla je najprije na odpor franjevaca, a kasnije i pravoslavnog svećenstva, te se đ. moradoše povući; kod katolika ih zamieniše sestre milosrdnice iz Zagreba.

LIT.: N. Bonwetsch, Das Amt der D. in der alten Kirche, 1891; Kalsbach, Die altkirchl. Einrichtung der D., 1926; Dictionnaire de la Théologie cath. IV., 685—703; J. Schneider, Kirchl. Jahrbuch, 1927 ss.; G. Martić, Zapamćenja (1829—1878), Zagreb 1906.K. D-ć.