ĐAKON. Prve su đakone apostoli zaredili molitvom i rukopoloženjem (Dj. Ap. 6, 6). I Hipolitova Traditio apostolica kao i Serapionov Euhologij pozna kod ređenja đ-a samo rukopoloženje i molitvu. U Rimu je prema Ordo Romanus VIII 3 (PL 78, 1001) novozaređeni đ. kod ređenja primio dalmatiku. Taj se običaj kasnije iz Rima proširio i u druge krajeve. Tiekom srednjega vieka pridošle su kod ređenja đ-a različite molitve, blagoslovi i ceremonije. Danas se prema Rimskom pontifikalu obred ređenja novoga đ-a sastoji od uvodnog izpita i opomene, litanija svih svetih, svečanog predslovlja i rukopoloženja, predavanja štole, dalmatike i evanđelistara te završnih molitava. Jedan od novozaređenih đ-a čita zatim evanđelje u misi.

Đ-i danas u crkvenom životu ne znače više ono, što su nekad značili. Njihova je služba gotovo izključivo liturgijska. Prava je đakonova liturgijska funkcija oduviek bila služiti biskupu, odnosno svećeniku kod mise, dieliti sv. pričest pod prilikom vina, čitati vjernicima evanđelje, odpuštati katekumene i vjernike i u uzkrsnoj noći (danas na Veliku subotu) pjevati Exultet. Sve se to, u ponešto promienjenu obliku i izmienjenim prilikama, održalo do danas. Budući da danas više nema katekumenata, koji bi utjecao na liturgijsku funkciju, nema više ni odpuštanja katekumena iza evanđelja i homilija (propoviedi). Ali na kraju svečane mise odpušta i danas još đ. vjernike svečano pjevajući: »Ite missa est.« Prema kodeksu crkvenoga prava đ. je izvanredni djelitelj svečanog krštenja i sv. pričesti. Đ. smije izložiti Presveto i opet ga pohraniti u svetohranište. Blagoslov s Presvetim smije dati samo onda, kad kao izvanredni djelitelj nosi sv. poputbinu bolestniku. Uz izričitu dozvolu mjestnog ordinarija smije i propoviedati. Obično đakon danas samo još neposredno pomaže celebrantu, pjeva evanđelje i odpušta vjernike na kraju svečane mise te blagoslivlje uzkrsnu svieću na Veliku subotu (Exultet).D. K-d.