Đ, osmo slovo hrvatske i lužičke (dź), a šesto srbske (ćir.) abecede; u poljskom se ne smatra posebnim grafemom, te se piše dzi- (izpred samoglasnika) ili dź. Ide među afrikate. Izgovara se simultanom artikulacijom zatvornoga d (d’) i strujnoga ź (≥ polj. i luž. dź), te se kao zvučni par suprotstavlja bezzvučnom ć. Svojom je artikulacijom nešto tvrđe od poljskoga dź, te dialektalno prelazi u i ǯ. — Postaje od praslav. d’ (* med’a — međa) ili mlađeg, već hrvatskog dj, gdje je nekoć bio pa izpao poluglas (-dьj- : kradьja — krađa). U južnim govorima dolazi do đ i onda, kada j pripada starom jat: djevojka, djed — đevojka, đed. Ovo je samo daljni stupanj palatalizacije, koji nalazimo i u poljskom i gornjolužičkom jeziku (dziewczyna, dziad — dźowka, dźĕd), dok u ostalim jezicima, tako u češkom, ruskom i ukrajinskom izpred mekih samoglasnika dolazi samo do jačeg ili slabijeg umekšavanja osnovnog d (bez spirantskoga ź: dévka, dítě — девочка, дядя — дяка, дїдко). — U starim pozajmljenicama đ dolazi prema dj (đavao — διάβολος), g (anđeo — ἄγγελος, đeram — γέρανος, đerdan — tur. gerdanliq), ovako dolazi dialektalno — u južnim govorima — i u novijim pozajmljenicama romanskoga podrietla (đeneral, oriđinal, lođika prema knjiž. general, original, logika). — U starijem se hrvatskom latiničkom pravopisu piše na 15 različnih načina, najčešće kao g, gi, gj, gy, dy, dj. Gaj u Kratkoj osnovi (1830) predlaže diakritičko pisanje, no ne drži se ni sâm toga, pa piše gj, kako je — da bi se izbjegnula dvoznačnost (dj: djevojka, : gjerdan, a ne djerdan) —predlagao Vuk. Kasnije se međutim ustalilo pravilo, da se gj pisalo u onim riečima, gdje se to dalo etimoložki opravdati (na pr. u Gjuragj prema grč. Γεώργιος), dok se u svima ostalima pisalo dj (kradja, rodjen, nadjen). Konačno Daničić osamdesetih godina prošloga stoljeća uvodi u Akademijina izdanja Gajevo d s diakritičkom crticom (đ), a 1892 uvedeno je ono službeno u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji, i time u obći hrvatski pravopis, odakle ga ni kasnija nastojanja nisu iztisnula. — Od starijih azbuka đ dolazi samo u glagoljici ( — đervь), gdje ima i posebnu brojnu vriednost (30), a izvodi se iz runskoga gear ili samaritanskoga jod (Vajs). U pozajmljenicama stoji glagoljski đervь redovito prema grč. palat. γε a u mlađim hrvatskim spomenicima preuzima (u kurzivnom obliku) službu glasa j. Stara ćirilica nije poznavala posebnog znaka za taj glas, nego ga je — prema grčkom — prepisivala umekšanim g' (r'). U bosančici se međutim đ u 12. i 13. st. javlja kao , koje se neposredno nadovezuje na glagoljsko , i označuje u stranim riečima meko g, a u domaćim umekšano (palatalizirano) d. Veza sa stranim g očituje se i u kombinovanom pisanju , (za ļ ń) prema talijanskom gl, gn, koje se već upotrebljavalo u hrvatskoj latiničkoj grafiji. Od 14. st. upotrebljava se i za ć, što je potaknulo Vuka, da od toga znaka načini svoje ћ (ć) i ђ (đ).J. H-m.