DŽ, sedmo slovo hrvatske (latiničke), a dvadesetdeveto srbske (ćirilske) abecede; u litavskom dolazi na šestom mjestu (dż). U ostalim jezicima, koji imaju ovaj glas, ne smatra se posebnim grafemom, te u slavenskim rječnicima dolazi pod d (+ž/ż, tako u češkom, slovačkom i poljskom), a u talijanskom, rumunjskom i englezkom pod g. Razlog je potonjem pisanju etimoložki, jer se staro lat. g u početku naše ere izpred e/i palataliziralo te ovako ušlo i u mlađe romanske abecede dajući u tom položaju u talijanskom i rumunjskom dž (fonetski ǯ: gentile, gigante — rege, gingas), a u francuzkom ž (gendre, gigot). U englezkom jeziku g izpred e/i/y u riečima romanskog podrietla daje ǯ (gentry, gibbet, gyration), dok u germanskima ostaje tvrdo (get, give).

Suglasnik dž (ǯ) ide među afrikate. Izgovara se simultanom artikulacijom zatvornoga d i strujnoga ž ( dž), te se kao zvučni par suprotstavlja bezzvučnom č. Tvrdo, kakuminalno ǯ može dialekatski poprimiti i mekši (srednji) izgovor () čineći prielaz prema mekom , dok neki govori uobće ne razlikuju ǯ i , što je sve u prošlosti bilo povod raznolikom bilježenju ovih glasova. Ovome je među ostalim pogodovalo i to, što ǯ u hrvatskom jeziku nije nastavak praslavenskoga glasa (koji u nas daje ž: bogъ — bože ≤ *boǯe), nego je većinom došlo iz turskih i romanskih pozajmljenica, kojih i onako nije bio velik broj, a u domaćim je riečima do njega dolazilo tek posredno, najčešće u regresivnoj asimilacijskoj vezi ǯ - b- ≤ -čb-, kada je između č i b nestao poluglas (-čьb- : srdьce-srdьčьba). Ova se glasovna promjena u fonetskom pravopisu i obilježuje (srdžba, dok se u korjenitom piše srčba). Čakavci nemaju afrikate ǯ, nego je zamjenjuju svojim ž (žep — tur. jeyb [Redhouse], pržun — tal. prigione).

U starijem se hrvatskom latiničkom pravopisu piše dž čak na nekih 14 različnih načina, najčešće kao g, gy, a u Slavonaca kao cx. Pergošić doduše upotrebljava diakritičku crticu (ǵ), ali taj se znak opet gubi, pa kao g signatum u nešto izmienjenu obliku (ĝ) ponovno oživi u Gajevoj Kratkoj osnovi (1830). Kako on međutim nije pravo razlikovao ǯ i , nije se ni njegov znak održao, nego je mjesto njega uvedeno dž, koje se u obćem hrvatskom pravopisu održalo do danas. Istom kada se osamdesetih godina prošloga stoljeća ukazala potreba, da se u svrhu znanstvene transkripcije za afrikatu dž odredi jedan znak, uveo je Daničić ǵ, koje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu u svojem rječniku i u ostalim svojim izdanjima piše do danas. Pritom je ne mala neprilika u tome, što sve rieči sa g (ǯ) u spomenutom rječniku valja tražiti iza g, a ne iza d, kao što je to u ostalim hrvatskim latiničkim rječnicima. — U srbskoj ćirilici, u kojoj afrikate nisu onako sustavno poredane kao u latinici, nalazi se џ, što ga je Vuk uzeo iz rumunjskoga, na predzadnjem mjestu (iza ч, a ispred ш). Glagolsko pismo ne pozna posebnoga znaka za dž.J. H-m.