DYK, Viktor, * Pšovka kod Mělníka 31. XII. 1877, † Lopud u Hrvatskoj 15. V. 1931, češki književnik i političar. Gimnaziju i pravo učio u Pragu, gdje je kao sveučilištarac pristupio t. zv. radikalno-naprednoj stranci. Vrlo je iztaknuta njegova suradnja u časopisima »Samostalnost« i »Pokroková Revue«. G. 1916— 17 proveo je u zatvoru zbog političkih razloga. Poslije 1918 bio je novinar (»Národni Listy«), narodni zastupnik i senator narodno-demokratske stranke. Uređivao je knjiž. časopis »Lumír«. Bio je jedan od vođa nacionalističke, protusocialističke opozicije u Čehoslovačkoj republici. Umro je kupajući se u moru.

Nastupio je podkraj 19. st. dekadentskom lirikom, ali je poslije izstupio protiv nje. U prvoj lirici (A porta inferi, 1897; Síla života, 1898; Marnosti, 1900) dolazi do izražaja stalna borba između sna i stvarnosti, čežnje i razočaranja, instinktivnog života i ironičnog izsmjehivanja. Sve ljudsko nastojanje pjesniku se čini izprazno, a ljudska tragedija dosadnom. Ali naskoro ga zaokupljuju narodni problemi i narodna sudbina. Satirom i sarkazmom šiba prilike oko sebe (Satiry a sarkasmy, 1905; Pohádky z naši vesnice, 1910, i dr.), oštro izstupa protiv političkog realizma i zanosi se politikom odvažnosti i borbenog čina. Tu se iztiču zbirke: Lehké a těžké kroky, 1915; Anebo, 1918; Okno, 1920; Poslední rok, 1922. U posljednjoj zbirci pjesama (Devátá vlna, 1930), kojom postizava vrhunac, pjesnik se vratio intimnoj i meditativnoj lirici. — Kao pripovjedač D. je izdao nekoliko zbirki psiholožkih pripoviedaka i nekoliko političkih romana. Romani Konec Hackenschmidův (1904) i Prosinec (1906) zalažu se za ponosni nacionalizam protiv političkog realizma. Poviestni roman Děs z prázdna (1932) daje sliku češkog romantičkog i buntovnog političara prije pojave naprednjačtva i realizma u češkoj politici. I u drami vidljiv je isti politički pravac. Tako u poviestnoj drami Posel (1907) označuje D. dosljedno češko neprotivljenje zlu kao uzrok češkog poraza na Bieloj Gori. U trilogiji sa sadržajem iz francuzke revolucije (Revoluční trilogie, 1921) izstupa protiv lozinke o jednakosti i iztiče snagu jakog pojedinca. Najuspješnijom dramom smatra se Zmoudřeni Dona Quijota (1913), u kojoj s jakom pjesničkom snagom dočarava vječit jaz, koji postoji između romantičkog zanosa i suhe razumnosti. D. se ogledao i u epskom pjesničtvu (Giuseppe Moro, 1918; Zápas Jiřiho Macků, 1918) i u publicistici (Vzpomínky a komentáře, 1927; Tichý dům, 1920, i dr.).

Glavno je težište i uspjeh Dykova književnog rada u lirici. Lirika mu se odlikuje izrađenim pjesničkim jezikom i oblikom, istinskom proživljenošću, podvojenošću pjesnikove osjećajne i ironične duše, blistavim antitezama i jakim nacionalnim osjećajem. Romanima i dramama (osim »Dona Quijota«) prigovara se neka improviziranost. Svakako D. je u novijoj češkoj književnosti bio glavni predstavnik borbenog nacionalizma.

O Dyku je kod Hrvata pisao M. Vrbanić u Savremeniku 1906 i F. Pavešić u Savremeniku 1931. Dernek sv. Antuna prepjevao je B. Lovrić (Prag 1931).

LIT.: A. Novák, V. D. (Postavy a dílo, sv. IX., 1936); M. Rutte, V. D., portret básnika, 1931.Lj. J-e.