DYCK, Anthonis van, * Antwerpen 22. III. 1599, † London 9. XII. 1641, flamanski slikar. Otac mu je bio imućan trgovac s mnogo djece, a mati mu Maria Cuypers pokazivala je osobitu nadarenost za umjetnički vez. D., pravo čudo od djeteta, navršivši 10 godina, dođe u nauk Henriku van Balenu, pedantnom slikaru, i već 1613 načini portret nekog starca (sada u Bruxellesu); kao dječak od 16 godina imao je već svoju slikarsku radionicu i svoje učenike, a u dobi od 19 godina primljen je u antwerpenski slikarski ceh. Da se usavrši u poslu, stupi u nauk Rubensu, koji je postupao s njime kao sa svojim darovitim suradnikom. Grof Arundel, engl. mecena, nastojao ga je već 1620 dovesti na kraljevski dvor u London. Kako izprva nije ondje stekao priznanja, krene u Italiju. Tu se zadržao 7 godina prekinuvši svoj boravak 1622, kad je pohodio otca na smrtnoj postelji. Kraće vrieme živio je u Milanu, Turinu, Firenci, Mletcima i Palermu, a duže vremena u Rimu i Genovi. Tu je taj »pittor cavalleresco« zalazio u najotmjenije krugove i slikao ponajviše portrete. Pošto je i drugi put uzalud pokušao doći na kraljevski dvor u London, smjesti se 1628—32 opet u Antwerpenu. Tu je uspješno izrađivao oltarske slike, a velikaši su mu poklanjali osobitu pažnju i naručivali svoje portrete. G. 1632 stigne i po treći put u Englezku, grof Arundel predobio je već kralja Karla za njegovu umjetnost, i kralj ga doskora imenuje dvorskim slikarom i podieli mu plemstvo. Za slikanje privatnih lica tražio je D. već dotada velike nagrade od 40—60 funti i sad se mogao sav predati davno snivanom lagodnom životu grandseigneura. Postavši najugledniji slikar u zemlji osnuje i staležku organizaciju tamošnjih umjetnika. Kad je 1635 pohodio Antwerpen, dočekaše ga kao triumfatora. Naskoro se oženi dvorskom gospođom Mary Ruthven, damom visoka podrietla. Njegovo putovanje na kopno 1640 nije bilo povoljno. Već prilikom jedne naručbe za veliku dekorativnu sliku u Londonu nije se majstor mogao s kraljem složiti u pitanju honorara; to isto dogodilo mu se sada i s namjestnikom Nizozemske. Ni francuzki dvor nije izradbu velike naručbe povjerio njemu, nego svojim domaćim umjetnicima. Sve se to težko kosnulo majstora, bolestna na plućima, i on se ojađen povrati u London, gdje ga ubrzo zateče smrt. Tielo mu počiva u londonskoj stolnoj crkvi sv. Pavla.

Dinamičnosti života tog darovitog Flamanca nikako ne odgovara njegov umjetnički razvoj. Već u ranoj mladosti pokazuje se D. kao zrela, izgrađena ličnost, sklona osjećajnosti, dražesti i sviestnoj otmjenosti. Te odlike nisu se u bitnosti mnogo izmienile ni onda, kad je bio zaposlen kod Rubensa, a ni kasnije, kad je boravio u Italiji. Upravo iz njegovih mladenačkih djela izbija neka ćutilna osjećajnost, koja podsjeća na španjolske slikare (Poprsje Krista i apostola u Dresdenu i Genovi; Madona s djetetom i sv. Anom, Hamburg). Stupivši u užu vezu s Rubensom mladi D. zadržava vlastitu osjećajnu liniju (Sv. Martin, Windsor; Krista hvataju, Madrid; Suzana u kupelji, München), ali kadšto pokušava, kako bi nadkrilio izražaj majstorove naponske snage (Isus nosi križ, Antwerpen u crkvi sv. Pavla; Sv. Petar na križu, Bruxelles). Boraveći u Italiji preuzima od Mletčana nehajno-otmjeno držanje osoba i paletu boja. Mletačku ljestvicu boja prenosi on u tamnije tonove, a kombinira je s lepršavim učincima svjetlosti, i baš po ovome koloritu jasno se razlikuje od Rubensa. Njegova iztaknuta osjećajnost podudara se kudikamo manje s klasičnim Mletčanima nego s Bolonjaninom Guidom Renijem, a to valja više pripisati kongenialnosti majstorovoj nego izravnom utjecaju. U ovom razdoblju stvara D. mnoge slike genovežkih aristokrata (nekoliko članova obitelji Brignole Sale u Genovi i u Mletcima, Markiz Imperiale u Genovi-Terralbi, Cattaneo u Londonu, a osobito Stari patricijski bračni par u Berlinu), crkvenih dostojanstvenika (Kardinal Bentivoglio, Firenca) i flamanskih slikarskih drugova (oba de Waela u Antwerpenu i u Rimu). Najznatnija od njegovih tadanjih svetačkih slika je Madonna del Rosario (Palermo). Kad se povratio u domaću sredinu, približio se i opet Rubensu; u tom nadasve plodnom odsjeku vremena od 1628—32 dao se svom dušom na obrađivanje vjerskih predmeta (Mistična svatba sv. Katarine, Beč; sv. Augustin u zanosu, Antwerpen, u augustinskoj crkvi; Razapinjanje na križ, Courtrai, u stolnoj crkvi; često slika Svetu obitelj pa Snimanje s križa; na Razapinjanje na križ smješta krajolike s naoblačenom i burnom pozadinom). Na svojim portretima crta on sada fiziognomiju oštrim i absolutno sigurnim pogledom. Uz ličnosti iz velikog svieta — a ovamo valja ubrojiti njegovu možda najbolju sliku: portret infantkinje Isabelle u Turinu — slika on često i svoje drugove slikare (Colyn de Nole, München; F. Snyders, Beč; J. Pepijn, Antwerpen). U svom posljednjem, englezkom, periodu djeluje D. gotovo jedino kao portretist; on naglašava sve više družtvenu otmjenost, a sigurnim pogledom prodire u značaj ličnosti; za pozadinu služe mu englezki parkovi prodahnuti morskim zrakom. Značajni radovi ovog razdoblja, osim slika kraljevske porodice (najdražestnija su svakako Kraljeva djeca u Turinu) jesu: James Stuart, Grof Salisbury, Sir Sheffield sa ženom, Beatrice de Cusance i njegova ljubovca Marguerite Lemon. Mitologijska slika Amor i Psiha smatra se posljednjim njegovim radom.

D., veliki portretist, bio je i izvrstan crtač. Knjiga njegovih skica danas je u rukama vojvode od Devonshirea u Chatsworthu. Oveći broj portreta svojih suvremenika D. je grafički umnožio i sam izdao. Od ovih Iconographia, nastalih 1632—41, osamnaest ih je radirao sam. G. 1646 izađe iza njegove smrti Iconographia principum.

Po rodu Flamanac jako je odudarao od svojih iskonsko zdravih i snažnih jovialnih zemljaka pa je kudikamo manje djelovao na njihovu umjetnost nego na englezku, u kojoj je njegov utjecaj odlučivao sve do vremena velikih portretista na koncu 18. st. I preko granica Englezke zahvatio je njegov utjecaj u 19. st. i Franza Lenbacha i sve konzervativnije portretiste, a održao se još do 20. st.; od D-a su ti slikari naučili, kako treba promatrati fiziognomiju čovjeka, kako se crtaju fine ruke i prikazuje otmjena ljepota. Sigurno je, da je D. prvi započeo slikanje tipa nervozne svjetske dame.

Od manjeg su značenja bile njegove svetačke slike. Gdje je trebalo prikazati trpnju, bol i odricanje, stvorio je D. majstorska djela i tako pripomogao nastojanju oko izgrađivanja katoličke crkvene umjetnosti svoga vremena. Zaveden željom, da što brže steče novaca, držao je u svojoj radionici silu pomagača, zato mu djela nose biljeg neke jednoličnosti. No on je znao osim sasvim priprostih, pače i izrazito neliepih tipova prikazati i naivnost pravog pustopašnog djeteta. U tog rafiniranog epigona zaludu ćemo tražiti provalu elementarne snage, koja bi ga silila, da stvara kao Rubens iz unutrašnje potrebe. Poviest umjetnosti ne svrstava ga među najveće veličine, u kojima se izživljava stvaralački duh čitavih naroda, nego među najsjajnije talente svoga vremena, te će uviek zadržati častno mjesto među najboljim majstorima slikarske tehnike. Otmjeni sviet našao je u D-u svoga slikara. Od njegovih slika, kojih je broj sigurno premašio tisuću, i danas ih je preko 350 u rukama plemićkih porodica u englezkim dvorcima. Njegovi suvremenici i kasniji naraštaji voljeli su njegove slike, i tako nastade sva sila grafičkih kopija njegovih djela; među tim bakrorezcima osobito se iztiču: Bolswart, P. de Jode, Pontius, W. Hollar, Stronge i Bartolozzi.

LIT.: Slikovnice: E. Law, V. D. s pictures at Windsor Castle, 3 sv. London 1899; M. Rooses, Chefs d’oeuvre d’A. v. D., Antwerpen 1900; E. Schäffer, A. v. D., des Meisters Gemälde (Stuttgart 1909, na novo izdao G. Glück, 1934); L. Cust, A description of the Sketch-Book by A. v. D., London 1902. — Obćeniti prikazi: A. Michiels, v. D. et ses élèves, Pariz 1881; Guiffrey, A. v. D., sa vie et ses oeuvres, Pariz 1882; L. Cust, A. v. D., a historical study of his life and works, London 1900 i 1905; W. Bode, Rembrandt und seine Zeitgenossen, 2. izd. 1907; G. Glück, A. v. D., Leipzig 1931. Monografije: M. Rooses, Les années d’études et de voyage de v. D., u L’Art flamand et hollandais, 1907; M. Menotti, v. D. a Genova (Arch. storico dell’ arte, sv. II., 1897); W. Bode, A. v. D. als Mitarbeiter von Rubens, u Holländische und vlämische Meister, Leipzig 1917. — Grafika: H. Weber, Catalogue raisonné de la collection de portraits gravés par et d’après A. v. D., Bonn 1852; F. Wibiral, L’iconographie d’A. v. D., Leipzig 1877.F. C.