DVORNIK (Polygonum) je biljni rod iz por. dvornjače (v.), kojemu pripadaju zeljaste biljke ili polugrmovi vrlo raznolike vanjštine. Njihovi su listovi pri dnu zaokruženi ili suženi (a ne srdcasto kopljasti), a dvospolni im cvjetovi imaju vjenčiću slično, najvećma iz 5 (4—6) listića sastavljeno ocvieće, 5—8 (u 2 kruga poredanih) prašnika i 2—3 pri dnu srasla vrata pestića s glavičastim njuškama. Plod je trouglat ili lećast oraščić. — Rodu pripada oko 150 vrsta, koje su razprostranjene čitavom zemljom, i to pretežno u umjerenom pojasu. Na području hrvatske flore raste samoniklo oko 13 vrsta, koje su najvećim dielom značajne za vegetaciju korova na okopavinama zapuštenih i izgaženih mjesta, buništa, vlažnih jama i jaraka, šljunkovitih ili pješčanih obala i sl., a manjim dielom za vegetaciju močvara i planinskih predjela.

Na izgaženim i zapuštenim mjestima uz putove, naselja i polja raste kod nas (kao i po čitavom svietu) gotovo svuda u velikim količinama vrsta P. aviculare L., troskot, ptičja trava ili oputina. To je neugledna, jednogodišnja biljka sa ponajviše prilegnutim stabljikama, malim, najčešće eliptičnim ili suličastim listovima i sitnim bjelkastim ili ružičastim cvjetovima, koji su u malom broju združeni u pazdušne paštitce. Mnogo se cieni u pučkom ljekarstvu (kao sredstvo za čišćenje i zaustavljanje krvi, protiv plućnih bolesti, za liečenje proljeva, hemoroida i t. d.), a upotrebljava se i u službenoj medicini, i to kao Herba Polygoni (koja se dobiva sušenjem čitave biljke u cvietu, a sadržava uz ostalo treslovine i kremičnu kiselinu) i Semen Polygoni. Inače služi ona i kao hrana za ptice, a daje se i svinjama.

Na vlažnim i gnojenim livadama, obalama potoka i šumskim čistinama, osobito u brdskom pojasu, raste vrsta P. bistorta L., koja ima uzpravnu, preko 1 m visoku stabljiku, duguljaste ili suličaste, zašiljene listove, ružičaste cvjetove, koji su združeni u ovršne cvatove poput klasova, i debeo, tvrd, zmijoliko svinut podanak, koji se — kao Rhizoma ili Radix Bistortae — zbog obilnog sadržaja treslovina upotrebljava u ljekarstvu i veterinarstvu. Biljka se cieni i kao dobra paša za pčele.

Po vlažnim jarcima, jamama, obalama, poljima i šumskim čistinama dosta je česta vrsta P. hydropiper L., koja je oko 0,5 m visoka i uzpravna, a ima suličaste listove i neugledne zelenkaste ili crvenkaste cvjetove, koji su združeni u rahle, tanke tobožnje klasove. Čitava biljka ima oštar, paprenast okus, pa se već odavna upotrebljava u ljekarstvu (na pr. kod različnih krvarenja, bolesti bubrega i t. d.). Na sličnim staništima rastu i srodne vrste P. persicaria L. (koja se također upotrebljava u ljekarstvu), P. lapathifolium L., P. minus Huds. i dr. U stajaćim i slabo tekućim vodama raste vrsta P. amphibium L. Za vegetaciju planinskog i predplaninskog pojasa značajne su vrste P. alpinum All. i P. viviparum L. Ovaj potonji razmnaža se poglavito razplodnim pupovima.

U pojedinim se evropskim zemljama, pa tako mjestimično i kod nas, uzgajaju kao uresne i krmne biljke također neke strane vrste d-a, koje se tu i tamo susreću i podivljale. Među ovima najčešće su na pr. vrste P. cuspidatum Sieb. (iz Japana, gdje se mladi izdanci jedu poput šparge), P. orientale L. (iz Iztočne Indije, Kine i Japana), P. lanigerum R. Br. (iz Bengalije i Himalaje) i dr. Od ostalih stranih d-a važna je još i vrsta P. tinctorium Ait. (iz Kine), koja daje kinezki indigo.S. H-ć.