DVOŘÁK, 1. Antonin, * Nelahozeves kraj Kralupâ (u Češkoj) 8. IX. 1841, † Prag 1. V. 1904, češki skladatelj. Otac mu je bio mesar, pa bi ga D. vjerojatno bio nasliedio u tom poslu, da u njemu nije zarana izbila jaka glasbena nadarenost, kojom je privukao pažnju mjestnog učitelja. Na njegov nagovor poslao ga je otac 1857 u Prag u orguljašku školu, gdje mu je Pittsch bio učiteljem. Nakon dvogodišnjih nauka stupio je u Komzákov salonski orkestar, a zatim u orkestar Narodnog kazališta (1862—73), gdje je svirao violu. U to je vrieme marljivo skladao, ali je dugo morao čekati na izvedbe svojih djela. Dva značajna događaja upravljaju tada njegov udes boljim putem: g. 1873 bila je izvedena njegova Himna za zbor i orkestar, pa je uspjeh te skladbe pronio D-ovo ime širom domovine; g. 1875 dobio je državnu stipendiju, a uz to i zaštitu Joh. Brahmsa, koji je kao član odbora za nagrađivanje natjecatelja upoznao D-ove skladbe i osjetio u njemu nadarenog skladatelja, komu treba omogućiti dalji razvoj. On ga je preporučio nakladniku Simrocku i tako mu osigurao materialno obezbieđen život, pa se D. mogao nesmetano posvetiti skladanju. Kasnije je počeo i poučavati: 1890 postao je profesor kompozicije na pražkom konzervatoriju; 1892—95 boravio je u Americi kao ravnatelj konzervatorija u New-Yorku. Nakon povratka u domovinu nastavio je rad na konzervatoriju u Pragu, kojemu je bio i artistički ravnatelj.

U razvoju češke glasbe D. je prvi veliki skladatelj iza Smetane. U poredbi s ovim velikanom on predstavlja nov tip glasbenika. Osnovna je značajka njegova stvaranja neposrednost, spontana svježina umjetničkog doživljavanja, nepresušno izviranje melodičkog bogatstva iz njegova vrelog umjetničkog srdca. D. je čovjek iz puka, pa mu je i umjetnost duboko prožeta pučkim prizvucima, elementarnošću zanosa, koji potječe iz uzke povezanosti uz zemlju i narod. D-ova glasba odaje pučku vedrinu i strastvenost, bogatstvo narodnih plesnih ritmova, kojima je znao izpuniti okvire svojih scherza u komornim i simfonijskim skladbama, ali i jednostavnu, iskrenu pobožnost. D. je mnoge svoje skladbe umio obojiti duhom romantičkog, baladnog tona. Romantička koncepcija pučke glasbe kao najneposrednijeg tumača narodne duše stvorila je u D-ovu duhu pojam »slavenskog« glasbenog izraza. On je gledao u ruskoj pučkoj melodici najčistiji uzorak pučke pjesme, nenatrunjene dodirom s kulturom Zapada, pa je i iz nje dobivao melodičkih i harmoničkih pobuda. Poneki nazivi njegovih skladba (Slavenski plesovi, Slavenske rapsodije, Dumky) ostaju i spoljašnjim svjedočanstvima toga njegova naziranja. D. je i inače bio sklon pučkoj glasbi bez obzira na narodnost. Tako se za boravka u Americi više puta poslužio sugestivnim napjevima američkih urođenika i upotriebio ih u djelima, koja je ondje pisao.

Smetana i D. sretno se dopunjuju u umjetničkom stvaranju. Dok je Smetana gledao u operi i simfonijskoj pjesmi glavno područje svoje skladateljske djelatnosti, D. je svoj rad upravio prvenstveno polju, na kojemu se njegova glasbena misao mogla nesmetano razvijati, bez unapried utvrđene veze s vanglasbenim, programnim elementima: komornoj glasbi i simfoniji, pa ga valja smatrati prvim velikim češkim simfoničarom i skladateljem komorne glasbe. Uz to je on i prvi češki majstor, koji se vanredno uspješno okušao na području instrumentalnog koncerta. Neke njegove simfonije (nadasve peta u e-molu, nazvana Iz novoga svieta), gotovo svi gudački kvarteti te violinski koncerti i koncerti za violoncello stoje već desetljećima trajno na repertoaru svih svjetskih orkestara, komornih sastava i solista te neobičnom popularnošću svjedoče o svojim visokim umjetničkim svojstvima. Granice češke glasbe proširio je D. i svojim stvaranjem u području oratorija.

U oblicima čiste, absolutne glasbe, ondje, gdje je mogao nesmetano muzicirati, ostavio je D. savršene uzorke formalne i sadržajne ljepote. Naprotiv, gdje se povodio za glasbenim ilustriranjem kakva pjesničkog teksta (kao u simfonijskim pjesmama Lisztova tipa i operama), nije uzmogao ostati uviek na visini, pa mu prvenstveno u operama nedostaje stilske ujednačenosti. Ipak je u Rusalki (1900) dao uspješno rješenje problema operne forme, izpunjene glasbom protkanom vrlo finim pjesničkim ugođajima.

Kulturno-historijski promatrana D-ova je misija od posebnog značaja. Ujedinjujući ozbiljnost umjetničkih ciljeva s jednostavnom i iskrenom invencijom D-ova je umjetnost značila u evropskoj glasbi krupan doprinos u bistrenju atmosfere, u koju su Wagnerovi epigoni unieli suvišnu tmurnost i težinu. I to je jedan od uzroka, zbog kojih je glasbeni sviet objeručke prihvatio D-ova djela.

D-ove su skladbe brojne i raznovrstne: za orkestar je napisao sedam simfonija, pet predigara s posebnim naslovima (među njima se mnogo izvodi Karneval op. 92), Scherzo capriccioso, Tri slavenske rapsodije, Slavenske plesove, Legende, Simfonijske variacije, dvie serenade, pet simfonijskih pjesama (među njima Vodnik, Polednica), po jedan koncert za violinu, violoncello i glasovir. Na području komorne glasbe skladao je osam gudalačkih kvarteta, četiri glasovirska trija, glasovirski kvintet u A-duru, dva glasovirska kvarteta, po jedan gudalački kvintet i sekstet i dvie violinske sonate. Među vokalno-instrumentalnim djelima treba iztaknuti njegove opere (Šelma sedlák, Dimitrij, Rusalka), Requiem, Stabat Mater, Te Deum, oratorij Sv. Ludmila, solo pjesme i zborove. Ostavio je i djela za glasovir, među njima osobito popularne Humoreske.

LIT.: J. Zubatý, A. D., 1886; K. Hoffmeister, A. D., 1925; O. Šourek, Život a dílo A. D-a, u 4 sv., 1916—29.J. An-s.

2. Arnošt, * Hořovice 1. I. 1881, † Prag 22. X. 1933, češki književnik, po zanimanju vojni liečnik. Iztakao se dramskom tetralogijom iz češke poviesti: Kníže (1908), Král Václav IV. (1910), Husité (1919) i Bílá Hora (1924). Sve su to misaone drame; češka poviest D-u služi kao scenerija za iznošenje misli o jakosti pojedinca i snazi naroda, o pravu na životnu i zemaljsku radost protiv spona savjesti, duha, morala i sl. Kao propovjednik zemaljske slobode pokazao se i u drami Nová Oresteia (1923), dok u veseloj igri Matěj Poctivý (1922, zajedno s L. Klímom) šiba moralnu pokvarenost poslijeratnog vremena. Bez većeg su značenja aktovke Mrtvá (1920), Balada o ženě vražednici (1922), družtvena drama Lvice (1927) i komedija Pidras ohněstrůjce (1931). D. je vrlo vješt dramatski pisac; snaga mu je u dobrom postavljanju likova i prizora, zanosnom stilu i ugođaju i simbolizaciji problema, a slaba mu je strana dekorativnost. Ugledao se u Hebbela, Ibsena i Shakespearea. Učestvovao je i u organizaciji češkoga kazalištnog života.

LIT.: Šaldin nekrolog u Šaldovu Zápisníku VI., 1933/34; O. Fischer, K dramatu, 1919; P. Buzková, České drama, 1932.Lj. J-e.

3. Karel, * Prag 1. I. 1893, češki kipar. Nastoji da svoje radove prožme izražajnom snagom svoga učitelja Jana Šturse, ali se strogo drži i prirode. Mnogi se njegovi kipovi nalaze u pražkoj galeriji, a stvorio je i mnogo monumentalnih skulptura za crkve i za javna mjesta, tako spomenik Ernestu Denisu (1928) u Pragu i spomenik palim češkim legionarima na parižkom groblju Père-Lachaise (1934).F. C.

4. Ksaver, * Hostivař 29. XI. 1858, češki pjesnik, po zanimanju svećenik i kateheta. Pjesnik je katoličke Moderne, koji je formalno pošao od Vrchlickoga, ali se oslobodio bujnosti njegova pjesničkog stila. Prvi je veći češki pjesnik strogo katoličke orientacije, koji je u pjesničtvo unio umjetnički zanos i oduševljenje umjesto dotadašnjeg pedagogizma. Njegove se pjesme odlikuju formom i usrdnošću kontemplacije, a pjesnički su mu motivi čežnja duše za povezanošću sa Spasiteljem, poštovanje Bl. Dj. Marije i sv. Euharistije, ljubav prema domovini i sl. Objelodanio je zbirke: Zlatou stezkou (1888), Stínem k úsvitu (1891), Modlitby a písně (1893), Sursum corda (1894), Meditace (1896), Eucharistia (1897), Improperie (1902), Nový život (1903), Soli Deo (1905), Z hlubin věků (1905), Kontemplace (1909), Modlitby básníkovy (1913), Věčné touhy (1923), Bezmračné nebe (1923), Na stožáru (1929), Mystické melodie (1933) i Pod svicnem svobody (1934).

LIT.: V. Bitnar, Přehled moderni češké poesie katolické, »Archa« 1917; J. Hronek, Katolická literatura česká pířtomné doby, 1924.Lj. J-e.

5. Max, * Roudnice 14. VI. 1874, † Hrušovany (Moravska) 8. II. 1921, austrijski povjestničar umjetnosti, češkog podrietla. Obću poviest i poviest umjetnosti učio je u bečkom zavodu za iztraživanje austrijske poviesti; tu je prisvojio strogu poviestno-kritičku metodu kod iztraživanja izvora. Nekoliko se godina kolebao između iztraživanja izvora i rada oko poviesti umjetnosti. Do 1913 obrađivao je češku arhivalnu građu, koja se ticala poglavito obitelji Schlick i Lobkowitz, no doskora prelazi na poviestno-umjetničku građu. Najobsežnija njegova ovakva mladenačka djela, Die Illuminatoren des Johann von Neumarkt (1901) i Das Rätsel der Kunst der Brüder van Eyck (1903), objelodanjena u Jahrbuch der Kunstsammlungen des Allerhöchsten Kaiserhauses, obrađuju pitanja kasnosredovječnog slikarstva. Vršeći kroz deset godina službu konzervatora austrijskog središnjeg povjerenstva za zaštitu spomenika, a kasnije i njegova dopredsjednika, držao se metoda, koje je upoznao kod A. Riegla, i sve jače ih razvijao. U isto je vrieme izdavao i Kunstgeschichtliches Jahrbuch der Zentralkommission (od 1907), a nastavio je i rad oko djela Verzeichnis der illuminierten Handschriften in Oesterreich (sv. 4—7, 1911—17), koje je već Wickhoff započeo. D. je izdao i životopise svojih učitelja Riegla (u Mitteilungen der Zentralkommission, 1905) i Wickhoffa (u 14. sv. Biographisches Jahrbuch, 1909); sastavio je jedan dio monografije Der Palazzo di Venezia in Rom (1909); sam je obradio 27. svezak topografije češke umjetnosti (1907). Kao urednik Kunstgeschichtliche Anzeigen objavio je niz vriednih i dragocjenih ocjena pojedinih knjiga. Svojim Promemoria über die Reorganisation der staatlichen Denkmalspflege in Oesterreich (1910) započeo je rad oko načelne reforme konzervatorskog poslovanja; ta je reforma postala temeljem novog zakona o čuvanju poviestnih spomenika.

Ovako usmjerene nazore počeo je 1912/3 i praktično provoditi, a glavna načela takva rada sakupio je ponovno u knjizi Katechismus der Denkmalspflege (Beč 1916). Kako se kod obnove poviestnih spomenika pazilo dosele samo na čistoću stila, obrati svoju pažnju na sve, što sačinjava bit prošlosti i stvara cjelokupni njezin umjetnički dojam. On zahtieva, da u austrijskim »krunskim zemljama« stručno obrazovani domaći pokrajinski konzervatori nadziru čuvanje poviestnih spomenika. Od 1905 djeluje kao profesor na bečkom sveučilištu i izdaje razpravu Erziehung zur kunstgeschichtlichen Forschung (Die Geisteswissenschaften, sv. 1., 1908/9). Podkraj prvog svjetskog rata nastoji da rad oko iztraživanja poviesti umjetnosti uklopi u područje obće poviesti ljudskoga duha, dakle u kulturnu poviest velikog stila. U razpravi Idealismus und Naturalismus in der gotischen Skulptur und Malerei (Historische Zeitschrift, sv. 119., 1918) očituju se njegovi novi nazori o umjetnosti, a podpuno su došli do izražaja tek prilikom izdanja njegove književne ostavštine. D. je jedan od utirača putova na polju sintetičnog iztraživanja kulturne poviesti. Među najznatnijim posmrtnim izdanjima njegovih djela, koja je napisao podkraj života, iztičemo: Kunstgeschichte als Geistesgeschichte (1924), Geschichte der italienischen Kunst im Zeitalter der Renaissance, (2 sv., 1927/8) i Pieter Bruegel der Ältere (1921).

D. je kao vodeći austrijski konzervator umjetničkih spomenika živo podupirao i rad na tom području u Dalmaciji. Već 1910 krenuo je onamo sa svojim bečkim đacima na naučno putovanje. Predavanja, održana tom prilikom, izdao je 1911 pod nadpisom Die Kunst des Mittelalters und der Neuzeit an der österr. Küste der Adria; Dalmatien und das österr. Küstenland, Beč-Leipzig. G. 1911 izdao je studiju Der Hrvojeturm in Split (Jahrbuch der Zentralkommission), a 1913 i 1920 objelodani u istom zborniku i razprave o Dioklecianovoj palači. D. je poticao na rad oko iztraživanja dalmatinskih starina i druge učenjake (D. Frey, Kutschera-Woborsky, Folnesics). Ljubi Karamanu i Petru Knollu bio je uviek dobar savjetnik. Na čuvanje spomenika u banskoj Hrvatskoj primienio je D-ova načela Đuro Szabo.

LIT.: D. Frey, M. D-s Stellung in der Kunstgeschichte (Jahrb. f. Kunstgeschichte, sv. 1, 1921—22; I. Weingartner u Ein Gedenkblatt zur Trauerfeier für M. D., Beč 1921.F. C.

6. Vinko (Vincenc, Čeněk), * Dušejov (kotar Německý Brod, Češka) 21. I. 1848, † Zagreb 6. V. 1922, eksperimentalni fizičar. Sin je čeških seljačkih roditelja. Svršio je gimnaziju u Jihlavi, učio na sveučilištu u Pragu, gdje mu je profesor fizike bio E. Mach. Na istom je sveučilištu postao 1871 Machov asistent, 1873 postigao doktorat filozofije, 1874 privatnu docenturu, 1875 honoriranu. U jesen 1875 imenovan je redovitim profesorom fizike zagrebačkoga sveučilišta, gdje je uz čedne uvjete osnovao fizikalni kabinet, u kojemu je sproveo svoj dalji znanstveni rad, bogat naporima i uspjesima. Bio je rektor sveučilišta 1893/1894. Umirovljen je 1911. Kr. češko družtvo znanosti izabralo ga je 1876 članom dopisnikom, 1909 izvanjim članom, Jugoslavenska akademija dopisnikom 1883, pravim članom 1887, Češka akademija članom dopisnikom 1893, a Družtvo čeških matematičara 1912 počastnim članom. I Hrvatsko prirodoslovno družtvo izabralo ga je počastnim članom 1922. D-ov znanstveni rad zasieca u sva područja eksperimentalne fizike. Objelodanjen je većinom u njemačkim časopisima, zatim u »Radu« i »Nastavnom Vjestniku«, nešto na češkom jeziku i t. d. Prvo njegovo obsežnije iztraživanje, eksperimentalno i teoretsko, tiče se optike, i to Talbotovih pruga¹. Najpoznatije su međutim njegove akustičke razprave. Njegova klasična² iztraživanja o titranju zraka u cievima stavljaju se uz bok Kundtovima. Iz svojih pokusa D. je 1875 zaključio, da pri tom titranju nastaje kolanje zraka, koje ide duž osi cievi od čvora k trbuhu titranja, a vraća se od trbuha k čvoru uz stienu cievi. Na tu od D-a odkrivenu³ cirkulaciju odnose se teoretska iztraživanja Lorda Rayleigha (1883), te se ona zove Dvořákova⁴ ili Dvořák-Rayleighova cirkulacija. Nadalje je odkrio 1874 t. zv. stiene u trbusima titranja. Obsežni su njegovi radovi o akustičkim silama. Tu je našao 1875 zanimljivu činjenicu, da se pločice nastoje namjestiti okomito na smjer titranja zraka. Isto je 1881 primietio Rayleigh, koji je taj pojav 1882 upotriebio za mjerenje jakosti zvuka. Nadalje je D. pokazao i pomno izpitao mehaničko djelovanje zvuka na resonatore. U svezi s time našao je vrtloge, koji s frekvencijom zvuka izlaze na otvor resonatora, i vrtloge, koji na taj otvor ulaze. D-ove elektromagnetske sprave, koje služe dobivanju trajnih i jakih zvukova, i danas su od vriednosti. U optici pokazuje se sve važnijim njegov⁵ način opažanja strija (lat. striae, njem. Schlieren), t. j. sitnih nejednakosti loma svjetlosti u prozirnom sredstvu. Ta je metoda od Foucaultove i Toeplerove jednostavnija, a i bez obzira na to u gdjekojim primjerima zgodnija. Vrlo je vriedan D-ov prikaz Boškovićeva rada na polju fizike.

Kao profesor D. je uz eksperimentalnu fiziku predavao i teoretsku, a u više mahova i poviest fizike. Predavanja bila su mu zbita i jasna, bez izpravaka u govoru, bez kićenih rieči i suvišnih tuđica. Po smislu za poviestna iztraživanja i po svom spoznajno-kritičnom stajalištu bio je dostojan učenik svoga znamenitoga učitelja, koji je u ostalom D-a osobito cienio⁶ i do kraja života s njim podržavao srdačne prijateljske sveze.

D. se bavio i glasbom te je od 1913 do 1919 bio član ravnateljstva Hrvatskog glasbenog zavoda. Rado je zalazio u prirodu; glavica Vel. Risnjaka njemu je u čast prozvana D-va stiena⁷. Svoj imetak ostavio je oporučno Hrv. glasbenom zavodu i Hrvatskoj akademskoj menzi.

BIBL.: Über Analoga der persönlichen Differenz zwischen beiden Augen und den Netzhautstellen desselben Auges, Sitzungsberichte d. kön. böhm. Gesell. d. Wissenschaften, Prag 1872; Experimentelle Prüfung der Airy schen Theorie der Talbot’schen Streifen, Pogg. Annalen, 1872; Zur Theorie der Talbot’schen Streifen, Sitzungsberichte d. Akademie, Beč 1873; Beobachtungen am Kundt’schen Manometer, ib., 1873; Über die Entstehungsweise der Kundt’schen Staubfiguren, ib., 1873; Über einige neue Staubfiguren, ib., 1874; Über die Schwingungen des Wassers in Röhren, ib., 1875; Über die akustische Anziehung und Abstossung, ib., Beč 1875; Ueber die akustische Abstossung, Wied. Annalen 1878 (engl. prievod u Philosophical Magazine 1878); Ueber eine neue einfache Art der Schlierenbeobachtung, ib., 1880; Akustische Bewegungserscheinungen und Schallradiometer, Sitzungsberichte d. Akademie, Beč 1881; O nekojih pokusih sa statičkom munjinom, Rad 66, 1883; Die akustischen Rotationsapparate und Apparate zur Messung der Stärke der Luftschwingungen, Zeitschr. f. Instrumentenkunde 1883; Boškovićev rad na polju fizike, Rad 87—88—90, 1888; Über die Wirkung der Selbstinduktion bei elektromagnetischen Stromunterbrechern, Sitzungsberichte d. Akademie, Beč 1889; Prilozi za nauk o kapilarnosti, NVj VII., 1899; Ob uzdržavanju titraja pomoću električne struje, Rad 106, 1891; Njeke primjetbe ponajviše k Peltierovoj teoriji zračne munjine, Rad 113, 1899; O aparatima za mehaničke učinke zvuka, Rad 139, 1899; Über die sogenannte akustische Abstossung, Physikalische Zeitschrift II., 1901; Bemerkungen und Versuche zur Schlierenmethode, Zeitschr. f. d. physik. u. chem. Unterricht XXI., 1908; Prilozi k elementarnoj teoriji sfernog zrcala i leće, NVj XVI., 1908; Prinosi za teoriju hidrodinamike, Rad 221, 1919; O znamenovanju izraza Σ mr, s primjerima, NVj XXIX., 1920.

LIT.: ¹ Hoppe, Gesch. der Physik, str. 274, Braunschweig 1926; ² Akustische Zeitschrift 5, str. 37, Leipzig 1941; ³ Baron Rayleigh, The Theory of Sound, 2. izd., II., str. 333, London 1896; ⁴ Bouasse, Tourbillons II., str. 127. i 105., Pariz 1932; ⁵ Schardin, Die Schlierenverfahren, u Ergebnisse der exakten Naturwissenschaften, sv. XX., str. 349, Berlin 1942; ⁶ Mach, Die Mechanik in ihrer Entwicklung, 7. izd., str. 308, Leipzig 1912; ⁷ Hrvatski planinar XIX., str. 43, 1923; Dr. Vinko Dvořák, Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva XXXIV., 1922; M. Cindrić, † Dr. Vinko Dvořák, NVj XXX, 1922; F. Záviška, V. D., Almanach české akademie věd a uměni XXXIII., Prag 1923.St. H.

Dvořákova pipeta za živu jest staklena ciev osobita oblika (v. sl. ), koja služi za hvatanje prosute žive. Donjim se otvorom (a) cievi dotakne živa, na gornji kraj (b) sišemo. Živa se sabire u proširenju (c). Porozni (pamučni) čep (d) zaštićuje usta od prašine i t. d. (Zeitschrift für Instrumentenkunde, 1891.)

Dvořákove rotacione sprave vrte se zvukom, na pr. pjevanjem. Kod akustičkog reakcionog kola (g. 1876) vrtnja nastaje time, što zvuk pokreće jedan ili više resonatora. Kada proizvodimo ton, koji pripada resonatoru R (sl. 1), t. j. lakom šupljem tielu, koje ima otvor A, zrak u resonatoru titra, i vrtlozi, koji se pri tom kidaju s otvora, mogu pokrenuti resonator mehaničkom reakcijom, od prilike onako, kako reakcijom odskoči top, kada iz njega izleti tane. Obično se resonator nastoji pomicati na stranu, koja je otvoru protivna; onda kažemo, da zvuk odbija resonator. Rjeđe biva, da prevlada učinak vrtloga, koji u resonator ulaze, te se resonator giblje u smjeru prema otvoru. Pojav zavisi o tom, kakav je oblik otvora, i kolika je jakost zvuka. U jednom primjeru D. je našao, da najslabiji zvuk nije utjecao, nešto jači pokretao je resonator prema otvoru, a tekar još jači proizvodio je odbijanje.

Sl. 2. prikazuje reakciono kolo, složeno od dva staklena resonatora R i S, u dnu velike čaše. Valjkasti resonator u sl. 3 (tlocrt i nacrt), načinjen od ljepenke, zvukom se vrti oko vlastite osi. Plašt je valjka na dva mjesta izrezan i pokrit lakim limom, koji ima oblik tavanskog prozora sa zgodno smještenim otvorima. Kratke strjelice prikazuju smjer, kojim izlaze vrtlozi, svinuta strjelica smjer resonatorove vrtnje. → akustika, sl. 7.

Za zvučni radiometar (g. 1881) → akustika, sl. 7.

Dvořákov zvukomjer (g. 1893). Da mjeri jakost tona određene visine, D. uzimlje Helmholtzov resonator R (v. sl.), koji je udešen na taj ton, i stavlja manji otvor O resonatora pred otvor D vodoravne, slabo svinute staklene cievi. U cievi je stupčić tekućine, izpod njega mm-ljestvica. D. je našao, da se zvukom stupčić udaljuje od resonatora; pomak je to jači, što je zvuk jači, te veličina pomaka može služiti kao mjera jakosti zvuka.

Dvořákov stereokinetski pojav. Na području fizioložke optike Dvořák je prvi odkrio i iztraživao t. zv. stereokinetske pojave, t. j. stereoskopske pojave kod tiela, koje se giblje. (Razprava priobćena po kr. češkom družtvu znanosti 1872.) Stereoskopski pojav, što ga je Pulfrich 1922 uzeo za osnov mjerenju svjetlosti, već je Dvořák bio predvidio i protumačio.

Ako pustimo kuglicu da pred nama titra (njiše) u visini očiju lievo-desno, lievo-desno, možemo zgodnim postupkom izazvati optičku varku, te nam se čini, da kuglica kruži u horizontalnoj ravnini. U tu svrhu stavlja se između kuglice a i očiju vertikalna ploča PP od ljepenke sa zgodnim izrezcima; ploča se vrti, te se time otvara pogled na kuglicu čas lievom oku, čas desnom. Utisci u oba oka nisu istodobni, ali po dva susjedna, koja su blizu, sliju se u jedno. Ako se lievom oku L pokazala kuglica, kada je bila u a, desnom D malo kasnije, kada je bila u a', nastaje varka, te nam se čini, da je kuglica na mjestu A, gdje se presiecaju doglednice La i Da'. A je iza kuglice, ako kuglica putuje nadesno, izpred nje, ako ide nalievo. Oči treba da miruju, t. j. da fiksiraju čvrstu točku, te se kuglica motri indirektno.

Tschermak-Seysenegg zove takve pojave Dvořák-Machov fenomen (u Abderhaldenovu Handbuch der biologischen Arbeitsmethoden, Odsjek V., dio 6, str. 1748, Berlin-Beč 1937).St. H.