DVOR (franc. cour, tal. corte, englez. court prema pučkolat. curtis, njem. Hof) ima nekoliko značenja:

1. stanbena zgrada uza zemljištni posjed, u rano feudalno doba — do odprilike 17. st. — utvrđena, kasnije bez utvrda; u doba, kad je odpala obranbena svrha, poprima i manji oblik (dvorac); 2. boravište vladara, u užem smislu jedna ili više zgrada (nekoć tvrđava, kasnije palača), a u širem skupnost osoba i životnih običaja, koju tvore vladar i njegova okolina, te napokon, u međunarodnoj politici, vlada (kabinet) kojeg vladara (na pr. dvor Luja XIV., bečki dvor i t. d.); 3. u pravosuđu viši sud, pa i njegovi članovi; to je značenje također proizašlo iz onoga, koje imaju gore navedene strane rieči. Danas je kod nas rieč sačuvana u nazivu »računarski d.« i (u Dalmaciji) u pučkom izrazu »sudbeni d.«.U.

Dvor, dvorac, oznake za veće i manje stanbene zgrade, kojih stanari, ako sami ne pripadaju vladajućoj kući ili posjedničkom plemstvu, nastoje, kako bi živjeli životom tih krugova. Do 16. st. uobičajen je tip burga (v.); njegovu obranbenu zadaću preuzeo je zasebni tip tvrđave, koja se prilagođivala razvoju vatrenog oružja. D. postaje time izključivo stanbena zgrada i služi plemstvu samo za stanovanje i reprezentaciju, a mora sve više zadovoljavati povećanim zahtjevima, koje stavljaju na nj udobnost, estetski obziri i razkoš. D. ne treba pružati zaštite i ne mora biti težko pristupačan. U skladu s estetskim nazorima renesanse i baroka poprima i d. postepeno i sve češće pravilne oblike tlocrta: tornjevi, značajni za zamak, redovito odpadaju, a mjesto uzkih zavojnih stuba javljaju se malo pomalo bogato urešena vanjska stubišta. Kako se i ljudi sve više voze u kočiji, a manje jašu, treba i prostranijih prilaza, a njih kite prikladnim monumentalnim ulazima. Značajna je za d. i visina svečanostnih dvorana pa »galerije«, koje vode uz dugi niz prozora (na pr. zrcalne galerije, galerije predaka), a često je, pod utjecajem francuzkim, značajan i smještaj glavnog ulaza u dubini počastnog dvorišta (cour d’honneur), koje se otvara između dva izbočena postrana krila. Redovito je d. okružen velikim vrtom ili perivojem, koji dobiva strogi arhitektonski oblik, kakav se riedko nalazi u ladanjskim kućama ili u vilama. Zapravo i nema bitne razlike između »vile«, kakvu vidimo u razvoju talijanske umjetnosti, i dvora; nazivi tal. palazzo, franc. palais, ili još točnije hôtel, označuju zgrade podignute u nizu uličnih zgrada. Razlika je između d-a u manjem obliku (dvorca) i razkošnije vile u današnjem smislu u tome, što je takav d. najčešće povezan s vođenjem gospodarstva, pa se u tome još odrazuje ostatak feudalne tradicije. Osobiti je tip dvorca, koji ima tradicionalno-aristokratski biljeg, ljetnikovac (Maison de plaisance, Lustschloss) i lovački d. U Hrvatskoj je građevni tip dvora osobito razvijen u Zagorju. U nekim krajevima, osobito u Turopolju, označuju se pluralnim oblikom »dvori« i jednostavnije plemićke kuće, kurije, koje ne bismo drugdje uvrstili među tipove dvora, a izrazom »dvorovi«, označuju se i onakve stanbene zgrade iz daleke prošlosti, koje pripadaju vladarskim licima, pa i takve, koje služe u obranbene svrhe.F. C.

U doba ranoga feudalizma d. je bio mjesto stanovanja »zemaljskoga gospodina«, gdje su se okupljali njegovi vojni obvezanici. Kad je porasla moć vladara, d. dobiva posebno značenje: sjedište vladara i njegovih neposrednih »dvorjana«. Tako je na pr. mjesto Dvor na Uni (na bivšoj granici prema Turskoj) dobilo svoje ime odtud, što se car Josip II. sa svojim dvorjanstvom i vojskovođama ondje zadržavao nekoliko mjeseci.

Danas se naziva »d.« velika, monumentalna zgrada određena za stanovanje velikoga posjednika, u kojoj je često smješten i ured velikoga posjeda (ravnateljstvo gospodarstva, šumarija, knjigovodstvo, mjernički ured i t. d.). Uz d. se redovito nalaze — u primjerenoj udaljenosti — staje, hambari, stanovi družine i t. d., a sve to zajedno čini »majur« (njem. »Meierhof«). Provedba agrarne reforme ove je »majure« uz dvorove u mnogo slučajeva uništila ili im obseg stegnula, a time su često nestala sredstva za njihovo uzdržavanje.O. F.

Dvorjanstvo, dostojanstvenici i uobće osoblje, koje okružava vladara na dvoru. Njihov broj i uloga ovisi o tipu vladavine i sklonostima dotičnog vladara kao i o tradiciji. U doba absolutne vladavine pojedini su vladari imali sjajno d., osobito na iztočnjačkim dvorovima. Neki vladari znali su oko sebe okupiti ne samo vojničke i upravne dužnostnike, nego i književnike i umjetnike. U tom su se pogledu u doba renesanse izticali dvorovi pojedinih talijanskih knezova; u 17. st. bio je dvor Luja XIV. mjerodavan u pogledu dvorskih služba i života na dvoru uobće. Osim vladara imaju svoje d. i pojedini članovi vladarskog doma. Najobičnije stvarne dvorske službe, koje i danas postoje, jesu: ministar dvora, dvor. maršal, pobočnici, duhovnik i dr. Neke su službe počastne (na pr. dvorska gospođa, komornik). Sv. Stolica ima svoje posebno crkveno i svjetovno dvorjanstvo.

Dvorske službe u hrvatskoj narodnoj državi bile su uređene poput onih na drugim vladarskim dvorovima onoga doba. Bila su i kod nas četiri glavna dvorska zvanja, a pored njih i čitav niz nižih od sporedne važnosti. Na čelu je pravih dvorskih službenika bio děd. On je bio upravnik dvora, kojemu su bili podređeni nosioci ostalih triju glavnih dvorskih zvanja: posteljnik, peharnik i konjušnik. Posteljnik (cubicularius seu camerarius) vodio je brigu o stanbenim prostorijama, pokućtvu, odielu, dragocjenostima, blagajni i uobće svim pokretnostima vladara i članova njegova doma. Peharnik ili vinotok (pincernarius iupanus, regalis pincerna) vršio je nadzor nad vladarskim vinogradima i podrumima. Konjušnik pak ili volar (cavallarius iupanus) bio je nadstojnik dvorskih staja i brinuo se za jahaće konje i volove za podvoz, a kad je dvor bio na putu, ili se polazilo u boj, bila mu je dužnost da se stara za njihov smještaj i obskrbu. Od nižih je dvorskih zvanja vriedan naročitog spomena ubrusar, službenik, koji se na zapadnoevropskim dvorovima zvao »dapiferorum regalium magister«, a vodio je brigu oko obskrbe dvora živežem i vršio nadzor nad dvorskom kuhinjom, pa vratar, kojemu samo ime upućuje na dužnost, koju je vršio. Među dvorjanicima, koji su nosili vladarevo oružje, navode se u našim izpravama »armiger iupanus«, odnosno štitonoša ili »scutobaiulus«, pa »maccecharius iupanus«, onda naročiti kraljev sokolar (falconarius) i psar (alitor, custos canum). Osim tih službenika s točno određenim dužnostima bilo je i na našem dvoru, kao i na dvoru franačkog kralja, i takvih, koji su, bez stalnog dodjeljenja ikojemu naročitom dvorskom zvanju, bili članovi vladareve svite i sporadično vršili pomoćne službe, za koje su određivani prema potrebi. Oni su se obćenito zvali dvornik, a među dvorskim su službenicima, redovito, zapremali niži položaj.

Osim navedenih pravih dvorskih zvanja, koja su služila izključivo za vođenje dvorskog kućanstva ili za reprezentaciju dvora, bilo je i takvih dvorskih službenika, koji su vladaru pomagali i do potrebe ga zamjenjivali u vršenju vladarskih poslova, u prvome redu pri suđenju. Tu je bio, na prvome mjestu, dvorski župan, koji se izprva naziva »iupanus palatinus«, a kasnije »curialis comes«, odnosno »comes curiae regiae«. On je bio pomoćnik, a i zamjenik kraljev u sudskoj djelatnosti. Dvorski je župan pomagao jamačno našega kralja i u drugim njegovim vladalačkim poslovima, jer je u suđenju imao kralj za pomoćnika i naročitoga službenika: dvorskog sudca, koji se zvao »regalis curiae iudex«. Ali u vladarskim našim listinama dolazi dvorjanik, koji je također bio kraljev pomoćnik u suđenju, pod narodnim nazivom tepčij, odnosno tepčija i deminutivno tepčica. Međutim, to ili uobće nije bilo naročito zvanje, različito od zvanja dvorskoga župana, ili, ako je i bilo, a ono je, po pravilu, ista ličnost vršila oba zvanja. Tepčija je dakle bio dvorski župan u svojstvu pomoćnika kraljeva pri vršenju njegove sudske djelatnosti. Kao dvorski dostojanstvenik morao je biti nosiocem nekakova znaka kraljeve sudačke, odnosno kaznene vlasti: bata, štapa, odnosno šibe, pa mu je odatle — prema glagolu tepsti = batinati, odnosno šibati — i naziv.

Konačno je, za sastav i pisanje vladarskih listina, postojala naročita dvorska kancelarija, koja je bila u tiesnoj vezi s dvorskom kapelom. Pisci naime vladarskih naših listina dolaze naizmjence pod nazivima regis cancellarius i capellanus regis, odnosno ranije »capellanus ducis«. Čini se, da za knezova nisu još te dvie dvorske ustanove ni bile uzajamno strogo odvojene, nego se pisanje listina povjeravalo kojemu od dvorskih kapelana. Istom u nekim kraljevskim izpravama naznačeni su uz imena pisaca i njihovi položaji u dvorskoj kancelariji. Iz njih vidimo, da je i u doba kraljeva ostala dvorska kancelarija u vezi s dvorskom kapelom, jer je kraljevskim kancelarom bio po pravilu »hrvatski biskup«, koji je bio i pročelnikom dvorskoga svećenstva. Ali to nije nuždno moralo biti, jer ima i primjera, da je kraljevim kancelarom bio obični svećenik. U takvu je slučaju pročelničtvo dvorske kapele i kancelarstvo moralo biti jedno od drugoga odvojeno, jer i na jednoj istoj listini nalazimo na tim položajima različne ličnosti. Osim kancelara dolaze na kraljevskim listinama i notari, iz česa se vidi, da je u doba kraljevstva povećan broj osoblja dvorske kancelarije, i da je ono već razvrstano po činovima.

LIT.: M. Lanović, Ustavno pravo hrvatske narodne države, Rad 265.M. L-ć.

Dvornik, u doba hrvatskih narodnih vladara naziv, koji se više puta javlja za dvorskog gospodarskog službenika, s djelokrugom, koji se ne da pobliže odrediti. Jedni su d-ci bili na kraljevskom dvoru, a drugi su upravljali kraljevskim imanjima i selištima (villae et curtes). U poznije se vrieme nazivaju tako posebni službenici kod nekih javnih ustanova i pojedinih mogućnika.

IZV. I LIT.: Rački, Doc., 83, 96, 128—132, 135, 144, 165, 168, 171 i 172; V. Mažuranić, Prinosi, 296.M. B-a.

Dvorska luda, služba na dvoru, koja se kao stalna javlja tek u 14. st., a podrietlo joj dopire u rimsku starinu. U rimsko se doba, međutim, obično radilo o lakrdijašima, a u srednjem je vieku d. 1. bila na dvorovima nosilac duhovite zabave i satire, djelomice i kritičar dvorskog družtva. Francuzki dvor poznaje d-e 1-e već u doba Filipa II. Augusta, u Italiji se one javljaju u osobito značajnom obliku na dvorovima Sforza i Gonzaga, a i papinski je dvor u renesansno doba imao svoje d-e 1-e. Uz neobičnu slobodu izražavanja, koja im je davala privilegij za neku vrstu ventila javne kritike, d-e 1-e imale su i posebnu nošnju, a mogli su ih držati samo vladari i velikaši. Obća razširenost te ustanove imala je i negativne strane, jer su se pod krinkom naslovnih d-ih 1-a ili onih u malih plemića, bez stalnog mjesta, krili često i varalice, koji su zlorabili slobodštine svoje službe. Zato je napose u Njemačkoj sa strane vrhovnih državnih vlasti u 16. st. pobliže propisano, tko može držati d-e 1-e i tko je ovlašten, da bude smatran d-om 1-om. Francuzki je dvor 1662 tu službu i naslov ukinuo, ali su se oni i kasnije održali, osobito na manjim njemačkim dvorovima, a doživjeli su novi, iako osebujni uzpon, u Rusiji Petra Velikoga i carice Ane u 18. st. Toj je ustanovi učinila kraj francuzka revolucija 1789.

Među d-im 1-ma bilo je pojedinaca, koji su ušli u poviest zbog svoga značenja na dvoru pojedinih vladara (tako H. Kunz von der Rosen uz cara Maksimiliana I. i Mariano Teti uz papu Lava X.).

LIT.: Nick, Die Hof- und Volksnarren, 2 sv., Stuttgart 1861; Gazeau, Les Bouffons, Pariz 1881.M. P-a.

Dvorsko vieće, vrhovna vladajuća i pravosudna ustanova u pojedinim njemačkim državama. Javlja se pod nazivom Hofrath, ali se susreću i drugi nazivi kao Geheimer Rath ili Regierungs-Kanzlei. Njegovo osnivanje bilo je zaključeno na saboru u Innsbrucku 1518 kao vrhovna ustanova za nasljedne zemlje, ali zbog smrti Maksimiliana I. taj zaključak nije bio ostvaren. Delegati staleža austrijskih nasljednih zemalja, okupljeni u Augsburgu, uporno su tražili od nadvojvode Ferdinanda, da na kneževskom dvoru osnuje d. v., koje bi imalo tri ili više članova iz carstva, u kome je Ferdinand zastupao cara za njegove odsutnosti, pa barem dvie prikladne osobe iz svake nasljedne zemlje. Takvo je vieće Ferdinand osnovao podkraj 1526, i to kao vrhovni sudski dvor i kao vrhovnu ustanovu za žalbe u upravnim poslovima. Ono je podjedno imalo davati svoje mnienje u vladinim poslovima. Njegov je djelokrug imao obuhvatiti nasljedne zemlje i njemačko carstvo. Ferdinand je pridržao pravo da odluči o značenju pojedinih pitanja, i da li ona dolaze pred d. v., zatim da odluči u slučajevima, kad u vieću ne bi bilo jednoglasnosti, ili kad bi postojala samo neznatna većina. D. v. nije imalo stalnog sjedišta, nego je sliedilo dvor. Sastojalo se ponajviše od plemića i »doktora«, t. j. izučenih pravnika iz donjoaustrijskih i gornjoaustrijskih zemalja te njemačkog carstva. Kad je Ferdinand I. 1558 postao njemačkim carem, njegovo je d. v. 1559 postalo carskim dvorskim viećem (Reichshofrath). Od tog je vieća kadšto na većim područjima bio često odvojen poseban kolegij za financijske poslove (Hof-, Rent- ili Domänenkammer) i dvorski ili komorni sud (Hof- ili Kammergericht) kao viši kneževski sud te konzistorij za crkvenu upravu.J. N.

Dvorska kancelarija, središnja ustanova za austrijske zemlje osnovana od Ferdinanda II. g. 1620. Njezina je nadležnost obuhvatala u prvom redu vanjske poslove, zatim unutarnju i sudbenu upravu, ali podjedno bijaše i vrhovni sudbeni dvor (Oberster Gerichtshof). Kako je već odprije postojala posebna češka d. k., koje je predstojnik određivao priedloge za sabor, njegove zaključke podnosio kralju, supodpisivao odredbe, spremao priedloge o pomilovanjima i podjeljivanju povlastica, ta je češka d. k. bila u neku ruku vrhovna ustanova za češke krunske zemlje. Sjedište češkog kancelara bilo je 1620 preseno u Beč. Djelokrug d-e k-e bio je zatim ograničen na staroaustrijske zemlje, dok su njezini posebni odjeli za Češku i Ugarsku postali samostalnim oblastima. Uz ove postojaše od 1695 posebna erdeljska, a za Karla VI. i posebna talijanska i nizozemska d. k. U doba Josipa II. postojahu dvie austrijske d-e k-e; jedna se bavila poslovima carske kuće i vanjskim odnosima, druga pokrajinskim i sudbenim poslovima (provincialia et iudicialia). Za Marije Terezije bile su 1749 ukinute austrijska i češka d. k., a zamieniše ih za njemačke i češke nasljedne zemlje kao vrhovne oblasti »Directorium in publicis et cameralibus«, i vrhovni sudbeni dvor (Oberste Justizstelle) s djelokrugom vrhovnoga sudbenog dvora i ministarstva pravosuđa. G. 1742 osnovana je za vanjske poslove Kućna, dvorska i državna kancelarija. Izlazeći u susret želji srbskoga narodno-crkvenog sabora u Hrvatskim Karlovcima Marija Terezija osnovala je 1745 Dvorsku komisiju za srbske poslove, koja je 5. VIII. 1747 pretvorena u Ilirsku dvorsku deputaciju. Zbog odpora Ugarske d-e k-e ona je bila ukinuta 2. XII. 1777. Leopold II. osnovao je 20. II. 1791 Ilirsku d-u k-u i na nju prenio sve srbske poslove, koji dotad pripadahu Ugarskoj d-oj k-i, ali ju je Franjo II. 3. VI. 1792 ukinuo i njezine poslove opet prenio na Ugarsku d-u k-u. To je napokon utvrdio zakonski članak X. od 1792. Privremeni hrvatski dvorski dikasterij, osnovan u Beču 5. XII. 1860, bio je 20. XI. 1861 pretvoren u Hrvatsku d-u k-u, koja 31. I. 1869 zaključi svoje djelovanje.J. N.