DVOKOLICA. Početak d-e javlja se već kod starih Egipćana i Kineza, a zamisao moderne d-e svojataju različni narodi. Prvi uspjeli pokušaj izveo je šumar iz Karlsruhea u Badenu Karl von Drais g. 1813 zajahavši među dva kotača i odtiskujući se nogama o zemlju (sl. 1). Gotovo istodobno javlja se sličnim strojem i Francuz de Sivrac. Prednji kotač služio je za upravljanje. Tek izumom pedala, koji su izprva bili smješteni na osovini prednjega kotača, postaje d. strojem u punom smislu. Pedale su primienili g. 1846 Englez Dalzell, g. 1850 Niemac Fischer iz Schweinfurta, g. 1865 radnik Lallement u tvornici Michaux u Parizu (sl. 2). Tvornica Michaux počela je obrtimice izrađivati d-e. W. A. Cowper uvodi žbice iz čeličnih žica mjesto težkih drvenih te obod iz čeličnog lima, Michaux pravi okvire iz laganih čeličnih cievi, glavine kotača s kugličnim ležajima. Amerikanac Bradford uzima za obruč kotača punu gumu. Kod pedala na prednjem kotaču, a sjedala između kotača bio je položaj nogu nezgodan. Radi toga i radi povećanja brzine grade se od g. 1872 do 1885 visoki kotači (sl. 3) promjera do 150 cm. Vožnja na visokom kotaču nije bila bez opasnosti, pa je skoro došlo do konstrukcije pedala između dva nizka kotača s lančanim prienosom na glavinu stražnjega kotača. Izumom pneumatičkog obruča g. 1885 od škotskog veterinara Dunlopa (v.) te uvođenjem peterokutnog, t. zv. Humberova, okvira dobiva d. svoj sadašnji izgled (sl. 4) uz variantu okvira za žene (sl. 5).

Obća razširenost upotrebe d-e i proizvodnja u velikim količinama (računa se, da je g. 1928 bilo u Evropi više od 40 milijuna d-a) doveli su do savršenih konstrukcija upotrebom plemenitog materiala, tako da se težina d-e znatno umanjila; na pr. d-e za utrke lakše su od 10 kg.

Od važnijih uređaja treba spomenuti kočnice, koje djeluju ili na gumeni plašt ili — što je bolje — na čelični obod. Gumeni obruč sastoji se od vanjskog debljeg plašta, koji je na vanjskoj strani navoran, da se sprieči sklizanje, i od nutarnje gumene cievi, proviđene posebnim ventilom, koja se s pomoću zračne pumpe nabija zrakom. Presjek kroz obruč pokazuje sl. 6. Znatno poboljšanje pogona donieli su pedali sa slobodnim hodom (Freilauf), koji dopuštaju kretanje d-e bez gaženja pedala, na pr. kod vožnje nizbrdice. Ima i uređaja s unutarnjom kočnicom, koja djeluje na os stražnjega kotača, ako se pedali gaze unatrag. Posebnih uređaja ima na d-ama za brdovite krajeve. Tu je omogućena promjena prienosa od osi pedala na os kotača tako, da se mogu ukopčati dvie ili tri različne brzine (sl. 7). Pokušaj, da se mjesto lančanog prienosa ugradi prienos sa čvrstim osovinama i stožnim zubčanicima, nije pokazao osobitih prednosti.

Različni tipovi d-e. 1. D. za više osoba. Danas se još vidi t. zv. »tandem« za dvie osobe. Bilo je d-a i za 7 osoba. 2. Trokolica, za prevažanje robe, većinom je tako građena, da je spremište (škrinja) za robu sprieda među dva kotača, a vozač straga. Trokolica za bolestnike, koji ne mogu hodati, sa dva veća kotača, među kojima je udobno sjedalo, a sprieda manji kotač. Pogon je ručni. 3. Različni tipovi s jednim kotačem za akrobatske svrhe.

D. se nakon prvih početaka brzo razvila kao športska sprava. Prvi koturaški klub osnovan je u Londonu g. 1869; u 70-tim godinama već su odpočele prve utrke u Englezkoj, a kasnije po čitavom svietu bilo amaterskih, bilo profesionalnih vozača. Pojedine tvornice natjecale su se, da uz dobru i stalnu plaću drže najbolje profesionalne vozače radi promičbe za svoje proizvode. Nastala su mnogobrojna umjetna trkališta za brzu vožnju, a uvedene su i cestovne utrke, kod kojih su nizke d-e sasvim iztisnule visoke. Prva velika cestovna utrka na 125 km bila je g, 1891 na cesti Pariz— Rouen (za 10 s 40 m). Koncem 90-tih godina uvedene su i utrke na 6 i 12 sati te na 6 dana. Kad su se počele upotrebljavati d-e s motorom (→ motorni kotač), uvedene su utrke s vodstvom motocikliste. Za takve utrke priređena su posebna trkališta — velodromi — s drvenim ili asfaltnim trkalištem. Kasnije su se održavale utrke d-a sa dva, tri (triplet) i četiri (kvadruplet) vozača. Priređivale su se i vožnje u dvoranama, gdje bi nastupao i stroj samo s jednim kotačem (monocikl), na kojem su se izvodile akrobatske vježbe, često sa sjedalima na motki visokoj nekoliko metara.

Ima i posebnih cesta za koturaše građenih po posebnim propisima. Kod nas je u 90-tim godinama građena takva cesta od Zagreba do Podsuseda.

U svakoj se državi nalazi savez biciklističkih družtava. Svi su ti savezi udruženi g. 1900 u Parizu u međunarodni savez (Union cycliste international), koji je svake godine priređivao utrke za svjetsko prvenstvo na 100 km.

Biciklistički šport kod nas. Prvi velociped donio je u Zagreb trgovac Ladislav Beluš s parižke izložbe (1867). Iza toga se najprije vježbalo na visokom kotaču u Hrvatskom Sokolu u Zagrebu. G. 1885 utemeljeno je I. Družtvo hrvatskih biciklista u Zagrebu, a prva utrka održana je 1886 na Zrinjevcu na visokim i nizkim kotačima. Prvo trkalište u Zagrebu nalazilo se početkom 90-tih godina iza današnje Obrtne škole, a kasnije u Maksimiru uz veli u gostionu i na t. zv. Koturaškoj cesti, gdje su se u ono doba održavale mnogobrojne i velike međunarodne koturaške utrke, na koje su dolazili koturaški prvaci iz Austrije, Ugarske i Njemačke. Naši najbolji biciklisti sudjelovali su i izvan domovine s najboljim uspjesima, a osobito na olimpijskim igrama u Parizu (1924), Amsterdamu (1928) i Berlinu (1936).

Prvi predsjednik Saveza H. D. B. bio je Franjo Solar, a među najboljim našim starijim vozačima bili su Ivan i Julije Mihalić, Mirko Novak, Milan Meniga te Franjo Gregl. Cestovno prvenstvo prvorazrednih vozača u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postigao je u g. 1943 August Proscnik, član »Građanskog«, prevalivši 75 km u 2 s 19 m i 35 s. Cestovno prvenstvo juniorskih vozača osvojio je Drago Šekoronja, član »Zagreba«, 1887, prevalivši 37 i pol km u 1 sat 14 m i 25 s. Brdsko prvenstvo na cesti Zagreb—Sljeme osvojio je Josip Solman, član »Građanskog«, prevalivši 10 km za 29 m i 18. s.

LIT.: I. Mihalić, Kilometrični izkaz cesta kraljevine Hrvatske i Slavonije za bicikliste, Zagreb 1893, 1904 i 1916.Đ. S. i F. B.