DVOJNI SAVEZ, 1. njemačko-austro-ugarski savez g. 1879 i 2. rusko-francuzki savez g. 1892—1894 (1897). Prvi vuče svoje podrietlo iz prusko-austrijskog sukoba i pražkog mira g. 1866. Taj je mir Bismarck nastojao udesiti tako, da bi u što skorijoj budućnosti moglo doći do sporazuma između Njemačke i Austrije. U jesen 1871 odstupi s položaja austro-ugarskog ministra vanjskih poslova grof Beust, koji bijaše nesklon Njemačkoj, a vodstvo vanjske politike dvojne monarhije preuze grof Julije Andrassy. Dok je Beust radio na zbliženju Austro-Ugarske, Francuzke i Italije, Andrassy je svoju politiku usmjerivao prema Njemačkoj i Rusiji. Kako su tada odnosi između Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije bili povoljni, Bismarcku je uspjelo ostvariti g. 1872 savez ovih triju država na osnovi podržavanja »postojećeg stanja« (status quo) g. 1871, poznat pod nazivom »trocarskog saveza« (v.). Andrassy, koji je imao u vidu »iztočnu orientaciju« austro-ugarske politike, računao je, da taj savez ne će biti duga trajanja. Iztočna kriza, koja je započela ustancima u Bosni i Hercegovini g. 1875, izniela je na vidjelo opreku između Rusije i Austro-Ugarske u svima zamašnijim balkanskim pitanjima. Na upit Rusije, bi li Njemačka ostala neutralna u eventualnom rusko-austro-ugarskom sukobu, i na upit Njemačke, bi li Rusija kao uzvrat za njemačku podporu na iztoku jamčila Njemačkoj stanje stvoreno frankfurtskim ugovorom o miru, došao je niečan odgovor u oba slučaja. Berlinski kongres g. 1878 (v.) udaljio je Rusiju od Njemačke, a podpora, koju je Andrassy našao kod Bismarcka u pitanju, da ovaj kongres dade Austro-Ugarskoj ovlaštenje, da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu i da njima upravlja, dao je povod, da se Austro-Ugarska i Njemačka, koje do tada bijahu povezane trocarskim savezom, jače među sobom povežu bez Rusije. O tome su vodili pregovore Bismarck i Andrassy u Gasteinu i Beču, pa je 7. X. 1879 bio u Beču podpisan dvosavezni ugovor. U uvodu se iztiče defenzivni značaj ugovora; strane ugovornice obvezuju se, da svome utanačenju ne će nikada dati agresivnu crtu ni u kojem smjeru. Po čl. 1. Njemačka i Austro-Ugarska stajat će rame uz rame u slučaju napadaja sa strane Rusije. Po čl. 2., ako bi jedna strana ugovornica bila napadnuta sa strane koje druge države, druga ne će podupirati napadača i sačuvat će barem dobronamjernu neutralnost. Ako bi napadača na bilo koji način podupirala Rusija, nastupa obveza čl. 1., naime zajedničkog ratnog izstupa. Po čl. 3. trajanje saveza određeno je na 3 godine. U trećoj će godini strane ugovornice razpraviti pitanje, da li postoje prilike, koje služe kao osnov sklopljenom ugovoru. Ne uputi li nijedna strana ugovornica poziv na ovakvo razpravljanje, ugovor se obnavlja za dalje 3 godine. Čl. 4. određuje čuvanje tajnosti ugovora, ali spominje kao »dužnost lojalnosti«, da o postojećem savezu bude povjerljivo obavieštena Rusija, ako bi prietnje s njezine strane dalje potrajale. Utanačenjem od 1. VI. 1902 bilo je ugovoreno, da će se ugovor automatski produživati svake 3 godine, pa je ostao na snazi sve do sloma obiju strana ugovornica g. 1918. U doba njegova stvaranja Bismarck ga je zamišljao kao izričito »njemački savez«, uzko povezan s ustavima ugovorajućih država kao ugovor, koji bi bio poznat čitavom svietu i koji bi se mogao mienjati jedino zakonskim putem. Tome stajahu na putu dvie činjenice: na jednoj strani ugarski parlament određivaše smjernice Andrassyjevoj vanjskoj politici, a na drugoj je postojala opasnost, da ovaj savez bude povodom sličnom savezu između Francuzke i Rusije. Sporna pitanja između Njemačke i Francuzke na jednoj strani, a između AustroUgarske i Italije na drugoj dospješe u pozadinu, i oštrica saveza bila je uperena na iztok. Zbog toga se brižljivo čuvala tajna sve do 3. II. 1888, kad je velika kriza dala povoda, da tekst saveznog ugovora bude djelomično objelodanjen u njemačkim, austrijskim i ugarskim poluslužbenim novinama.

Prva klica francuzko-ruskog dvojnog sporazuma mogla bi se tražiti u osjećaju osamljenosti Francuzke nakon 1871 i u nezadovoljstvu Rusije nakon 1878. Kao i nakon 1815 Rusiji je i sada jaka Francuzka na Zapadu trebala za ostvarenje njezinih namjera na Iztoku. Gorčakov je 1872 naglasio, da je »jaka Francuzka evropska potreba«, pa se 1875 odlučno za nju zauzeo. Udaljivanje Rusije od Njemačke nakon Berlinskog kongresa pripravljalo je njeno približavanje Francuzkoj, ali put do saveza bijaše još dalek. Prijateljskom razpoloženju jednog naroda prema drugome stajaše nasuprot bitno različit oblik vladanja u Francuzkoj i u Rusiji. G. 1881—1885 zbližavanje između Francuzke i Njemačke bijaše u stalnom napredovanju (Tunis, Egipat). G. 1886—1893 prilike se iz temelja izmieniše. Njemačkoj ni dvojni savez s Austro-Ugarskom g. 1879 ni trojni savez s Austro-Ugarskom i Italijom g. 1882—1887 nisu mogli nadoknaditi probitačnosti trocarskog saveza. Postojeće savezne veze nisu po Bismarckovu nazoru smjele dovesti do toga, da Njemačka okrene leđa Rusiji. Da do toga ne bi došlo, Bismarck je g. 1887 obnovio njemačko-rusku vezu ugovorom, koji je poznat pod nazivom »Rückversicherungsvertrag«, vezom, koja je imala braniti Njemačku, da ne pođe predaleko ni zbog AustroUgarske, a ni zbog Italije, da ostane u pravilnom odnosu s Englezkom i da u svakoj prigodi vješto »balansira« Francuzku i Rusiju. »Rückversicherungsvertrag« iztjecaše g. 1890, dakle baš one godine, kad je Bismarck napustio mjesto državnoga kancelara. Iza njega njemačka vanjska politika krenu »novim smjerom« (Der neue Kurs), smjerom, koji nije samo nov, nego i oprečan Bismarckovu. Glavnu pažnju poklanja jačanju vojne snage; vojna snaga treba biti čak i jača od one, koju može pružiti sama Njemačka. U slučaju potrebe njemačka i austro-ugarska vojna snaga treba da predstavljaju takvu cjelinu, kojoj se nitko ne će moći suprotstaviti. Prema tome Njemačka se još jače veže uz Austriju, a zbog toga dolazi u još veću opreku prema Rusiji. »Novi kurs« nastoji da se približi i Englezkoj, koja nije bila vezana nikakvim saveznim vezama i uživala je sve blagodati svoje »splendid isolation«, a donekle je bila naklona trojnom savezu, dok nije izstupila Italija sa svojim kolonialnim težnjama. Nemar Bismarckovih nasljednika za obnovu veza s Rusijom i njihova orientacija prema Englezkoj izazvaše »novi kurs« u Rusiji, koji je odlučno pošao u potragu za ostvarenjem zbliženja između Rusije i Francuzke. Njemačko-englezko zbliženje izazvalo je »novi kurs« i u Francuzkoj, koji je odlučno pošao u potragu za vezom s Rusijom. U doba Bismarckova pada došao je na čelo vlade Ch. de Freycinet, koji je skupa s ministrom vanjskih posala A. Ribotom učinio prve korake za ostvarenje francuzko-ruske veze. Vješt pomagač u tome bijaše im francuzki poklisar u Petrogradu Laboulaye. Prva stvarna posljedica njihova nastojanja bijaše put generala R. F. Boisdeffra na ruske vojne vježbe. Zaredaše pregovori između poglavice francuzkoga glavnog stožera i ruskog ministra vojnog, pa ruskog ministra vanjskih poslova N. K. Giersa i francuzkog poklisara, posjet francuzke ratne mornarice u Kronstadtu, a ruske u Toulonu. 17. VIII. 1892 Francuzka i Rusija podpisaše konvenciju, po kojoj bi se u slučaju potrebe zajednički branile od napadaja sa strane Trojnoga saveza. 4. I. 1894 ta se konvencija pretvorila u savezni ugovor. Francuzka i Rusija kao savezne države bijahu skoro u jednakoj mjeri zainteresirane na Sredozemnom moru, Francuzka na njegovu zapadnom dielu, a Rusija na iztočnom. Uz to obje stajahu približno u jednakim odnosima s Englezkom. Francuzka je s njom imala spornih pitanja zbog Afrike, a Rusija zbog Dalekog Iztoka. Nije dugo potrajalo, dok je došlo do koincidencije između događaja na Sredozemnom moru i na Dalekom Iztoku.

LIT.: Francuzka žuta knjiga: L’Alliance franco-russe, Origines de l'alliance, 1890—1893, Convention militaire 1892—1899, et convention navale, 1912, Pariz 1918; F. Rachfahl, Vom Dreikaiserbündnis bis zum Zweibund, Die Entente und die Einkreisung Deutschlands (Handbuch der Politik II.), Berlin-Leipzig 1920; E. de Cyon, Histoire de l’entente franco-russe, documents et souvenirs 1885—1894, Pariz 1895; J. Hansen, L’Alliance franco russe, 2. izd., Pariz 1897. Ostala literatura → Trojni savez i Trojni sporazum.J. N.