DUŽNOST može značiti dvoje: 1. moralnu nuždnost, moranje, primoravanje, obvezu ili obligaciju (njem. Verpflichtung), t. j. formu zakona, njegov učinak; 2. dotične čine, odnosno propuste, koji su obvezatni kao predmet (sadržaj) zakona. Prvo znači »morati« uobće, drugo »ovo ili ono«, što netko mora (odnosno ne smije). Kad netko mora ovo ili ono učiniti, to mu je d., a kad ne smije učiniti, i to mu je d. — ovaj put negativna, jer sada mora neučiniti, dok u prvom slučaju ima afirmativnu d. U odnosu prema Bogu ima čovjek religiozne d-i (poštivati Boga zahvaljivati, moliti...). Individualne d-i ima čovjek prema samome sebi, koliko mora uzdržavati svoj život i usavršavati se u dobrim činima svladavajući zla nagnuća. Družtvovne se d-i tiču zajedničkoga ili družtvenoga života; to su u prvom redu d-i pravde, da svakom dademo, što je njegovo. Kod svih ovih d-i mislimo na nešto konkretno na ovaj ili onaj čin, koji čovjek mora, odnosno ne smije učiniti. U tome (2.) smislu kažemo, da netko vrši stanovitu svoju d. Bez obzira na pojedine čine moralna je d. istoznačna s bezuvjetnim moranjem ili s moralnom obvezom; u tome (1.) smislu kažemo, da svaki čovjek ima sviest d-i. Ova d. — kao absolutna obveza (kategorički imperativ) — omogućuje nam razpoznati moralnu dobrotu, odnosno zloću naših čina, t. j. bezuvjetno moranje obilježuje neki čin po njegovoj moralnoj kvaliteti. Razbor (pamet) nam kaže, da moramo biti umjereni, to nam je d., i to je dobro; tko je neumjeren u jelu i piću, ne čini razborito. »Dobro« u tom slučaju znači razborito (pametno), t. j. kako nam razum kaže, da moramo. Zašto moramo? Razumska se obveza osniva na obrazloženju: neumjerenost škodi zdravlju, a zdravlje je »dobro«, i zato treba svladati nagnuće za ugodnim dobrom, koje bismo postigli neumjerenošću. Spolni nagon ide također za osjetilnim uživanjem (dobrom), ali pamet i tu postavlja ograničenje, t. j. nameće dužnosti: ne smijemo raditi protiv pameti, to je zlo. Zašto? Mi uviđamo, da naš naravni nagon za prehranom ne smije zbog uživanja doći u suprotnost sa zdravljem ili održanjem organizma: ovo je veće dobro od tjelesnog uživanja ili ugodnog dobra. Takav je naravni red, t. j. našoj je volji takav odnošaj dobara od naravi postavljen. Naravnom redu pripada i to, da spolno ugađanje ne dođe u suprotnost s rađanjem djece. Naravni red s obzirom na naše društvene odnošaje traži, da ne činimo nikoje nepravde; pamet kazuje, da ne smijemo krasti, klevetati, nevinoga ubijati i t. d. »Dobro« je, što odgovara naravnom redu, što je s njim u skladu, ukoliko nam to razum kaže; protivno je tome zlo — i to razumsko dobro, odnosno zlo. Razumska je i obveza ili d., t. j. s obzirom na poznato veće dobro (zdravlje, nečije pravo na imovinu, život...) nastupa prema volji imperativ »moraš — ne smiješ«. Ali to je tek relativni ili uvjetni imperativ, a nije kategorički, bezuvjetni, absolutni, bez ikojeg obzira obvezatni ili takav imperativ, koji volju veže ili ograničuje ne pitajući, slaže li se s njime naše nagnuće za dobrima naravnoga reda. Tek ovo absolutno moranje znači d. u moralnom smislu. Za nju kaže Kant: »Uzvišeno veliko ime..., pred kojim umuknu nagnuća, iako mu se protive.« Ona je izraz naravnog zakona, o kome veli Kant: »Dvie stvari izpunjaju sviest vazda novim i većim udivljenjem i počitanjem, što se razmišljanje češće i uztrajnije time bavi: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.« Kad ne bi imao sviest d-i, čovjek se ne bi mogao usavršavati, a po tom ne bi ni bio čovjek, jer je čovjek (po Kantu) »životinja osposobljena samu sebe usavršavati« — i to u moralnom smislu na taj način, da sluša d., ne nagnuća: čovjek je asket života ili »der Neinsagen-Könner« (kaže M. Scheler prema J. Macku).

Znači li isto: raditi po pameti (razumu) i raditi po d-i (savjesti)? Kad bi to značilo isto, bilo bi moralno, što god radimo po pameti, kao što je moralno dobro, što činimo po d-i (bezuvjetnoj obvezi); ali ne ćemo reći, da je netko moralno dobar samo zato, što šeće radi zdravlja i tako pametno radi, niti je moralna dobrota u igranju, športu, razgovoru, čitanju, muziciranju... — u činima, kojima postizavamo ugodno dobro, ili nam koristno služe, ili znače neko čovjeka dolično i pristojno dobro (bonum honestum), ukoliko to razumno ocjenjujemo bez obzira na ugodu i korist. Već diete razlikuje ugodno i neugodno kao dobro i zlo, a odrastao čovjek može ugodna (i koristna) dobra stavljati u odnošaje s nečim, što je pametno ili po sebi dobro, na pr. ugodna dobra u neumjerenom jelu i piću, seksusu i slično dovodi čovjek u vezu sa zdravljem, tuđim pravom na imovinu i t. d. Sluša li čovjek svoju pamet, a ne nagnuća za užitkom ili slašću, radi kao čovjek, kome i dolikuje, da pametno radi. Ali dolikovati i morati nije isto: hoće li netko da doličnomu dobru prizna prednost pred neograničenim uživanjem osjetilnog (životinjskog) nagona, mora u smislu toga uvjeta i raditi pametno; no ovo je moranje tek uvjetno, a ne bezuvjetno ili absolutno, kakvo se javlja u moralnoj d-i. Zato razumsko dobro još ne znači moralno dobro. Razum se doduše u prosuđivanju dobara oslanja na odnošaje, koji proizlaze iz same naravi, na pr. u naravnom nagnuću za zdravljem i održanjem života osniva se osuđivanje neumjerenosti ili nagnuća za uživanjem, a tako pamet osuđuje i upotrebu seksualnog nagona, koliko se protivi socialnom nagnuću za poštivanjem tuđega prava na ženu, osuđuje krađu i umorstvo također na osnovu moralnog odnošaja među ljudima ili zbog održanja naravnog (družtvenog) poredka. Naravni red jest mjerodavan za (naravno pametnu) dobrotu naših čina i za moranje, koje je uvjetno povezano s priznanjem naravnoga reda. Takvo se moranje osniva na prevladavanju nagnuća za pametnim dobrom naravnog reda nad ugodnim dobrom, koje bi čovjek htio, kao da nema pameti, životinjski. Ali — to nije absolutna ili moralna d., koja postoji bez obzira na pametno nagnuće i suprotno nekoj oživotvorbi nagnuća za srećom (na pr. stjecanju imetka krađom i umorstvom). Gdje je tome »uzvišenom velikom imenu — plemenito podrietlo«?

Kant uči, da se ona osniva u zakonodavnoj volji čovjeka (autonomno) i bez ikojeg obzira na Boga. Teistički etičari (Suarez, Cathrein...) uče, da su oni čini moralno dobri, kod kojih nas rukovodi pamet na osnovi naravnoga reda. Nije potrebno, da pri svakom dobrom činu izričito mislimo na Boga, na ovisnost naše naravi o Bogu, našem zadnjem cilju; moralnost pojmovno (logički) ne uključuje vezu s Bogom. Drugčije je pri absolutnoj obvezi: ona izričito upućuje na Boga zakonodavca, na zakonodavnu volju Božju. Moralna različnost dobrih i zlih čina sastoji se u skladu, odnosno neskladu s naravnim redom (koji je od Boga stvoren), dok je absolutna obveza ili d. shvatljiva samo kao izraz ili znak Božje odredbe. Protivno tome uče neki teistički etičari (Vasquez...), da moralna obveza postoji nezavisno od toga, shvaća li ju tkogod kao izraz Božje odredbe: neposredno se ona osniva na nuždnoj vezi izvjestnih čina s najvišim dobrom, pa je dovoljno uočiti tu vezu, da volja bude moralno obvezana. (Njezin je zadnji osnov u Božjoj biti.) Napokon, neki teistički etičari opravdano tvrde, da sviest absolutne obveze ili d-i uključno (implicite), iako ne izričito, upućuje na zakonodavca, koji obstanak absolutne d-i osniva na činjenici, da je čovjeku po njegovim naravnim nagnućima postavljeno ili određeno najviše dobro (summum bonum), koje čovjek bezuvjetno mora priznavati kao životni zadnji cilj. Veza s njime mjerodavna je za moralnu dobrotu. Ovaj svršni red osnovica je moralnog reda. Kako je najviše dobro samo u Bogu, to je i svršno uređenje ljudske naravi (naravni zakon) izraz Božje koncepcije ili vječnog zakona. Uključno je ta misao sadržana u svakom doživljaju absolutne ili moralne d-i. Ona znači činiti dobro i ne činiti zla — na osnovu toga, što nam je po zakonodavnoj volji određeno najviše dobro kao životna svrha. Uzrok naravnog zakona jest uzrok moralne d-i.St. Z.