DUŽD (lat. dux, tal. doge) bio. je u Hrvata naslov glavara mletačke i genovežke republike, ali se pod samim nazivom dužd (ili duž) razumieva uviek glavar mletačke države, dok se za genovežkog uviek dodaje »genovežki«.

Sve do 7. st. bizantskom je pokrajinom Venecijom, zajedno s Istrom, upravljao magister militum, ali negdje poslije 680 odieli Bizant dukat Heraklianu (Veneciju) i stavi mu na čelo d-a. U to su vrieme pojedinim bizantskim pokrajinama u Italiji upravljali magistri militum ili duxi, svi podređeni eksarhu, ali su prvi po časti bili viši. Na čelu pojedinih mjesta bijahu tribuni, podloženi spomenutim upravnicima. Potonje je imenovala bizantska vlada, a tribune su birala pojedina mjesta uz potvrdu eksarha. Kao i u ostalim bizantskim pokrajinama u Italiji pojavila se i u Veneciji težnja, da se i dux bira, a potvrđuje ga bizantska vlada.

Za revolucije 726 izabraše bizantske pokrajine u Italiji svoje duxe odnosno magistre, pa tako mletački tribuni i kler izabraše za duxa Ursusa (Orsa), koji se pokazao vjeran caru te i dalje ostao na svom položaju. Iza njegova umorstva 737 bizantska je vlada doduše postavljala svoje magistre militum, kojima 742 preseli sjedište iz Herakliane u Malmocco, ali od 756 tribuni i kler biraju redom d-eve, kojima ona stavlja do 764 uz bok dva tribuna kao nadzor. S njezinim pristankom uzimaju odtad d-evi sudužda, sina ili brata, s duždevskim naslovom. Poslije rata s Karlom Velikim postavi vlada za d-a Agnela Parteciaca, koji učini sjedištem Rialto.

Takav je odnos d-a prema bizantskoj vladi ostao sve do Petra Trandenika (836—64), koji se okoristi neprilikama u carstvu i, ostajući uviek vjeran caru, oslobodi Veneciju podaničkog odnosa prema Bizantu. Carevi doduše smatraju sve do pada Carigrada 1204 d-eve svojim eksponentima, ali oni, izabrani od mletačkog naroda, ne traže više potvrde u Bizantu, premda u povoljnim prilikama umiju to bizantsko shvaćanje spretno izkoristiti.

D-a ne biraju više tribuni, nego narod u skupštini na Lidu di S. Nicolò, svakako do 1172, i to per acclamationem. Tadanja je vlast duždeva vrlo velika, gotovo autokratska: on predsjeda kuriji i imenuje njene članove, saziva narodnu skupštinu, imenuje činovnike, sklapa ugovore sa stranim knezovima, državama i gradovima, vrhovni je zapovjednik u ratu i uviek predstavlja državu prema vani. Jedino ne može sam odlučivati o ratu i miru, jer to pravo pripada narodnoj skupštini. Osim toga upravlja svim državnim prihodima i samostalno odlučuje o razhodima — njegova i državna blagajna su jedno.

Takva vlast smeta starim patricijskim porodicama, koje od sredine 12. st. nastoje ojačati svoj utjecaj i smanjiti duždevu vlast. Mletačka komuna, kojoj stoji na čelu vieće mudrih (sapientes), hoće sama postati nosiocem vrhovne vlasti i podložiti sebi d-a. Vieće izradi, da d. ne smije bez njegova pitanja sklapati ugovore sa stranim silama, a kad je republika u križarskim ratovima stekla kolonije, preuze nadzor nad njima (oko 1160). Od 1175 d. ne može više slobodno razpolagati državnom blagajnom (camera communis), pa je ona i odieljena od duždeve (camera ducis). Od tog doba ograničen je utjecaj d-a na pravdu; on više ne imenuje sudce, nego to čini vieće. D. ne imenuje više ni činovnike, nego to čini vieće, a njegov utjecaj na imenovanje biskupa postaje sve manji. Tako je u 12. st. duždeva vlast mnogo oslabila u korist aristokratskih porodica, a 1192 morao je d. pri izboru položiti »obećanja« — promissiones, da će savjestno vladati, pravdu vršiti, zakone vjerno provoditi i bez sebičnih ciljeva promicati dobro i ugled države. G. 1229 d. postaje zapravo samo najviši državni činovnik i ostaje takav do kraja republike. Nadzor nad njim vrše Malo vieće i avvogadori komune, a kad umre, inkvizitori vode iztragu o njegovu radu. Pod nadzorom je i njegova porodica; sinovi ne mogu biti članovi signorije niti glasovati u senatu i ne smiju primati darova. D. se ne smije baviti privatnim poslovima, svoj grb ne smije unositi u palaču. Za potrebe dnevnog života određena mu je civilna lista. On smije primati strane poslanike samo u prisutnosti viećnika, a bez njihove suglasnosti ne smije primati ni slati bilo kakva pisma ni izdati bilo kakvu naredbu. Netaknuto mu je ostalo samo vrhovno zapovjedničtvo u ratu. U isto se vrieme vanjski izgled i nastup d-a još i povećao. On i dalje predsjeda svim viećima i ima pravo da i u Velikom vieću oduzme rieč, ali je inače samo član. Do 4. križarske vojne (1202—04) nosi naslov »dux Venetiae, Dalmatiae et Croatiae«, a zatim dodaje »quartae et dimidiae partis totius Romaniae imperii dominator« te »omnium aliarum terrarum et insularomu suae dominationi summissarum dominator«. G. 1358 odpada naslov »dux Dalmatiae et Croatiae«, a i preostali naslov, te se d. naziva »dux Venetiarum etc«.

D. je, dakle, pred svietom okružen kraljevskim sjajem, ali od 13. st. nema zapravo nikakve vlasti. On je »rex in purpura, in urbe captivus, extra urbem privatus, senator in curia«. Uza sve to bilo je velikih duždeva, kao Michiel Steno, Tommaso Mocenigo i Francesco Foscari, kojima su se štaviše i vieća pokoravala.

Naziv je d-ev bio izprva »inclitus«, od 14. st. »serenissimus« i »excellentissimus«, u 15. st. »Sua Eccellenza«. U skladu sa sustavom vladavine »correttori« su ukinuli nagovor d-a s riečju »Domine« i zamienili je s »Missier« (messer), da ne bi tko prvi naziv tumačio u smislu »gospodar«. Tako se desilo, da je d. postao »dostojanstvena državna lutka, pred kojom se svatko do zemlje prigiba, a koje se nitko ne boji«.

Sve se javne izprave, proglasi, oglasi, naredbe i t. d. izdaju u ime d-a, premda ih izrađuju različna vieća bez njegova utjecaja, a ponajčešće i znanja. Od dana svog izbora d. je smio izlaziti iz svoje palače samo u vrieme, koje propisuje ceremonial, i to uviek svečano. Kad je išao na odmor iz grada, trebao je za to posebno dopuštenje. U svečanim zgodama pokazivao se narodu uviek u sjajnom grimiznom odielu, s gornjim dielom plašta i ovratnikom iz hermelina, s duždevskom kapom, »rogom«, prenatrpanim draguljima, sa žezlom u ruci, okružen dostojanstvenicima u razkošnim odorama, tjelesnom stražom, paževima i dr., pokazujući sjaj, kojem u Evropi nije dugo bilo ravna.

Drugi grad i država, kojoj je neko vrieme stajao na čelu d., bila je Genova, u kojoj je 1339 d. zamienio dotadašnjeg »abate del popolo«. Odtada Genova bira doživotno d-eve, osim u doba, kad je pod tuđim gospodstvom. Do 1528 morao je d. pripadati nekoj pučkoj porodici, zatim patricijskoj. Birao se odtad na dvie godine, a već je od početka polagao zakletvu, koja ga je obvezivala na različne dužnosti i ograničavala mu vlast. Dok je mletački d. imao u viećima jedan glas, genovežki je imao dva. Njegova je odora bila slična odori mletačkog d-a; na glavi je nosio četverouglastu kapu, koja je u najsvečanijim zgodama bila urešena jednim pozlaćenim obručem. Kad su pak Genovežani 1635 izabrali Madonu svojom kraljicom, duždeva je kapa urešena kraljevskom krunom.

LIT.: B. Cecchetti, Il doge di Venezia, Mletci 1864; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, 3 sv., Gotha 1905 i 1920 te Stuttgart 1934; P. Molmenti, Storia di Venezia nella vita privata I. (5. izd.), Bergamo 1910, II. (4. izd.) 1906, III. (6. izd.), 1926; G. Maranini, La costituzione di Venezia dalle origini alta serrata del Maggior Consiglio, Mletci 1928; E. Mussatti, Storia di Venezia, 2 sv., Milan 1919; R. Cessi, Venezia ducale, Padova 1928—31; A. Lattes, Il doge a Genova e Venezia, Genova 1916.G. N.