DUX (duca, herceg, vojvoda), u klasičnoj latinštini vođa, koji pokazuje put strancima, zatim prigodni vođa jednoga vojničkog odreda. Pod carem Septimijem Severom d. znači prigodnog zapovjednika, koji predvodi neki odred protiv neprijatelja. Kad je Dioklecian oduzeo pokrajinskim namjestnicima vojničku vlast, povjerio ju je u unutrašnjim provincijama vojničkom magistru, a u pograničnim jednom d-u valjda već g. 289, sigurno pak g. 303. Pod Justinianom d. je zapovjednik krajine, koji treba u vojsku uvrstiti doseljene barbare, tako u Siriji, Egiptu, Africi i Hispaniji. Kad je poslije langobardske najezde Italija povojačena, postavljen je na čelo izloženih pokrajina d. s obsežnom vojničkom i građanskom vlašću. Kako su i germanski zapovjednici primljeni ili smatrani kao carevi podložnici, dao se i njima naslov d-a. Tako su Langobardi imali nekoliko d-a ili vojvoda, između kojih je najznamenitiji vladao Beneventom. Naziv d. rano je zabilježen u Galiji, a znači u latinskim izpravama zapovjednika područja, koje je obuhvatalo više grofovija. U tom je značenju rimskog podložnika jamačno dobio latinski naziv d-a i hrvatski vladar, što odgovara narodnom nazivu kneza, ali se još i kralj Stjepan Držislav naziva »dux magnus«.

Poslije franačke i osobito njemačke prevlasti udomaćen je pored naslova d. i naslov herceg, koji također znači vojničkog zapovjednika većeg područja. Kad je prestala posebna krunitba za hrvatskog kralja, po svoj prilici poslije 1196, dobio je kraljev sin ili mlađi brat, koji je upravljao Hrvatskom, naziv hercega (na pr. 1198 Andrija »dei gratia Dalmatie, Chroatie, Rame, Chulmeque dux«). Naslov hercega nosili su Andrijini sinovi Bela i Koloman, zatim sinovi Bele III. (IV.) Stjepan i Bela. Pod Belom III. (IV.) zove se herceg i ban čitave Slavonije Dionizije. Pod Ladislavom Kumancem dobiva naslov herceginje (ducissa) njegova majka Elizabeta, a isti je naslov dao Andrija Mletčanin svojoj majci, dok je svog ujaka Alberta Morosinija imenovao d-om ili hercegom. Pod Anžuvincima je hercežki naslov (tocius Sclavonic, Croacie et Dalmatie dux) imalo više članova kraljevske porodice (1350—76). Kasnije se taj naslov ne primjenjuje više za Hrvatsku do Ivaniša Korvina, koji ga je 1492 dobio na osnovi ugovora s Vladislavom II. — Naslov d. ili herceg dobio je 1403 vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić kao namjestnik Ladislava Napuljskog. Zatim je g. 1448 bosanski veliki vojvoda Stjepan Vukčić Kosaca uzeo naziv hercega od sv. Save, po čem se njegova zemlja prozvala Hercegovinom, a njegovi potomci Hercegovići. Naziv d. ili duka znači u bizantskoj kasnijoj terminologiji namjestnika (na pr. Konstantin Komnen, namjestnik Dalmacije i Hrvatske 1167—80).

LIT.: PWR IV., s. v. dux; Du Cange, Glossarium ..., s. v. dux; N. Tomašić, Temelji državnoga prava hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1910; F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I., Zagreb 1914; A. Timon, Ungarische Verfassungs- und Rechtsgeschichte, Berlin 1904; V. Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301—1382), Rad 142 (1900).A. D.

Područje, kojim je d. vladao, naziva se ducatus. D. ima svoj posebni dvor i kancelara. Prate ga dvorjanici, a on izdaje izprave, namješta bana, saziva hrvatski sabor, podjeljuje plemstvo, vodi vojsku svog dukata (na pr. Andrija protiv Huma i Srba, Koloman protiv Tatara), rješava parnice i daje povlastice. Ducatus ima svoje novce, koje je počeo kovati herceg Andrija. Na njihovu licu stoji stari hrvatski grb (polumjesec sa zviezdom) i nadpis: Andreas d(ux) Cr(oatiae). Posebni komornik vodi brigu o kovnici. Po ustanovi dukata jasno je, da je Hrvatska bila posebno kraljevstvo vezano s Ugarskom samo kraljevom osobom.

LIT.: V. Mažuranić, Prinosi za hrv. pravno-pov. rječnik, 378—382; V. Klaić, Povjest Hrvata I., 282—284 i II./2. str. 6; I. Renđeo, Prvi hrv. novci, Kalendar Napredak 1937.L. K-ić.