DUVNO, 1. stara hrvatska župa između Dinare i gornjega Povrbasja. Kako je ne navodi Konstantin Porfirogenet među hrvatskim župama oko 950, mora da je nastala poslije te godine, u 11. st., kad su se prvotne velike župe radi lakše uprave razpale u manje jedinice. Prema tome područje D-a i njegova polja pripadalo je izprva u župu Livanjsku, koja je obuhvatala i zemljište Glamoča i Kupresa dopirući do gornjega Povrbasja, gdje je graničila sa župom Ramom na JI i s Plivom na SI. Duvanjska župa zauzimala je poriečje Šujice, polje oko njega, zapadne dielove planine Ljubuše, Vrana i Lipa, zatim planinu Midenu i dalje zapadno od nje Rožko polje. Oba ta polja viša su od Livanjskoga i Bužkoga polja, ali su niža od Kupresa i pogotovu visokih ravni planine Ljubuše, koje zatvaraju D. s I i SI. Stoga je uz stočarstvo na tom zemljištu znatno i ratarstvo kao i u susjednom Livnu. Po svojem središnjem smještaju između Dinare, srednje Neretve i gornjega Vrbasa, u sredini visokih polja, D. je rano steklo veliko značenje, koje se očitovalo i u političkom i upravnom životu. Već Pop Dukljanin navodi, da je kralj Budimir držao skupštinu odličnika i naroda u D-u, na osnovi čega se u novije doba pojavilo mišljenje, da je i kralj Tomislav krunjen na tom polju. Pop Dukljanin iznosi i diobu prvotne Hrvatske na Bielu i Crvenu, a granicu između njih postavlja upravo u D-u. To mjesto, polje i župa oko njega, pripadali su, prema tome, još Bieloj Hrvatskoj.

Odkad su na tom zemljištu nastale male upravne jedinice, Duvanjska je župa graničila s ovim župama: s I s Planinom i Ramom, s JI s Rakitnom, sa SI sa Skopljem, sa S s Kupresom, sa SZ s Glamočem, sa Z s Livnom i Imotskim i s J s Posušjem. Župu Duvanjsku navode spomenici i u 15. st. U to vrieme središte joj je bilo u gradu Rogu, koji je bio izgrađen na humu iznad Rožkoga polja, u jz dielu područja. Ruševine te tvrđavice i danas postoje. Stanovničtvo D-a bilo je hrvatsko ratarsko, posjedničko, i vlaško pastirsko, koje je živjelo pogotovo u planinskom dielu. Hrvati su bili štokavskočakavskog narječja ikavskoga govora, kao i inače na tom zemljištu između Dinare, Neretve i Vrbasa. Taj su govor primili i domaći Vlasi već u 14. i 15. st.

Već u prvo vrieme turskoga vladanja velik je dio starosjedilaca primio islam, kao i inače na zemljištu između Dinare i Vrbasa. Turci su prenieli središte uprave toga područja iz Roga u mjesto, koje je nosilo ime Županj-Potok ili Županj, prema čemu postoji danas oblik Županjac. Muslimani su naselili to gradsko naselje, ali ih je u 16. i 17. st. bilo mnogo i po selima. Katolika ostao je također veći broj u području izvan grada, po mnogobrojnim selima u poljima i visokoj ravni. Spomenici 17. st. razlikuju u D-u dvie skupine naselja: jednu sa središtem oko Županjca s kojih 1000 domova i drugo, nazvano D., u polju, u kojem se oko 1620 nalazilo 15 velikih sela s 800 kuća. Katolici su tu imali dvie župe, u samom D-u i u Rožkom polju. Spadale su pod franjevački samostan u Rami, pod kojim je bila i župa u susjednom Livnu. U upravnom pogledu i Turci su održali D. kao posebnu jedinicu, nahiju, koja ustanova odgovara našim starim župama.

U velikom ratovanju oko 1690 stradalo je u D-u i starosjedilačko muslimansko i katoličko stanovničtvo; prvo je ništio sam rat, a katoličko se u velikom broju s ramskim franjevcima preselilo u Cetinu i Zagoru. Muslimani se na tom zemljištu kasnije nisu više ni ojačali, zadržavši samo svoj stari položaj u Županjcu i nešto ratarskog naselja u polju. Katolici, koji su u početku 18. st. imali samo pet malih sela, znatno su kasnije u tom stoljeću porasli doseljavanjem od Imotskoga, Ljubuškoga i Vrgorca. Danas će ih u D-u biti do 20.000, dok muslimana ima oko 2000. Pravoslavni su u taj kraj selili samo u malim skupinama, te ih ima manje nego muslimana.

LIT.: F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd 1923; M. Dinić, Zemlje hercega Svetoga Save, Glas SKA 92, Beograd 1940; V. Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1711 godine, GIZM 1930; F. Rački, Opis bosanskoga pašalika iz XVII. st., Starine XVII. (1882); S. Zlatović, Franovci ... i hrv. puk u Dalmaciji, Zagreb 1888.S. P-ć.

2. D., grad → Tomislav-Grad.