DUUMVIR (duovir) je u Rimu član kolegija, koji se sastojao iz dva člana. Ti kolegiji nisu stalni rimski magistrati kao konzulat, pretura, kvestura i t. d., nego su izabrani za neku posebnu potrebu, da vrše određen posao. Takvi su: duoviri perduellioni iudicandae, koji su bili izabrani, da sude zbog veleizdaje; d. navales, mornarički d-i, izabrani kadkad, da se brinu za gradnju brodova i naoružanje ratne mornarice, a i za vođenje pojedinih dielova rimske flote u ratu; d. aedi dedicandae, izabrani u svrhu posvećenja kojeg hrama; d. aedi locandae, izabrani u svrhu, da nađu poduzetnika za gradnju; d. sacris faciundis, kojima je bila dužnost da se brinu za svečanosti; d. agris dandis assignandis, koji su dodjeljivali određena državna zemljišta privatnicima; d. viis purgandis, s dužnošću, da se brinu za popravak i čišćenje cesta; d. za izbor konzula, izabrani s dužnošću, da provode izbor toga najvišeg rimskog magistrata. Poznat je jedan jedini takav slučaj.

Dok su rimski d-i neredoviti magistrati, provincijski su u gradovima stalni i najugledniji magistrati. To su duoviri (duumviri) iure dicundo i d-i aediles. Svaki rimski municipij i svaka kolonija bili su već rano upravljani po uzoru glavnog grada, pa kao što su poput njega imali svoj senat, koji se tamo zvao »ordo«, tako su imali i svoju od naroda, po kurijama izabranu upravu, koja se nazivala spočetka quattuorviri u municipijima, a duoviri u kolonijama, a onda i u mnogim municipijima duoviri. Ako su se nazivali d., onda su se dvojica nazivali d. iure dicundo, a druga dvojica d. aediles. Ako je obći naslov bio quattuorviri, onda su sc prva dvojica nazivala q. i. d., a druga dvojica q. ae. d. D. i. d. su u časti viši nego d. ae. d., a dužnost im je bila u prvom redu suđenje, ma da im je nadležnost bila ograničena i u civilnim i u kaznenim parnicama. Oni stoje zapravo na čelu grada i predstavljaju ga prema drugim gradovima; sazivaju »ordo« i predsjedaju njegovim sjednicama; sazivaju izborne skupštine i njima ruko vode; obavljaju izbore svećenika, augura i pontifika, a zajedno sa senatom (ordo) vode cjelokupnu upravu svoga grada. Upravljaju gradskom blagajnom, brinu se za gradnje, koje vieće zaključi. Oni se brinu za javno bogoslužje, žrtve, posvećuju sveta mjesta i oltare, priređuju javne igre, pri čemu moraju i od svoga pridonositi. Svaki od d-a ima punu vlast, koja obojici pripada, ali je stariji po godinama prvi u činu. Edili, premda su niži po rangu nego d. i. d., njihovi su kolege, zapravo niži kolege. Svaki je dekurion (v.), dakle svaki član mjestnog senata o(rdo) mogao postati duumvir. Lex Iulia municipalis određivaše, da ne može biti izabran za d-a nitko, tko nije navršio 30. godinu života. Od g. 54 pr. Kr. na osnovu jednog novog zakona mogao je duumvir postati i sa 25. godinom života. Kasnije je u nekim mjestima bilo d-a, koji su imali samo 20 godina. Do 1. st. pr. Kr. i u prva dva stoljeća pos. Kr. bili su izbori za d-e vrlo napeti i bučni. Kandidati su upotrebljavali jake izborne parole, jer je i položaj d-a bio i ugledan i utjecajan. Kasnije, kad su tereti za d-e u nekim mjestima postali pretežki, mora svaki izabrani da silom zakona primi izbor. Izbor se obavljao u srpnju, a nastup je službe bio 1. siečnja, kasnije redovito 1. srpnja. Pri nastupu službe morao je d. izplatiti određenu svotu novaca (pecunia honoraria) za svečanosti, javne igre i dr. D-ima je pripadala toga praetexta, sella curulis, počastna pratnja od dva liktora, koji su nosili pred njima fasces, ali bez sjekire, nešto drugačijeg oblika nego u Rimu, koje su se zvale virgae ili bacilli. D-i su bili eponimi, t. j. po njima se u njihovu municipiju ili koloniji nazivala godina. Čast d-a donosila je mnogo tereta, a ponos je tražio, da oni učine što više za svoj grad. Oni su podizali hramove, kazališta, javne zgrade, javna kupališta, vodovode, gradili putove, davali javne igre i sl., sve o svom trosku.

I u provincijskim gradovima obavljala se, kao u Rimu, cenzura, i svake pete godine se utvrđivao imenik građana i članova vieća (dekuriona). Tu su dužnost imali d-i odnosno quattuorviri, koji su za tu godinu bili izabrani. Ti su d-i nosili naslov d-i quinquennales ili duumvir censoriae potestatis quinquennalis, odnosno quattuorvir i d. quinquennalis, i to je bila posebna čast.

Kako su samo članovi vieća (ordo), dakle mjestnog plemstva mogli biti d-i, nisu ovi mogli u kasnijim stoljećima izpunjavati sve dužnosti, osobito ne one financialne prirode, dok su bogati građani pučani bili od duumvirata izključeni. Budući da su članovi vieća bježali od duumvirata, upletala se u izbor država, i zato nije dekurione više birao narod, nego ih je na priedlog d-a biralo vieće. Osim toga su se državni činovnici sve više upletali u gradske poslove, te je država u 2. st. pos. Kr. postavljala korektora ili kuratora, koji je vodio financialne poslove u gradu.

LIT.: Mommsen, Römisches Staatsrecht I-III., 1871—1875; Isti, Die Stadtrechte der lateinischen Gemeinde Salphesa und Malaca, Abhdlg. der k. sächsischen Ges. d. Wissenschaft III., 1855; Roth, De re municipali rom., Stuttgart 1801; Houdoy, Le droit municipal, Pariz 1876; F. Spehr, De summis magistratibus col. et municipiorum, Hale 1881; Seeck, Geschichte des Unterganges der antiken Welt II; Libenam, Duoviri, u PWR V.; Hubert-Wittgens, Antichita publiche romane, Milan 1902; A, Bouche-Leclercq, Manuel des institutions romaines, Pariz 1886.G. N.