ALKIBIJAD (grč. Alkibiades, lat. Alcibiades), * Atena oko 450, † (ubijen) Melissa 404 pr. Kr., grčki političar i strateg. Pripadao je staroj atenskoj porodici eupatrida i bio u daljem rodbinskom odnosu s velikim državnikom Periklom. Perikle mu je bio i odgojitelj, i u njegovoj je kući A. odrastao. Ali ni Periklovo nastojanje oko odgoja mladog Alkibijada, ni usko prijateljstvo između njega i Sokrata, koji ga je u bitki kod Potideje (432) spasio, nisu uspjeli da ukrote pustopašnu, lakomislenu i sebeljubivu ćud Alkibijadovu. Kad je Perikle umro (429 pr. Kr.), počeo je Alkibijad, lijep tijelom, inteligentan, bogat i razuzdan, da živi onim sjajnim i raskošnim životom, koji mu je ubrzo pronio glas u Ateni i stvarao s jedne strane oduševljene prijatelje i imitatore, a s druge zavidnike i one, koji su se zgražali zbog njegova života. U stranačkom životu Atene priključio se Alkibijad, pored sveg svog aristokratskog podrijetla, svog bogatstva i svog raskošnog života, radikalnoj demokraciji, pa je doskora taj vođa atenske »jeunesse dorée« postao istaknuti pristaša siromašnog svijeta i proletarijata. Kako nije mogao da dobije nikakvu službu u državnoj upravi, jer još nije bio navršio 30-tu godinu života postade poslije neuspjelog Nikijina mira, sklopljena 421 pr. Kr. između Sparte i Atene (Nikijin mir), vođom radikalne ratne stranke u Ateni. Daroviti je Alkibijad vidio da je potrebno, ako se hoće slomiti spartanska moć, stvoriti takve prilike na Peloponezu, u kojima će s pomoću Peloponežana biti lako s uspjehom napasti Spartu. Nagovaraše svoje istomišljenike, koji su tada bili na vlasti, da prekinu sa Spartom i da se pridruže savezu peloponeskih država, u kom su bili Arg, Mantineja i Elida (421). Čim je po svojoj dobi to mogao, bi izabran za stratega (420—419 pr. Kr.) pa se kraj ostalih našao sada i on u kolegiju deset stratega, t. j. u atenskoj vladi, u kojoj je bio i njegov najljući protivnik Nikija.

Kao strateg i vođa radikalne demokratske stranke A. poradi još življe na stvaranju saveza s peloponeskim demokracijama i uspije na koncu, te je došlo do saveza Atene i Arga. Ali kako stranačke prilike i borbe u Ateni nisu dopuštale, da se Argejcima pomogne izdašno, Spartanci ih poraziše kod Mantineje (418). Nakon tog poraza Argejaca dođe u cijelom Peloponezu do oligarhijske reakcije, a u Ateni poraste ugled i snaga Nikije i njegove stranke. Sada se A. priključi Nikiji, pa je tako i daljnjih godina biran za stratega.

Kad je 415 došlo u Atenu poslanstvo grada Segeste na Siciliji, da zamoli pomoć protiv Sirakuze, smatrao je to A. dobrom prilikom, da se stane na put širenju prevlasti dorske Sirakuze, štoviše, da se uništi sirakuška država, a sicilskom pomoću slomi Sparta i Ateni osigura hegemonija nad cijelom Grčkom (Tuk. VI., 15— 18). Prikazujući pomaganje Segesti kao mogućnost, da se za Atenu osvoji cijela Sicilija, odakle će dolaziti i novac potreban za pomaganje siromašnoga svijeta u Ateni, A. je lako dobio za sebe atenski demos. On se i sam nadao uspjehu i slavi. Međutim, neposredno prije nego je sjajno opremljena velika atenska flota imala da otplovi pod zapovjedništvom Nikije i Alkibijada put Sicilije, osvanu jednog jutra osakaćena većina Hermovih poprsja pred svetištima i privatnim kućama. To uvelike uzbuni narod. Sumnja je pala na mnoge, a istraga se protegla i na druga boguhulna djela. U vezi s time optužen je A., da je sudjelovao u jednom sastanku, gdje su se učesnici izrugivali eleuzinskim misterijama. A. je tražio, da mu se sudi odmah, ali njegovi protivnici to spriječiše znajući, da bi u tom slučaju bio riješen. Međutim, čim je flota otplovila, A. je suspendiran od dužnosti i pozvan pred sud. Taj poziv primi A. u Kataniji. U prvi se mah prividno pokori pozivu i uputi put Atene u pratnji državne lađe Salaminije, ali joj kod grada Thurioi umakne, na svojoj lađi doplovi u Elidu i preko Elide dođe u Spartu. U Ateni ga na to osudiše na smrt i gubitak imanja.

Primljen lijepo od Spartanaca A. ih savjetova, da uzmu Dekeleju, odakle će moći najviše smetati Ateni; po njegovu savjetu poslaše Spartanci Sirakužanima odličnog vojskovođu Gilipa, koji konačno uništi i atensku flotu i kopnenu vojsku, dok sam Nikija bi zarobljen i pogubljen (413 pr. Kr.). Poslušavši dalji A. savjet dobi Sparta pomoć perzijskog satrapa Tisaferna i prenese borbu u Jonsko primorje(412 i 411). Kad su Spartanci počeli sumnjati u Alkibijada, on se uvrijedi i poče raditi na tome, da Tisaferne pomaže odsada Atenu, a ne Spartu. Baš uto se zbog pretjeranog nastupa oligarha u Ateni stvorila u atenskoj floti na Samu demokratska stranka, uzela flotu u svoje ruke i izabrala A. za vrhovnog zapovjednika (411). A. uspije da spriječi građanski rat, a provede i to, da je pala oligarhijska vlada od četiri stotine. Svojim pobjedama nad Spartancima na moru kod Abida (411) i Kisika (410) stekne A. naklonost u Ateni, te je 408 u samoj Ateni izabran za stratega pa tako i legalno postao atenski vojskovođa. Sada se on vrati u Atenu, gdje je triumfalno i oduševljeno dočekan, vraćeno mu zaplijenjeno imanje, oslobođen od prokletstva i izabran za neograničenog vrhovnog zapovjednika cijele vojske i mornarice, za »autokratora«. Pred opasnošću, da postane tiraninom, umakne i pođe u maloazijske vode. Jedan neznatan neuspjeh, koji je tamo doživio 406, djelovao je u Ateni, te nije više izabran za stratega. Sada se A. povuče na Helespont. Pred samom bitkom kod Egospotama (405) savjetovao je atenske admirale, ali ga oni ne poslušaše i biše poraženi. Poslije poraza Atene bili su svi protiv njega: i novi oligarsi, i Sparta, i perzijski satrapi. G. 404 dade ga satrap Farnabaz ubiti u frigijskom gradiću Melisi.

Alkibijad bijaše genijalan političar i strateg, ali nadasve rob svoje bezgranične ambicije i svog egoizma. Bez skrupula ostavlja on svoju otadžbinu i pomaže njenim neprijateljima. I nove prijatelje ostavlja i vraća se otadžbini, ali ne iz rodoljublja, nego iz ambicije i egoizma. Za njega su rat i politika bili samo sredstva u igri njegova sebeljublja upravo onako, kao i njegovo bogatstvo u zadovoljavanju njegova raskošna života.

LIT.: Ferrabino, Alcibiade, Padova 1931; Taeger, Alcibiades, Stuttgart 1925; Pöhlmann, Griechische Geschichte, München 1914; E. Meyer, Geschichte des Al tertums, IV., Stuttgart 1912; Cohen, La Grèce et l’hellénisation, Pariz 1934.