DUŠNI DAN kao spomendan svih vjernih mrtvih svetkuje se 2. XI., odmah iza blagdana Svih Svetih, koji se slavi 1. studenoga. Kao što su prvi kršćani sv. misom na grobu svojih mučenika slavili godišnjicu njihove mučeničke smrti, tako su se kršćani sv. misom sjećali i svojih pokojnika o godišnjici njihove smrti. U samostanima se služila sv. misa za sve pokojne članove toga samostana. Krajem 10. st. uvedena je najprije u Clunyju godišnja svetkovina svih vjernih mrtvih. Ova se svetkovina ubrzo proširila i izvan samostanskih zidina među vjernim pukom. U Rimu je uvedena tek u 14. st. Najstarija se zagrebačka misa za sve vjerne mrtve nalazi u sakramentariju sv. Margarete iz 11. st. (MR 126 fol. 107 v.), ali tu još nema određenog dana, kada se služi ova misa. Dušni je dan prvi put u Zagrebu ubilježen u kalendaru najstarijeg zagrebačkog breviara iz g. 1290 (MR 67) i u kalendaru padovanskog breviara sv. Justine iz 13. st. MR 72. Benedikt XV. dozvolio je svima svećenicima, da smiju na Dušni dan služiti tri mise; jednu od ovih misa moraju namieniti za sve vjerne mrtve, a jednu za pokojne prema nakani Sv. Otca.D. K-d.

Folklorska sadržina, koju D. d. ima do danas u evropskih naroda, pa i Hrvata, razvila se tim, što je on privukao na se različna starija vjerovanja i običaje, koji su bili inače vezani uz podušja odnosno druge naročite dane u godini, koji su imali, i još i danas pretežno zadržali, značaj pokojničkih dana (→ podušje, štovanje pokojnika, manizam, Badnjak).

Odatle tolike dobro poznate pojave štovanja pokojnika zastupane vrlo različno u različnim dielovima Evrope na D. d.: vatra se ostavlja da gori za pokojnike; pale se svietla (svieće) kao i inače o podušjima, bilo u kući, bilo na grobovima (često s objašnjenjem, da duše pokojnika vide, gdje im je grob), bilo kod osobitih pokojničkih misa (uobičajeno na pr. po Slavoniji, Dalmaciji — ovdje s procesijom i škropljenjem grobova poslije mise); pazi se na pribor i oruđe (noževe i dr.), da ne bi ostalo u položaju, kako bi naudilo kućnim pokojnicima posjetnicima; sprema se za njih i parna kupelj (u iztočnoevropskih naroda); napose je vrlo razšireno spremanje posebne hrane za njih, u prvom redu poznatih pokojničkih jela (grah, vegetabilna hrana uobće, u nekim zemljama mlieko i dr.); za njih se kod stola prostire posebno mjesto ili se nešto od jela ostavlja na stranu (na pr. u Tirolu); rjeđe je donošenje jela na D. d. na same grobove (ali se to kod nas u nekim krajevima dugo održavalo, na pr. po Slavoniji još živo u prošlom stoljeću u katolika, u Dalmaciji i u novija vremena), a ta se jela redovno ostavljaju siromasima i prosjacima, da ih pokupe, ili se njima izravno diele, pače se ustanovljuju gdjegdje i zadušbine s takvom svrhom (potvrđeno na pr. u Baselu u 15. st.). Za D. d. se u različnih zapadno evropskih naroda peku posebna svetačna peciva ili kolačići (na pr. u Italiji kolačići fave da morti, prenošeni i u gradove na našu stranu Jadrana; izp. lumblija na dan Svih Svetih). Za duše pokojnika uobičajena je gdjegdje duga zvonjava uoči D-og d-a, osobito noću (kod nas na pr. po Sriemu). Obhodi djece od kuće do kuće s pjesmom i prošnjom živeža uobičajeni su napose u Njemačkoj. — U nekim od spomenutih običaja korien je naših današnjih građanskih običaja na D. d. odnosno uoči njega: paljenje svietla na grobovima (i u domovima), kićenje grobova cviećem (pa i škropljenje blagoslovljenom vodom); kod nas kao i drugdje neki od tih na građansku preobučenih običaja preotimaju mah na selu. Što vriedi za D. d., vriedi dielom i za Sve Svete pa kadkada i za čitav niz dana oko D-og d-a.

LIT.: Handwörterbuch des deutschen Aberglaubens, Berlin-Leipzig 1926 i d., (s. v. Allerseelen); J. G. Frazer, The Golden Bough³ VI., London 1925; M. Höfler, Allerseelengebäcke, Zeitschr. f. österr. Volkskunde XIII., Beč 1907; E. Schneeweis, Grundriss des Volksglaubens und Volksbrauchs der Serbokroaten, Celje 1935; ZNŽO (passim).M. G-i.