DUŠIČNA KISELINA (HNO3), jedka, bezbojna ili slabo žućkasta tekućina, spec. težine 1,520, koja lako otapa većinu kovina, pa su je zato prije zvali aqua fortis. Jedino zlato, platina, iridij i rodij netopljivi su u d-oj k-i. To se svojstvo upotrebljava za odlučivanje zlata iz legura zlata i srebra. Odtuda d-oj k-i ime »kiselina lučavka«. I aluminij, te željezo i krom netopljivi su u hladnoj koncentriranoj d-oj k-i, dok se u razrieđenoj tope. Aluminij se u koncentriranoj d-oj k-i prekriva tankim slojem aluminijeva oksida Al2O3, koji kovinu štiti od daljeg otapanja, a željezo i krom postaju pasivni, t. j. pokrivaju se slojem adsorbiranog kisika. D. k. naročito koncentrirana i kod povišene temperature djeluje kao jako sredstvo za oksidaciju.
Tehnički se d. k. dobiva na dva načina: iz svojih soli (nitrata) pomoću sumporne kiseline i oksidacijom amoniaka.
1. Dobivanje dušične kiseline iz nitrata. Ova je metoda donedavna bila jedina metoda za dobivanje d-e k-e, ali je danas sve više napuštaju. Kao izhodište služio je obično prirodni natrijev nitrat (čilska salitra). Zagrijavanjem sa sumpornom kiselinom pretvara se salitra u natrijev sulfat, dok d. k. postaje slobodna: 2 NaNO3 + H2SO4=2 HNO3 + Na2SO4. Dobiveni natrijev sulfat težko se uklanja iz retorte, pa se zato u praksi redovno dodaje više sumporne kiseline (suvišak od 30—50%). U tom se slučaju dobiva smjesa neutralnog i kiselog natrijeva sulfata ili pak čisti kiseli natrijev sulfat (NaHSO4), koji se lako uklanja, a može se upotriebiti kod dobivanja solne kiseline. D. k., koja se stvara, kondenzira se u cievima iz keramičkog materiala. U novije doba upotrebljavaju se i cievi iz aluminija ili od legure željeza bogate silicijem (sa 14—18% silicija). Ovim se načinom dobiva koncentrirana d. k.
2. Dobivanje dušične kiseline oksidacijom amoniaka. To je danas najvažnija metoda. Amoniak se dobiva redovito izravnom sintezom po metodi Haber-Bosch (→ amoniak). Jednom dielu amoniaka dodaje se 10—12 dielova atmosferskog zraka, i smjesa se provodi preko katalizatora ugrijanog na 600—800°C. Kao katalizator služila je izprva platina (Ostwald), ali su kasnije s uspjehom počeli upotrebljavati i smjese željeznog i manganovog oksida s bizmutom (Bosch i Mittasch). Kako se kod oksidacije amoniaka razvija toplina, nije potrebno dalje zagrijavanje katalizatora. Stvoreni dušični oksid (NO) najprije se ohladi, a zatim se uvodi odozdo u tornjeve (obično četiri), poredane u serije i izpunjene kamenom tučencem odpornim protiv kiselina (eruptivno kamenje, pješčanik). Odozgo pak preko kamenja u prvom tornju kaplje voda, koja absorbira dušični oksid. Stvorena razrieđena d. k. služi kao sredstvo za absorbiranje u drugom tornju i t. d. Na taj se način dobiva 40—50%-na d. k., koja za mnoge svrhe dostaje. Kako je međutim za fabrikaciju eksploziva i anilinskih boja potrebna koncentrirana d. k., a samom se destilacijom to ne može postići, jer kod 121°C prelazi 68%-na d. k. stalnog sastava, to se obično vrši destilacija uz dodatak tvari, koje vežu vodu (koncentrirana sumporna kiselina).
Soli d-e k-e nitrati kristaliziraju se redovito dobro i lako se tope u vodi. Zagrijavanjem razpadaju se oslobađajući kisik i dušični dioksid (NO2) i ostavljajući oksid dotične kovine. Alkalijski nitrati daju zagrijavanjem najprije nitrite i kisik: 2 KNO3= 2 KNO2 + O2, dok se alkalijski oksidi stvaraju tek kod visokih temperatura.
D. k. se mnogo upotrebljava kod dobivanja sumporne kiseline po procesu olovnih komora, gdje u procesu nastali dušični oksid (NO) djeluje kao katalizator kod oksidacije SO2 u SO3, pa za dobivanje svojih soli, koje mnogo služe kao umjetno gnojivo, i za priređivanje eksploziva. Dalje služi u organskoj kemijskoj industriji kod fabrikacije eksploziva, anilinskih boja, celuloida i umjetne svile.S. M.