DUŠEVNI RAZVITAK čine one promjene u načinu doživljavanja, koje prate biologijske razvojne faze živih bića. Može se govoriti o d-om r-u u filogenetskom smislu, kad se misli na razlike duševnog života u nizu životinjskih vrsta, a govori se i o d-om r-u u ontogenetskom smislu, kad se misli na promjene doživljavanja u toku života pripadnika jedne životinjske vrste, napose čovjeka. Oba se gledišta zbližuju u osnovnom biogenetskom zakonu, po kojemu se pojedinačni razvoj shvaća kao neko skraćeno ponavljanje razvoja vrste.

A. Filogenetski duševni razvoj, početak duševnog života. U filogenetskom smislu izpituje d. r. komparativna psihologija ili psihologija životinja. Dakako, kad je govor o razvoju, onda se psihologija životinja mora gledati u nizu, kao da se radi o različitim fazama jednoga usmjerenog mienjanja. Statičnim gledanjem, bez nutarnje povezanosti u vremenskoj dimenziji, ne dolazi se uobće do pojma razvoja, jer je razvoj po svojoj biti dinamičan pojam. Jedno je od prvih pitanja, koje se tu nametnulo razmišljanju: kad se u razvoju Z.emlje pojavilo psihično, ili gdje u nizu živih bića počinje prvi, ma kako primitivan duševni život? Odgovor na to pitanje zavisi najprije od toga, kako ćemo uobće odrediti pojam psihičnoga, a zatim i od toga, po čemu ćemo zaključiti, da se iza nekih fizičnih pojava krije nešto psihično. Bez obzira na te potežkoće može se ipak kazati najprije ovo: ako je sve psihično nešto, što je vezano uz život, nije ga moglo biti u ono doba, kad još nije bilo života na Zemlji. Nije dakle moglo biti duševnog života u doba, koje obuhvata oko 1.950,000.000 godina od astronomskog postanka Zemlje ili oko 450,000.000 god. od postanka zemaljske kore. Tad se tek javljaju u taložnim slojevima prvi tragovi života, okamenine alga, zoofita, crva, krustaceja. Tako je prema računanju geologije pred 1.500,000.000 god. počeo fiziologijski život protoplazme u dubini oceana, pa ostaje, da se odgovori na pitanje: Kad je u razvojnom toku živih bića započeo psihični život? Na to pitanje različiti biolozi različito odgovaraju. Dok neki drže, da već protozoa imaju duševnog života, većina nalazi početak psihičnoga na većem razvojnom stupnju, tako Lukas kod coelenterata (hydra, anthozoa, meduze), Forel i drugi kod insekta, Richet i drugi kod prvih kralježnjaka, Edinger kod vodozemaca, a Loeb tek kod gmazova, dakle prije koštanih riba, ptica i sisavaca. Ta je nesigurnost shvatljiva, kad se pomisli na to, kako je težko zaključivati iz vanjskih znakova na eksistenciju psihičnoga ondje, gdje nam subjekt doživljavanja ne daje nikakve izjave. A ipak postoji jedan objektivni kriterij. Po rezultatima znanosti svaka je psihična funkcija zavisna od funkcije mozga, pa gdje još nema mozga, nema ni duševnog života. I obrnuto: gdjegod postoji organ građen kao mozak, imamo pravo zaključiti, da funkciji tog organa odgovara nešto psihično. I tako, vodeći računa o razvoju tog organa od prelaznih oblika nakupina živčanih stanica u prednjemu gangliju do izrazitog centralnog organa, možemo oprezno uzeti, da od bezkralježnjaka sigurno imaju duševnog života zareznici, kao pčela i mrav, a kod kralježnjaka počinje duševni život već kod hrskavičnih riba. U svezi s funkcijom mozga imamo uobće shvatiti duševni život kao psihocerebralnu reakciju organizma na okolinu. Duševni život različnih živih bića nikako ne mora niti može biti među sobom sličan, pa je bila velika zabluda, kad se antropomorfistički držalo, da se duševni život drugih životinja smije kvalitativno izjednačiti ljudskom duševnom životu. Duševni život životinja različitih vrsta razlikuje se među sobom baš toliko, koliko se razlikuju njihovi mozgovi. Stoga se za prosuđivanje duševnog života različitih živih bića mora pridati najveća važnost mozgu.

Mozak kao mjera za stupanj d-og r-a. Da se odredi, na kojoj se razini duševnog razvoja nalazi pojedina životinjska vrsta, pokušalo se, da se veličina razvoja označi naprosto težinom mozga. Ali se rezultati te predpostavke ne slažu s izkustvom, jer bi onda kit, koji ima mozak najveće absolutne težine, bio duševno najrazvijenije biće. Nato je pokušao Cuvier uzeti kao mjeru relativnu težinu mozga, t. j. težinu mozga u odnosu prema težini tiela. Ali se domalo pokazalo, da se ni tako ne može dobiti sklad s izkustvom, jer bi po relativnoj težini mozga bio vrabac iznad čovjeka, a čovjek bi bio duševno ravan mišu. Problem, kako da se mozak upotriebi kao mjera za stupanj duševne razvijenosti pojedinih životinjskih vrsta, riešio je Eugen Dubois na poseban način. Predpostavljajući, da su životinje različite vrste, a iste familije, na jednakoj razini duševnog razvoja, izporedio je odnos težine njihovih mozgova E/E, s odnosom njihovih tjelesnih težina P/P i postavio pitanje: Na koju nepoznatu potenciju treba podignuti P/P, da vriedi jednačba E/E = (P/P)? Izračunavši x za vrlo mnogo sisavaca našao je, da je taj eksponent konstantan te iznosi 0,56. Kako se kasnije pokazalo, isti taj eksponent vriedi i za druge životinje. Izraz E/

P

^0,56 (iz gornje jednačbe) zove Dubois koeficientom kefalizacije =K, a s pomoću njega mu je uspjelo naći mjerne brojeve duševnog razvoja, koji se dobro slažu s izkustvom. Tako je na pr. za najviše sisavce našao ove koeficiente kefalizacije: za obične majmune K=0,30—0,40, za antropoidne majmune K=0,70—0,80, za pitekantropa K=1,40, za čovjeka K=2,74. Kako se vidi iz tih primjera, a to vriedi i za druge Biogenetske nizove kralježnjaka (živih i izumrlih), razvojni stupnjevi ne pokazuju prielaza, nego skaču kao 1 : 2 : 4 : 8 ... Razlog je tomu (Hamarbey i Thompson), što ti razvojni stupnjevi mozga nastaju u nekom času Biogenetskog razvoja dieljenjem neuroblasta (embrijske živčane stanice), dakle podvostručenjem broja mozgovnih stanica. Kako čovjek ima oko 9 miliardi tih stanica, može se proračunati, polazeći od 1 neuroblasta, da je takvih dieljenja bilo kod čovjeka 33, kod pitekantropa 32, kod antropoida 31, kod običnih majmuna 30.

Koeficient kefalizacije daje nam neku obću mjeru za duševnu razinu kojegod životinjske vrste, a označuje uzastopne razvojne stupnjeve kod životinja, koje pripadaju istoj filogenetskoj grani. Koji položaj zauzimaju različite životinjske vrste po svom koeficientu kefalizacije, pokazuje donja slika (modificirana po Lapicquu).

Duševni život životinja prema duševnom životu čovjeka. O vrstama doživljaja i načinu doživljavanja kod različitih životinja izniela je psihologija životinja dosad bogate podatke. Ovdje je dovoljno spomenuti, da se na osjetnom životu, prema tome, koje osjetilo prevladava, osnivaju različiti doživljajni svjetovi: sasvim je različit na pr. topokemijski sviet mrava od njušnog svieta psa i od našega vidnoga svieta. Životinja ima i predočbe pamćenja i fantazije, što se vidi kod sjećanja, prepoznavanja i očekivanja. Ima neke pojmove o vremenu i prostoru. Životinja i misli, pače i rješava probleme (snalaženje u labirintu, različni zadatci s nagradom ili kaznom u umjetnim prilikama), ima dakle i ono, što se naziva »inteligencija«, u čemu se iztiče čimpanza. Osobito je kod nekih životinja jako razvijen čuvstveni i voljni život, koji se osniva na nagonima samoodržanja, parenja, družtvenosti, igre i t. d. Ali od sposobnosti prilagođivanja svieta svojim potrebama vidimo samo neznatne rudimente u prigodnoj upotrebi oruđa, dok građenje gniezda, ustroj mravljeg družtva i sl. pripisujemo baštinjenim nagonima. Govoriti o kulturnim tvorevinama može se dakle samo kod čovjeka, koji baš u tome — po ljudskom vrjednovanju — stoji neizporedivo visoko nad ostalim živim bićima. Taj kulturni ili duhovni život biologijski je omogućen razvijenijim ljudskim mozgom te tako odgovara specifično ljudskim potrebama.

B. Ontogenetski d. r. čovjeka, psihologija životnih faza. Životne su faze pojedinog čovjeka djetinjstvo, mladenačko doba, odraslo doba i starost. Djetinjstvo se danas shvaća kao razvojna faza u metamorfozi čovjeka, kojom se nastavlja embrionalno mienjanje. Dok je plod u jednoličnoj okolini majčina organizma, promjene u razvoju zavise od endogenih, t. j. nutarnjih uvjeta u samome zametku, ali čim diete dođe na sviet, počinju djelovati različni eksogeni podražaji. Tako ni duševni razvoj djeteta nije samo neko postepeno razvijanje prirođenih svojstava, kako su neki biolozi nasljedstva skloni da vjeruju, ali se taj razvoj ne može shvatiti ni kao puki proizvod utjecaja okoline, kako se kadkad držalo. Oba činbenika, nutarnji i vanjski, sačinjavaju uvjete za duševni razvoj čovjeka.

Na pitanje, kad zapravo počinje duševni život djeteta, da li već u majčinoj utrobi ili kasnije, ne može se odgovoriti. Ako k tome netko pritom misli na onakav ljudski duševni život, kakav odrastao čovjek pozna iz introspekcije, onda bi to bilo i loše postavljeno pitanje. Na pitanje o početku duševnog života djeteta može se odgovoriti pokazujući na zavisnost duševnog razvoja od razvoja živčanog sustava i mozga: taj složeni centralni organ u svom ontogenetskom razvoju (embrionalnom i postembrionalnom) ne dostizava u nekom času skupnu zrelost svih svojih dielova, nego se pojedini dielovi razvijaju u nejednakom vremenu do sposobnosti za funkciju. Jedan je od uvjeta za funkciju živčanog ustroja mielinizacija, t. j. stvaranje posebne ovojnice oko živčanog vlakna. Najprije nastaje mielinska ovojnica na vlaknima donjeg diela moždine, što omogućuje one refleksne kretnje ploda, koje majka osjeća u polovini nošenja, a što se nekad držalo prvim znakom duševnog života.

Rano djetinjstvo traje od rođenja od prilike do svršetka 6. godine. Prvo vrieme života poslije rođenja znanstveno je najvažnije. Tad se pokazuju u brzom nizu najveće razvojne razlike, pa se one mogu opažati s dana na dan, od sedmice do sedmice i od mjeseca do mjeseca. Različito vrieme sazrievanja živčanog tkiva uzrok je, da novorođenče još nema svih osjeta. Reagira osjetom na njušne, okusne i dodirne podražaje, ali od kožnih osjeta još nema osjeta toplote i hladnoće ni osjeta bola, a osim toga je sliepo i gluho. Što već ima reflekse zjenice na svietlo i sjenu te što poslije nekoliko sedmica fiksira i prati svietlo, to još ne znači, da vidi, nego samo da postoji koordinacija reaktivnih aparata s vanjskim utiscima. Centar za vid bit će podpuno sposoban za funkciju tek u petom mjesecu. Slično je kod sluha. Vanjske reakcije na akustične podražaje pokazuju se već poslije nekoliko dana, ali tek u drugom mjesecu sazrieva slušni centar. Osim što se na taj način pomalo razvija glavni živčani sustav s mozgom, razpolaže novorođenče već gotovim autonomnim živčanim sustavom, koji upravlja vegetativnim funkcijama i sudjeluje u razvitku duševnog života u svezi s endokrinim žliezdama. Na takvim se organskim aparatima osnivaju nagonske potrebe, koje izpunjaju većim dielom najranije djetinjstvo. Te su potrebe to jače, što kora mozga još slabo funkcionira, dok su niži centri (jezgre) podpuno razvijeni. Nagonske se potrebe djeteta psihički pokazuju u jakim afektima, a afekti zavise osobito od funkcije velike moždane jezgre talama (Cannon). One se očituju kao neugoda i srčba, kad im nije udovoljeno, a kao ugoda i smirenje, kad im se udovoljava. I posebni podražaji, na pr. sladko ili gorko, izazivaju reakcije ugode ili neugode. Taj je početak čuvstvenog života posve primitivan, animalan, na osnovi difuznih organskih osjeta, bez drugih intelektualnih podloga (→ čuvstvo).

Što je diete starije, njegov duševni život postaje bogatiji i raznoličniji. To se događa još uviek pretežno autonomnim razvojem. Ali i vanjske prilike utječu i pospješuju razvitak izazivajući organizam na funkciju, jer funkcija razvija organ. Na tome se temelji ona obća sposobnost, po kojoj svako živo biće »pamti« ili stječe izkustvo, a to je vježbanje i učenje u najširem smislu. Tako kraj prirođenih refleksnih ili nagonskih radnja možemo govoriti o izvana stečenim promjenama u toku izkustva i učenja. Osim tih prinova javljaju se kasnije, pri kraju prve godine, i inteligentne reakcije, koje ne možemo svesti na baštinjene automatizme, a nisu ni proizvod učenja. Tako taj obći duševni razvoj malog djeteta pokazuje tri stupnja (K. Bühler): 1. Stupanj refleksa, u kojemu vladaju prirođeni automatizmi i nagoni. Ovamo idu refleksi novorođenčeta (dlana, tabana, obraza, oka i t. d.), radnja sisanja, probava i izlučivanje, disanje, kašljanje, kihanje, plač. 2. Stupanj učenja, u kojemu pridolaze stečeni automatizmi. Tu se vježbom usavršavaju osjetne i motorne funkcije, bilo da je vježbanje iz nutarnjih pobuda, bilo da je izazvano od okoline. Kretnje postaju spretnije, diete nauči gledati, opažati, po činje hvatati predmete, naučiti sjedati, gmizati, zatim stajati, hodati i govoriti. 3. Stupanj inteligencije razvija se u situaciji nekog problema, koji izaziva umnu djelatnost. Na pr. diete (u krevetu) pruža ruke za igračkom, koja je izvan dohvata, ali je za nju privezan trak, koji diete može dosegnuti. Diete će tek pri kraju desetog mjeseca odkriti, da se s pomoću traka može privući predmet. Taj problem, što ga bez oklievanja rješavaju i čimpanze (W. Köhler), jedan je od najlakših zadataka, a teže će zadatke diete moći rješavati kasnije.

U to doba ranog djetinjstva razvija se mišljenje i s njim uzporedo i govor, najprije kao prirođeno tepanje i oponašanje (od 6. mjeseca), zatim kao naučene smislene rieči, koje postaju sredstvom izražavanja, po kojemu pratimo razvoj dječjeg mišljenja. Tu možemo opaziti neke značajne razvojne faze. Ima najprije doba, kad diete traži samo da dozna ime svakom predmetu, kasnije dolazi doba, kad diete zapitkuje »zašto« i »kako«. Kako je dječje mišljenje vrlo različito od mišljenja odraslih, ne možemo reći, da se diete najprije zanima za substancije, a kasnije za relacije. Intelektualni odnos djeteta prema okolnom svietu posve je naivan, pa je prirodno, da će njegov interes najprije izazvati konkretni predmeti. Poznato je, da malo diete i te predmete shvaća drugčije nego odrasli: ono ih uzima kao živa bića, koja su slična njemu. Shvaćanje prostora razvija se vrlo rano, od prve lokalizacije dodira, a domalo, još prije govora, diete razlikuje blizu — daleko, sprieda — straga, gore — dolje, sa strane. Naprotiv je orientacija u vremenu kasna: tek se u petoj godini diete razumno služi riečima »jučer« i »sutra«. Izpitujući predočivanje djece našlo se u novije doba, da velik postotak djece mjesto predočaba ima živahne zorne slike (→ ejdetika), a malo diete možda samo tako doživljava predmete sjećanja i maštanja. Zaista je mašta vrlo živahna i drugčija nego kod odraslih. To vidimo po zanimanju za priče i u igri: djetetu je bajka stvarnost, a igra mu je zbiljski život. Po tome je i glavno obilježje duševnog života u ranom djetinjstvu, kao da živi u nekom posebnom svietu mašte, koji se izgrađuje na osnovi nagonskih činbenika, dok predmeti vanjskog svieta služe samo kao sredstvo izživljavanja tih potencija. Sve je to prožeto jakim emocijama. Takav duševni život u početku nije nikako diferenciran na vrste doživljavanja, kako ih mi zbog analize moramo nabrajati, nego sačinjava cjelinu, koja ima ujedno i obilježja intelektualna i emocijsko-voljna. I objektivni sviet, kako ga diete zahvata, nije oštro obilježen s mnogo pojedinosti, već se doživljava kao u nekoj omaglici, a krije toliko toga nepoznatoga. Tek se na izmaku tog doba pomalo pomalja jasnije zbiljski sviet.

Duševni se razvitak malog djeteta proučava ne samo sustavnim opažanjem, nego se i eksperimentalno izpituje u posebnim zavodima za psihologiju djeteta. Razvojna visina mjeri se nizom zadataka, za koje se na osnovi pokusa s velikim množtvom djece našlo da odgovaraju određenoj dobi djeteta po svojoj vrsti i težini. Tu se ne radi samo o izpitivanju razvoja inteligencije, već se ponašanje djeteta u namještenim situacijama uzima kao izražaj njegove obće duševne razvijenosti. Dobro su izrađeni i prokušani za tu svrhu bečki testovi (Ch. Bühler i H. Hetzer), kojima se bez velikih sredstava izpituju djeca od jednog mjeseca do šest godina.

Kasnije djetinjstvo obuhvata razdoblje od kraja 6. ili početka 7. godine do puberteta, dakle do 14. godine za dječake, a do 13. godine za djevojčice. Duševni se život razvija blagim prielazom iz ranijeg djetinjstva, jer različne promjene ne nastaju odjednom u isto vrieme.

Za intelektualni život djeteta tog doba značajna je težnja da upozna objektivni sviet. Subjektivni oblik djetinjeg mišljenja, po kojemu se diete zanimalo za predmete samo u odnosu prema svojim nagonskim potrebama, pomalo se preobrazuje: predmeti se upoznavaju kao takvi, zahvataju se objektivno. Osim toga se razvija abstraktno mišljenje. Diete dolazi induktivnim putem od pojedinih predmeta do obćenitijih pojmova pa onda izvodi deduktivno zaključke. Tom razvoju pomaže i škola. Razvija se pamćenje za nova izkustva, da dostigne vrhunac lakoće u pubertetu. Kod toga je trajnost pamćenja veća za ono, što je diete u to doba ranije usvojilo.

Predočbe dobivaju sve više shematsko obilježje predočaba odraslih, postotak djece sa zornim slikama postepeno opada. Mašta je još uviek živahna, ali se okreće k stvarnosti. Priče su izgubile čar, dječak radije čita pustolovne pripoviesti i istinske putopise. Prijašnji sviet mašte ipak nije izčeznuo, već postoji na neki način uz zbiljski sviet, i lako može nastati sukob među njima.

Čuvstveno-voljni život dječaka i djevojčice vrlo se razlikuje od onog u ranom djetinjstvu. Upoznavanje zbiljskog svieta zaista dovodi do sukoba sa svietom iz prijašnjeg doba. Iz toga nesklada nastaje nezadovoljstvo, posebno sjetno razpoloženje, koje je obilježje tog doba. U toj duševnoj osamljenosti rađa se čežnja za prijateljstvom, za »srodnom dušom«. Uz to se u mladom organizmu događa važna biologijska promjena spolnog sazrievanja, zbog čega se ta faza djetinjstva naziva predpubertetsko doba. Organizam se mienja, pa nuždno postaje i njegov odnos prema okolnom svietu drugčiji te dovodi do kriza. U to doba diete počinje paziti na svoje odielo, na frizuru, na držanje. Nastaje zanimanje za drugi spol, najprije u mašti, iz daljine. Sve je to izraz nekih dotad nepoznatih duševnih potreba.

Pri kraju tog uglavnom neveselog doba dolazi do ojače krize, kojoj su simptomi razdražljivost, borbenost, goropadnost. Ta »negativna faza« svršava fizičnim pubertetom. Fiziologijska podloga tom poremećenju osobito je jasna kod djevojčica, jer prestaje naglo prvom menstruacijom. Na sličan se način i kasnije neposredno pred menstruacijom kod većine žena javljaju slične duševne pojave.

Psihologija kasnijega djetinjstva proučava se osim opažanjem ponašanja još upitnicama i analizom dječjih dnevnika. Eksperimentalno se iztražuje ejdetizam i izpituju posebne duševne sposobnosti školske djece. Osobito je važno mjerenje inteligencije kod djece različitih godina s pomoću sustava baždarenih testova.

Mladenačko doba traje od puberteta do duševne zrelosti, dakle za mužkarca do 20. godine, za djevojku do 18. god.; kronologijska mladost traje, dakako, mnogo duže. Spolno sazrievanje i duševno sazrievanje, »psihični pubertet«, dva su različita procesa s nejednakim trajanjem. I poslije spolne zrelosti nastavlja se duševno sazrievanje, jer su mladić od 14 god. i djevojka od 13 god. još uviek u neku ruku djeca te nisu dorasli ni tjelesno ni duševno. Poslije spolne zrelosti mienja se obće životno razpoloženje: nestaje predpubertetne neugode pred sve jačom afirmacijom života s osjećajem probuđene snage i svemoćne mladosti.

Intelektualni život ne zadovoljava se pasivnim primanjem. Dnevnici, koji se često pišu u to doba, bave se različnim problemima te sadržavaju refleksije o sebi, o svietu, o životu, o Bogu. Inteligencija se podpuno razvija do 16. g. i s njom kritično mišljenje. Vrlo je važan doživljaj, kad se dječak ili mladić oslobađa od povezanosti s roditeljskom kućom i od djetinjske podređenosti u svezi s jasnom spoznajom svoga »ja« kao ravnopravne jedinice u čovječanstvu. Ta samosviest daje mu smjelost za najradikalniju kritiku, za reformne projekte (»popravljači svieta«), za preziranje autoriteta. Tek na kraju tog razdoblja nastaje zbog autokritike neko smirenje.

Tim je već nešto rečeno o čuvstveno-voljnom životu, jer one refleksije i kritični stav nisu nipošto hladne konstatacije, nego doživljaji praćeni jakim emocijama. Emocijski život zbog jakog intelektualnog razvoja nije slabiji. Već u doba puberteta ili odmah zatim odkriva se priroda kao nov izvor zanosa. Otvara se nov sviet vrjednota: budi se ljubav za umjetnost, glasba djeluje potresno, čitaju se samo djela književne vriednosti, stvaraju se etički ideali. Ljubav u to doba može biti poticaj mladiću za najveće uradke, ali može i da koči njegov rad. Doba mladenačko nije bez negativnih strana. Tu je u prvom redu borba protiv spolnog nagona. K tome dolazi obći nemir zbog poteškoća, koje ima duševno još nezreli čovjek, da se prilagodi poredku odraslih ljudi. Trpi se i nemir zbog kolebanja u naziranju na sviet. I obrađivanje samoga sebe u težnji za usavršavanjem često je mučan posao.

U to se doba razvija pomalo karakter i ličnost. Dok se u ranom djetinjstvu pokazuje samo prirođena osnova ćudi u izživljavanju nagonskih težnja, kasnije sve više utječe izkustvo, koje diete stječe u sukobu sa stvarnom okolinom, u kojoj je važan činbenik odgajatelj. U daljem razvoju nastaje napokon kao rezultanta nutarnjih i vanjskih sila onaj konstantni način reagiranja, koji označujemo nečijim individualnim karakterom. To je ujedno i glavno obilježje ličnosti kao psihične cjeline.

Mladenačtvo se može proučavati različnim metodama znanstvene psihologije. I tu je sistematsko opažanje razvojnih promjena, na pr. u odgojnim zavodima, vrlo važno. O čuvstveno-voljnim reakcijama prema okolnom svietu i o misaonim problemima mladića i djevojke saznajemo najviše iz dnevnika, iz literarnih proizvoda tog doba i iz korespondencije. I ankete mogu donieti upotrebljivih podataka. Intelektualne sposobnosti i karakterne osobine izpituju se obično testovima.

Duševne sposobnosti u odraslo doba i u starosti. Psihologija odraslog doba i starosti ne pripada više promatranju razvitka duševnog života, iako bar stjecanje izkustva i znanja ne prestaje. Ipak te životne faze sačinjavaju nastavak duševnog života s posebnim; dovoljno poznatim obilježjima: zaboravljanje, pojava ambicije, pa senilna razdražljivost i podjetinjenje u kasnoj starosti. Točnije je kod toga proučeno pitanje, kakav je tok ljudske inteligencije od početka do kraja.

Američki iztraživači Miles, Jones i Conrad izpitivali su na velikom broju ljudi različite dobi inteligenciju te našli ovo: inteligencija dostiže svoj maksimum u 16. god. života, zatim jedva primjetno (za 3%) opada do 40. god., a u kasnoj starosti gubitak ne iznosi više od 18% najveće vriednosti. Donja krivulja prikazuje te rezultate. Da sama inteligencija nije dovoljna za najveće intelektualne uradke, nego da tu sudjeluje izkustvo, vježba i učenje, dokazuje činjenica, da glavna djela različitih iztaknutih ljudi nisu nastala u mladosti, nego u odraslo doba i u odmaklim godinama. To pokazuje ova statistična tablica po iztraživanju Dorlandsa:

Zvanje:	Srednja dob pri stvaranju glavnog djela:
Kemičari, fizičari	41
Izumitelji, pjesnici, dramatičari	44
Novelisti	46
Odkrivači, vojskovođe	47
Skladatelji, glumci	48
Likovni umjetnici	50
Reformatori, esejisti	51
Liečnici, političari	52
Filozofi	54
Astronomi, matematičari, humoristi, satiričari	56
Povjestničari	57
Pravnici, prirodoslovci	58

LIT.: A) — E. Dubois, Sur le rapport du poids de l’encéphale avec la grandeur du corps chez les Mammifères, Bull, de la Soc. d’Anthropologie de Paris, 1897; G. Kafka, Tierpsychologie, Handb. der vergl. Psychologie I.: Die Entwicklungsstufen des Seelenlebens, 1922; F. Hempelmann, Tierpsychologie vom Standpunkte des Biologen, 1926; L. Lapicque, Le poids du cerveau et l’intelligence, Dumas, Nouveau Traité de Psychologie I., 1930; P. Leonardi, Note paleontologiche sul pitecantropo, Pont. Acc. delle Scienze 1942. — B) — A. L. Gesell, The mental growth of the pre-school child, 1925; J. Piaget, La représentation du monde chez l’enfant, 1926; Ch. Bühler, Das Seelenleben des Jugendlichen, 5. izd., 1929; K. Bühler, Die geistige Entwicklung des Kindes, 5. izd., 1929; W. R. Miles-C. C. Miles, The correlation of intelligence scores and chronological age from early to late maturity, Amer. J. Psychol., 1932; Ch. Bühler-H. Hetzer, Kleinkindertests, 1932; B. R. Stevanović, Razviće dečje inteligencije i beogradska revizija Bine-Simonove skale, 1934; Lj. Godler, Iz prakse ispitivanja zagrebačke pretškolske djece bečkim razvojnim testovima, Savr. škola, 1938; S. Pataki, Psihologija mladenačkog doba, 1940; Z. Bujas-A. Ostojčić, Inteligencija i njezino mjerenje, 1942.R. B-s.

Duševni život. a) Oba izraza imaju svoju poviest. Po Aristotelu — koji je prvi naučno razpravljao o duševnom životu (i tu nauku nazvao »O duši«) — izraz »živo« istoznačan je sa »duševno« ili »psihičko«; jer »duša« (ψυχή) upravo oživotvoruje organsku sposobnost za život. Prema tome, duševni ili životni događaji obuhvataju bilinsku prehranu i razvoj, zatim životinjski i čovječji osjetilno-pokretni život; k tome je u čovjeku (po Aristotelu) i »duh« (νοῦς) — počelo ili izvor mišljenja. To je najšire značenje izraza »duševno«.

U najužem značenju dolazi kod Descartesa, kome je »duševno« istoznačno sa »misaono«; ali tu je »misaono« u širem značenju nego kod Aristotela i u današnjoj upotrebi toga izraza, jer Descartes njime obuhvata sve naše sviestne doživljaje — i one, koji nisu misaoni, na pr. osjetilno opažanje, sjećanje, htijenje. (Sve je drugo događanje u čovjeku, životinjama i bilinama — po Descartesu — automatizam bez života). Kao što Descartes, i Locke uzima »duševno« za sviestno ili usebnim (nutarnjim) izkustvom poznato doživljavanje.

Leibniz nasuprot drži, da »duševno« ide i dalje od sviestnoga — u nesviestno. (Tako je na pr. u snu izprekidano sviestno stanje; od neprimjetljivih ili nesviestnih zvukova nastaje neki zajednički štropot i glas; urođene su nam misaone dispozicije — drži Leibniz.) Zato treba sviestni život tumačiti po nesviestnim komponentama. Na toj su osnovici izradili psihologiju (nauku o duševnom životu) Herbart, Beneke i Lipps.

Proti »nesviestno-duševnome« ustali su Lotze, Fechner, Wundt — i učili, da su sviestni događaji uvjetovani fizioložkima, te prema tome »nesviestno« nije duševno, nego fizioložko.

Bez obzira na taj spor u pitanju o genetičkom tumačenju sviestnog života svi se ovi psiholozi slažu u tome, da se treba osloniti na sviestno izkustvo i pojedine doživljaje odjelito (analitički) opisivati, koliko su sviestne pojave (fenomen). Ovu deskriptivno-analitičku (fenomenoložku) psihologiju izradio je osobito F. Brentano. Tu se ostaje samo na području sviestnih pojava i ne ide se dalje u pitanje o njihovu nesviestno-duševnom, odnosno fizioložkom podrietlu. Sviestnost (sviestno stanje ili neposredna, usebna opažajnost) smatra se obilježjem duševnoga (psihičkoga). Neki (Kü1pe) napuštaju to obilježje i uzimaju drugo: ovisnost o doživljujućem subjektu. Duševno je, prema tome, istoznačno sa subjektivnim ili pripadnim individualnom subjektu (doživljujućem »ja«).

To se može izučavati samoopažanjem, u nadopuni s pokusnom (eksperimentalnom) metodom. Obje čine zajedno empirijsku (izkustvenu) psihologiju. Razlaz nastaje u pitanju: mogu li se sve duševne pojave tumačiti na osnovu osjetnih elemenata (»atoma«) — kako misle senzualistički psiholozi — ili je duševni život jedinstveno sastavljen (građen, strukturiran) tako, da su doživljajni elementi zavisni od cjeline (kako uče Külpe, Ach, Wertheimer, Selz, Koffka, Köhler), napose od ličnosti (W. Stern), koju možemo razumjeti po njezinim kulturnim tendencijama (Dilthev, Spranger). Ne ulazeći u to pitanje psiholožke metodike nesumnjivo je, da psihologija ostaje samostalna empirijska nauka i onda, kad se ne ograniči izključivo na prirodnonaučno-eksperimentalnu metodu, jer ima zasebni naučni objekt (duševne činjenice) i empirijsku metodu — što nije istoznačno s eksperimentalnom metodom. Izučavanje sviestnih pojava upravo s njihove subjektivne strane, t. j. putem (metodom) samoopažanja i deskriptivnom analizom, predpostavlja se i za eksperimentalni postupak, te bez toga ne bi eksperimentalna psihologija ni znala za svoj objekt. Međutim, psihologija se do danas tako svestrano proširila (individualna i diferencialna psihologija patopsihologija, psihologija kulture...), da je ne valja ograničavati na prirodonaučni eksperiment; a osim toga, iz empirijske psihologije vode različna pitanja do filozofijske psihologije (kao što se na prirodne nauke nadovezuje kozmologija). O filozofijskim pitanjima razpravljaju i Wundt, Rehmke, Petzold, W. Stern, Külpe, Messer...

b) Mi živimo iz dana u dan — od rođenja do smrti; to nam je početna i završna granica života. Čime je taj život »izpunjen«, ili što ga sačinjava? Svatko znade, da mu život »teče« u svagdanjim doživljajima: pokreće rukama i nogama, vidi oko sebe različite stvari, sluša, dotiče, smišlja, odlučuje se, sjeća se, doživljuje radost i tugu, nadu i bol, ljubav i zazor... Svaki pojedinac vrlo dobro znade za te svoje doživljaje; ja na pr. sada znadem, da se sjećam nečega — i toga nitko osim mene ne zna (osim kad bih to izjavio ili nekako saobćio). Ja sam sebi toga doživljaja sviestan, on je meni svjestit — baš utoliko, što ja za nj znadem. Sviestan biti svojih doživljaja znači znati za njih. Ukupnost sviestnih doživljaja čini naš sviestni život. Možemo ga nazvati duševni ili psihički zato, jer ga upravo po tome, što je sviestan, razlikujemo od svega, što nije sviestno. U našem se naime tielu štošta događa (cirkulacija krvi, djelatnost materialnih organa...), što čini tjelesni naš život, a nije nam svjestito. U dubokom snu nemamo sviestnog života. Diete, kad se živo rodi, još nema sviestnog života; a dešava se, da sviestni ili duševni život prestane i prije, nego je čovjek tjelesno prestao živjeti. Za razliku od tjelesnoga ili nesviestnog života kažemo za sviestni život »duševni«. Ne samo od vlastitih tjelesnih ili fizičkih događaja, nego mi razlikujemo duševne događaje ili sviestne doživljaje i od svega tjelesnog svieta, što ga izvanjski ili osjetilima (vidom, dodirom, sluhom, okusom...) opažamo. Iako nejasno, svi ljudi razlikuju vlastiti ili »nutarnji sviet« (duševni život) od tjelesnog svieta — a tu različnost treba da sad jasnije uočimo.

Duševni život, rekosmo, sačinjava »zbroj« ili sveukupnost doživljaja, što ih ja doživljujem sviestno. Duševno je dakle vezano uz pojedinačni (individualni) ja, postoji samo zajedno s pojedinačnim »ja« (jastvom). Ne može biti nekih doživljaja, koji ne bi bili ničiji; uviek je ovaj ili onaj »ja«, koji doživljuje. Utoliko kažemo, da je doživljujući ja subjekt svojih doživljaja: oni su njegovi, pripadaju njemu tako, da bez doživljujućega »ja« ne bi ni postojali. To je jedno obilježje (karakteristika) duševnosti: vezanost doživljaja uz pojedini »ja«, njihova pripadnost doživljujućem subjektu, njihova obstojnost u subjektu (= subjektivna imanencija) čini, da su doživljaji nešto »duševno«, a ne fizičko; jer fizičke stvari (ova knjiga, ovaj stol, moje srdce, mozak, pluća, želudac...) ne postoje upravo tako, kao što doživljaji sviestnoga ja, njihova obstojnost (eksistencija) nije jastvena, a doživljaji eksistiraju jastveno (jastvu imanentno, subjektivno).

Drugo obilježje: za fizičke stvari znademo sasvim drugčije nego za svoje doživljaje. Fizičke stvari osjetilno opažamo i zato ih zovemo osjetilne (vanjske) pojave. To su sve one stvari (predmeti), koje opažamo vidno, slušno, dodirno. Za vlastite pak doživljaje znademo bez osjetila, bez posredovanja osjetilnih organa (oka, uha...), t. j. znademo neposredno, time, što ih doživljujemo: ja u sebi sada pronalazim jedan svoj doživljaj, sviestan sam toga ili znadem, da ga imam — on se meni neposredno pojavljuje. Stoga kažemo, da su doživljaji sviestni na taj način, da ih pojedinac u sebi neposredno opaža. Sviestnost ili sviestno stanje znači, prema tome, neposredno opažajnu nazočnost doživljaja subjektu. — Dok smo prije upozorili, da doživljaji drugčije eksistiraju nego fizički predmeti, sada naglašujemo, da su nam drugčije znani (poznati) nego fizičke pojave: ove naime opažamo posredno ili osjetilno, a doživljaje opažamo neposredno. Zato su fizički predmeti pristupni opažanju mnogih pojedinaca; ovaj stol, kuću... mogu opažati svi, koji imadu osjetila, pa ćemo utoliko reći, da su to interindividualne pojave, dok doživljaji ili sviestne pojave nisu tako pristupni svačijem opažanju.

To je obilježje u vezi s trećim: za doživljaje ne možemo reći da imadu fizička svojstva. Kada gledam ovaj stol, vidim, da mu je svojstveno: žut, velik, četverouglast; opažam također (dodirno i mišićno), da je tvrd i težak. Za sam doživljaj opažanja ne mogu reći da je žut, tvrd, četverouglast. Doživljaji dakle nemaju tjelesnih svojstava. Premda pri dodiru stola osjećam protežnost na svojoj ruci, pa bi se moglo reći, da sam dodirni opažaj ima protežno ili tjelesno svojstvo (što doista ima, ukoliko je vezan uz dodirni organ), ali on toga nema, ukoliko je svjestit doživljujućem subjektu.

Kao obilježje duševnosti uzima se i to, što smo doživljajno upravljeni ili usmjereni na predmete (objekte): intendiramo ih. Taj intencionalni karakter ne pripada fizičkim pojavama.

Nemoguće je napokon, da fizički predmeti — koji su protezni, t. j. imadu prostorno odieljene dielove — imaju sebeznalost, kako je ima sviestni subjekt, kada znade za vlastito znanje. Ne samo, naime, što ja znadem za svoje doživljaje, i kad o njima izričito ne mislim, t. j. kad se ne obazirem ili ne osvrćem (reflektiram), nego ja osim toga mogu upravo da ih uzmem kao predmet refleksnog (osvrtnog) opažanja, na pr. pisao sam dosad već duže vremena, a pritom nisam ni pomišljao, da ja sada pišem; dakle sviestno sam radio, a nisam o tome reflektirao. Povrh toga ja mogu reflektirati i na to, da sada reflektiram na svoj doživljaj pisanja, čitanja, gledanja. To jest, znajući da nešto doživljujem ja ujedno znadem, da to znadem. Takva je refleksija savršena: ja znam za sebe, ukoliko znadem. Kada bi pri tom bilo ikoje prostorne djeljivosti (tjelesnosti), t. j. kad bi refleksno znanje pripadalo subjektu, koji je sastavljen od dielova prostorno jednih izvan drugih, trebalo bi reći, da se jedan na drugoga osvrće — i tako bi nam moralo biti svjestito. Nasuprot, ja znam, da znam — u jednom istom doživljaju znanja. Nesumnjivo je dakle duševni život svojevrstna zbiljnost.St. Z.