DUŠAN, kralj (1331—1345) i car srbski (1345—1355). Kao vladar nosio je službeno ime Stefan (i u narodnim pjesmama »silni car Šćepan«). Ime D. nalazi se samo u službenim spomenicima. Rano je djetinjstvo proveo s otcem Stefanom Dečanskim u Carigradu u progonstvu. Kada je njegov otac stupio na priesto, D. je dobio naslov »mladi kralj« i Zetu na upravu. Već za vlade svoga polusliepog otca iztakao se u državnim poslovima: spominju se njegovi uspjesi u borbi protiv Bosanaca, a i u boju kod Velbužda pripisuje mu se značajna uloga. Njegov položaj i ugled doveli su ga u sukob s otcem; vlastela nisu i onako bila zadovoljna sa starim kraljem, a potonji je, kako se čini, htio osigurati naslieđe priestolja mlađem sinu Simeonu (Siniši) iz drugoga braka. Prvi se sukob svršio pobjedom Stefana Dečanskog. On je u proljeće 1331 prodro s vojskom do Skadra, spalio D-ov dvorac na Drimu i nagnao sina na izmirenje. Ali D. je ubrzo obnovio borbu, ovaj put s uspjehom. Smjelim prepadom uspio je iznenaditi otca i zarobiti ga u Petriču. Zatvoren u Zvečanu Dečanski je naskoro umro, vjerojatno nasilnom smrću. Već za otčeva života D. je svečano okrunjen 8. IX. 1331 za kralja na saboru u Svrčinu. Prve godine vlade morao je posvetiti utvrđivanju svoje vlasti, koju su ugrožavala moćna vlastela, s pomoću koje je došao na vlast, i uređenju odnosa sa susjednom Bugarskom. Pobunu nezadovoljne vlastele u Zeti ugušio je brzo i energično pokazavši, da ne želi podnositi utjecaja ni onih, koji su mu pomogli do priestolja. S novim bugarskim carem Ivanom Aleksandrom, koga su Bugari doveli na priesto prognavši Dušanovu tetku Anu i njezina sina, D. se brzo izmirio, oženio se 1332 njegovom sestrom Jelenom i sklopio savez, koji nije kasnije ničim bio pomućen. D-ova je namjera očito bila, da ga s te strane ne smetaju u izvedbi njegovih osnova prema Bizantu. Odnose s Bosnom nije mogao urediti na početku svoje vlade, premda su Dubrovčani bili pripravni posredovati. On se nije nikako htio odreći Huma, koji su Bosanci nedavno uzeli. Ali kako je htio imati slobodne ruke prema Bizantu, odložio je rješavanje humskog pitanja za bolja vremena. Dubrovčanima je ustupio 1333 Ston i Pelješac uz godišnji »dohodak« od 500 perpera. Tada je mogao krenuti na osvajanja u pravcu, kojim je srbska ekspanzivna moć prodirala već od vremena Stefana Nemanje — prema jugu. Ljeti 1334 nalazio se D. s vojskom pod Solunom, u kome je imao već prijatelja spremnih, da mu predadu grad. Sam je bizantski car Andronik III. morao doći u Solun da ga brani. Poslije sastanka između cara i kralja sklopljen je mir, i D. je zadržao dio osvojenih gradova (Prilep, Strumica). Privremeno dobri odnosi s Bizantom poslužili su D-u, da 1335 odbije napad hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Ubrzo su međutim nastale u Bizantu takve prilike, da je D. mogao pristupiti izvedbi svoje glavne namjere: da Srbija preuzme ulogu Iztočnoga carstva. Poslije smrti cara Andronika III. (1341) nastale su u Bizantu borbe za priestolje, koje su se brzo izrodile u građanski rat; proces njenoga stalnog opadanja bio je tako samo ubrzan. D. nije propustio priliku, da postigne svoje ciljeve. U prvo vrieme imao je i među Grcima saveznika u Ivanu Kantakuzenu, izprva namjestniku maloljetnoga sina cara Andronika III., zatim caru. Za nekoliko godina uspio je D. znatno proširiti svoju državu na jugu; Albanija i ostatak Makedonije postali su sastavni dio njegove države. U jesen 1345 zauzeo je D. Ser (Serez), jedan od glavnih bizantskih gradova u preostalim evropskim posjedima, ključ na putu od Soluna prema Carigradu. I Sveta Gora prešla je u njegovu vlast. Samo je tvrdi Solun, drugi grad carstva, ostao izvan dohvata srbskih četa. Poslije tolikih uspjeha mogao je D. proglasiti carstvo. Već u izpravi od 15. X. 1345 uzima značajan naslov »Stephanus dei gratia Diocliae, Chilminiae, Zentae, Albaniae et maritimae regionis rex, nec non Bulgariae imperii partis non modicae particeps et fere totius imperii Romaniae dominus«, a na grčkom je jeziku istodobno Στέφανος ἐν Χριστῳ τῳ ϑεῷ πισϑὸς ϰράλης ϰαὶ αύτοϰράτωρ Σεβίας ϰαὶ Ῥωμανίας. Svakako već u prosincu 1345 uzeo je D. naslov cara Srba i Grka i počeo pripreme za svečanu krunitbu. Ta je izvršena u Skoplju na Uzkrs 16. IV. 1346, pošto je prije arhiepiskop Joanikije proglašen za patriarha Srba i Grka, da bi i s te strane novo carstvo bilo slično Bizantu. Legitimnost ovome činu trebala je pružiti prisutnost bugarskog patriarha, ohridskog arhiepiskopa i predstavnika Sv. Gore. Izvedene su i značajne promjene u uređenju zemlje. Prijašnji je vladarski naslov dao nasljedniku priestolja Urošu; visoke bizantske naslove dobila su iztaknuta vlastela. Ima čak i viesti, da je Uroš dobio kao kralj na upravu stare srbske zemlje, a da je D. kao car zadržao vlast nad novoosvojenim grčkim oblastima. Podjela ne bi naravno imala nikakvo praktično značenje. Organizacija je zemlje upodpunjena doskora izdavanjem znamenitog Dušanova zakonika 1349 i 1354. Proglas carstva mogao je samo dati nov poticaj D-u, da nastavi s osvajanjem grčkoga carstva; grčke oblasti Tesalija, Epir, Etolija i Akarnanija dolaze pod srbsku vlast. Ali osvajanje primorskih bizantskih posjeda i glavnih gradova nije se moglo izvesti bez jake mornarice. D. je, doduše, pokušao i nju stvoriti, ali to još nije bilo ni izdaleka dovoljno. Zato je D. posljednjih godina svoje vladavine radio na tome, da predobije za svoje planove Mletke, ali bez uspjeha. Mletčanima je bio doduše potreban savez sa Srbima, ali ne protiv Bizanta nego protiv Ugarske. D. je međutim sve do svoje prerane i nenadane smrti (20. XII. 1355) težio uporno za uništenjem Bizanta, to prije, što je Balkanu počela prietiti nova opasnost od Turaka, koju je on za vremena shvatio. Za borbu protiv ovih novih zavojevača nastojao je predobiti i papu, koji bi ga imenovao »kapetanom« kršćanstva protiv Turaka; do sporazuma nije moglo doći. Stalno u akciji prema Bizantu D. nije dospio riešiti mnoga sporna pitanja u svojim odnosima prema Ugarskoj i Bosni. Na sjeveru se držao u uspješnoj defenzivi, ali nije uspio postaviti stabilnu granicu svoje države na Savi i Dunavu. Prema Bosni je stalno izticao pravo Srbije na Hum; u listopadu 1350 pokušao ga je zauzeti s velikom vojskom. Uspješan je pohod morao brzo prekinuti zbog bizantskog napadaja na južnu granicu. Utjecaj cara D-a osjećao se neko vrieme čak i u hrvatskim krajevima. Njegova se sestra Jelena udala 1347 za Mladena III. Šubića, koji je umro već iduće godine od poznate »crne smrti«. Preko svoje sestre mogao je sada D. utjecati i na prilike u sjevernoj Dalmaciji. Kada je 1350 udario na Bosnu, namjeravao je, pošto je zauzeo Hum, ići prema Cetini, svakako u oblast svoje sestre. Kakve su bile prave namjere cara D-a s ovim pohodom, ne može se znati. Posjeda svoje sestre međutim nije ni kasnije zanemario. U jesen 1355 poslao je vojsku, da zaposjedne glavne njezine gradove. Poznati njemački vitez Palman u službi D-ovoj postao je zapovjednik Klisa, a velikaš Đuraš Ilić Skradina. Ali već u siečnju 1356 morao je Đuraš predati Skradin Mletčanima, a u ožujku zauzeše Hrvati Klis. Dušana tada nije više bilo na životu.

Prerana smrt cara D-a — umro je s nekih 47 godina — presjekla je sve njegove dalekosežne osnove. Težke prilike, koje su u Srbiji nastale već za njegova nasljednika, uzrokom su, da su njegove namjere oko osnivanja srbsko-grčkog carstva počela osuđivati već prva pokoljenja poslije njega. Prigovarali su mu, da se »zacario i postavio patriarha sa srbskim saborom, kako ne priliči«, ili da je »prešao granice svojih otaca i postavio se samovlastno carem«. Sud se modernih povjestničara kreće u istom smjeru; D-ova se politika označuje kao imperialistička i nedovoljno realna, pa je čak i štetna po svojim posljedicama za srbski narod. U isto se vrieme iztiče, da je sredovječna Srbija postigla pod njim vrhunac, utoliko značajniji, što poslije nije sliedilo postepeno opadanje, već nagli pad i propast države; to je dovelo najzad do dugoga i težkog robstva. Narodni je sud ipak mnogo povoljniji za D-a.

LIT.: T. Florinskij, Južnije Slavjane i Vizantija vo vtoroj četverti XVI. v., Petrograd 1882; S. Stanojević, Car Dušan, Brastvo 16, Beograd 1921; V. Nikolić-Zemunski, ¡storija cara Stevana Dušana, Beograd 1927; A. Solovjev, Zakonodavstvo Stefana Dušana, cara Srba i Grka, Skoplje 1928 (s izcrpnom bibliografijom za pojedina pitanja, poglavito u vezi sa Zakonikom).M. J. D.

Dušanov zakonik (D. Z.), po riečima St. Novakovića, najljepše je kulturno djelo srbskoga srednjeg vieka. Nastao je u vezi s idejom carstva, kad je Stefan Dušan, okrunjen za »cara Srba i Grka«, osjetio potrebu da svojoj složenoj državi pruži zbornik obće obvezatnih pisanih zakona. Kao prvi dio ove osnove javilo se srbsko skraćenje slavenskog prievoda Vlastareva Sintagmata, koje sadržava osnovne odredbe crkvenog, bračnog, građanskog i kaznenog prava za cielu carevinu. Njemu je dodan i kratak agrarni zakonik, t. zv. »Zakon Justinianov«. Poslije toga je sabor crkvene i svjetovne vlastele u Skoplju razpravio i odobrio 21. V. 1349 sam »Zakonik blagovernog cara Stefana« od 135 članaka. On utvrđuje prava i obveze pojedinih staleža i donosi one posebne odredbe sudskoga postupka i materialnoga prava, koje odgovaraju zasebnom razvitku srbskog prava. Taj I. dio D-a Z-a razpoređen je ovako: čl. 1—38 sadržava odredbe o vjeri i o crkvenom staležu, 39—63 odredbe o vlasteli, 64— 83 o seoskom staležu i seoskim parnicama, 84—117 o kaznenom pravu i postupku, 118—127 o gradovima i trgovcima, 128—135 različne dopune (o ratnim i drugim poslovima).

U toku idućih godina javilo se mnogo carskih ukaza povodom pojedinih pravnih pitanja. Ove su novele kodificirane 1354 opet na saboru i sačinjavaju II. dio D-a Z-a, od člana 136—189 (čl. 190—201 nalaze se samo u jednom rukopisu, Rakovačkom, i sadržavaju vjerojatno kasnije dopune). Drugi dio nema jasnog sistema i odnosi se najviše na državnu upravu, sudsko uređenje i postupak.

D. Z. vrlo je značajan kao ogledalo družtvenih i pravnih prilika srbske sredovječne države. Iztiče se kao kodeks staležke monarhije, u kome je jasno izražena ideja objektivne zakonitosti, jače od subjektivnih staležkih prava. Svi staleži, pa i sam car, moraju se podčiniti zakonu donesenom na saboru (v. čl. 139, 171 i 172). Shvaćanje o princeps legibus alligatus, koje prožima najbolje odredbe bizantskoga prava (novele Manuela Komnena), sviestno je prihvaćeno i razvijeno u D-u Z-u. U tom pogledu nadmašuje D. Z. svoje slavenske suvremenike — češku Majestas Carolina Karla IV. i poljske statute Kazimira Velikog 1347, s kojima inače ima dosta sličnosti.

Original D-a Z-a nije sačuvan; sačuvan je 21 priepis iz više stoljeća počevši od 14 (Stružki i Atoski) pa do kraja 18. st. Možemo ih razporediti ovako: 1. stariju recenziju sadržavaju Stružki fragment i još 9 rukopisa, u kojima se nalaze istim redom skraćeni Sintagmat, Zakon Justinianov i D. Z. Od ovih su Stružki i Prizrenski iz 16. st. najbliži izgubljenom originalu. Hodoški, Atoski i drugi sadržavaju izpravljenu verziju iz Dušanova doba, a Rakovački i Studenički, sada u Hrvatskoj akademiji u Zagrebu, preradbu iz doba cara Uroša; 2. mlađu recenziju poznajemo iz 11 rukopisa, u kojima se nalaze samo 2 zakonika: »Konstantina Justiniana« (skraćena preradba t. zv. Zakona Justinianova i Sintagmata) i »Zakonik cara Stefana« (skraćen i preinačen D. Z.). Ova je recenzija postala u Primorju oko 15. st. i održala se ondje do kraja 18. st. Toj recenziji pripadaju rukopisi: Zagrebački (HA), Paštrovski i Grbaljski. Od 17. st. ta je verzija bila prepisivana i po Srbiji (Ravanički rs.) i po Vojvodini (Tekelijin i dr.).

D. Z., poznat u tisku od doba J. Rajića 1795 (po najslabijem Tekelijinu priepisu), izdavan je mnogo puta. Najpodpunije je izdanje teksta od St. Novakovića 1898, a posljednje, školsko, od A. Solovjeva 1929.

Literatura je o D-ovu Z-u vrlo velika. Najvažnije razprave: N. Krstić, Sud, Glasnik 1854—57; F. Zigelj, Zakonik Stefana Dušana, 1872; T. Florinskij, Pamjatniki zakon, dejateljnosti Dušana, 1888; K. Jireček u Archiv für slav. Philologie 22, 1900; S. Borić, Osnovna pitanja o D-u Z-u, Arhiv Pravni 17, 1914; N. Radojčić, Snaga zakona po D-u Z-u, Glas SKA 110, 1924; M. Kostrenčić, Hrvatska pravna povjest, s. a.; M. Dolenc, Dušanov Zakonik, 1925; A. Solovjev, Zakonodavstvo Stefana Dušana, 1928; F. Čulinović, Dušanov Zakonik, 1931; T. Taranovski, Majestas Carolina i D. Z., Glas SKA 157, 1933; A. Solowjew, Statuty cara Stefana Duszana, Lavov 1939. D. Z. preveden je na njemački (Engel 1801, Kuharski-Šafařík 1838, Gerasimović 1912), francuzki (Ami Boué 1840 i Lebl 1912), poljski (Maciejowski 1858 i Borowski 1934), ruski (Zigelj 1872) i slovenski (Dolenc 1925).A. S-v.