DURYCH, 1. Jaroslav, * Hradec Králové 2. XII. 1886, češki književnik. Potječe od otca novinara i književnika. Učio je medicinu u Pragu i služio kao vojnički liečnik na ruskom i talijanskom bojištu za prvog svjetskog rata. Poslije rata bio je neko vrieme zubar, a zatim je postao vojnički liečnik. Putovao je po sjevernoj Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj. Bio je duša književnog časopisa Rozmach (Olomouc 1923—27) i Akord (Brno 1928—33).

Okušao se na različitim književnim područjima: u lirici pripoviedki, romanu, putopisu, drami i eseju. Izašao je iz češke katoličke Moderne i postao izraziti predstavnik katoličkog naziranja u češkoj književnosti. Težnja za nadnaravnim i bol nad nesavršenim u stvarnom životu temeljne su oznake ovog umjetnika. Kao dobar poznavalac narodne pjesme i zakona češke metrike izpjevao je nekoliko zbirki lirskih pjesama, među kojima se iztiču Cikánčina smrt (1916), Panenky (1923), Žebrácké písně (1925) i Té Nejkrásnějsí (1929). U pripoviedkama, legendama, pričama i pjesmama u prozi uz prikazivanje realnog svieta dolazi do izražaja misticizam, »pri kojem duša ekstazom ljubavi siromaštva, patnje i žrtve osvaja nadprirodnu milost i vezu s Bogom«. Iztaknute su mu zbirke pripoviedaka, legenda i pjesama u prozi: Tři dukáty (1919), Cestou domů (1919), Tři troníčky (1923), Smích věrnosti (1924), Hadi květy (1924) i Kouzelná lampa (1926). U romanima označuju čista ljubav, postojanost i siromaštvo ideal pjesnika, koji izdiže monogamičnost mužkarca (Sedmikráska, 1925), obiteljsku i materinsku stegu (Pani Anežka Berková, 1931) i ljepotu vjerne ljubavi (Piseň o ruži, 1934). Sa strogo katoličkog gledišta osvjetljuje borbe tridesetgodišnjeg rata u velikom poviestnom romanu, u trilogiji Bloudění (1929), kojoj je odjek manja trilogija Requiem (1930). Subjektivni su njegovi putopisi Plížení Německem (1926), Pout do Španělska (1929) i Řimská cesta (1933). Svoje gledište o umjetnosti iznio je u knjigama eseja: Gotická růže (1923), Cesta uměni (1929), Essaye (1931) i Váhy života a umĕni (1933). Vlastiti život obrađuju nepouzdano Vzpomínky z mládí (1928) i Okamžiky z válečných let (1924). U religioznim dramama (Svatý Vojtĕch, 1921; Lotr na pravici, 1924; Svatý Václav, 1925) daje zanosne nabožne igre, kojima manjka dramska živost. Napisao je i esej o O. Březini. Kritički i sarkastički piše o češkim književnim suvremenicima u djelu Ejhle človĕk (1928). Od vjerske proze iztiču se Naděje katolictvi v zemich českých (1930) i Zdrávas královno (1930). — Glavna snaga D-a leži u psiholožkoj pripoviedki i poviestnom romanu, po kojima ide među prvake suvremene češke književnosti. Svakako je najjači predstavnik izrazito katoličkog pravca u suvremenoj češkoj književnosti.

Na hrvatskom jeziku izašao je u prievodu J. Andrića Krasuljak (Sedmikráska) u Knjižnici dobrih romana DSJ (knj. 70, g. 1934) i Pjesma o ruži u prievodu J. Nikšića, a po jedna pripoviedka prevedena je u »Mladosti« 1929/30 i »Duhovnom životu« 1930. Na hrvatskom pisao je o D-u u predgovoru prievoda J. Andrić.

LIT.: J. Bartoš, Kdo jest J. D.? (1930); A. Novák, Přehledné dějiny literatury češké (1936—39).Lj. J-e.

2. Václav Fortunát, * Turnov 28. IX. 1735, † Turnov 31. VIII. 1802, češki učenjak prosvjetiteljskog doba. Stupivši 1751 u paulanski red u Tachovu postao je 1758 svećenikom. Mnogo je proučavao Sv. Pismo i iztočne jezike pa je naskoro postao lektor bogoslovije i iztočnih jezika u paulinskom redu u Beču, a 1765 u Münchenu. Tu ga je dvorski knjižničar A. F. Oeffel potaknuo na proučavanje slavenske starine i jezika, čemu je ostao vjeran čitavog života. U Prag se vratio 1767 i postao ondje rektor i provincialni vikar te napokon kralj. izpitivač grčkog i hebrejskog jezika pri strogim izpitima i svih bogosl. predmeta pri običnim izpitima. Tu je dužnost vršio 10 godina. U Pragu se upoznao s J. Dobrovským i potakao ga na proučavanje slavenske prošlosti i jezika. G. 1777 izdao je svoje prvo djelo iz područja slavistike: De slavo-bohemica sacri codicis versione dissertatio, u kojem razpravlja o crkvenoslav. jeziku, o azbukama, gramatikama i starim knjigama toga jezika, pa o češkim rukopisnim i tiskanim tekstovima Biblije donoseći ujedno obrazac crkvenosl. jezika s karakteristikom jezika. Poslije toga je radio na novom izdanju češke Biblije pa je 1778 izdao Novi, a 1780 Stari Zavjet. G. 1785 preselio se u Beč, da u dvorskoj knjižnici proučava slavensku starinu. Tu je mnogo izpisivao i zamislio izdavanje enciklopedije slavenskih jezika i književnosti. Nastojao je uglavnom oko crkvenoslav. jezika, koji je nazivao »lingua Slavonica« i smatrao ga za »mater vel potius antiquior soror« češkoga jezika. U Beču je 1793 izdao podpun kratak sadržaj spremane slavenske enciklopedije, od koje je odista 1795 izašla tiskom u Beču prva knjiga I. diela velike zamišljene zbirke od pet dielova pod nazivom Bibliotheca slavica antiquissimae dialecti communis et ecclesiasticae universae Slavorum gentis. U prvoj knjizi govori o imenu »Slaven« dovodeći ga u vezu s rieči »slovo«, uzdiže vriednost slavenskih jezika i iztiče korist od učenja tih jezika, piše o ćirilici i donosi podjelu slav. jezika u duhu Dobrovskoga. Uz to dodaje nekoliko primjetaba o pravu i vjeri Slavena. Drugu knjigu I. diela spremio je za tisak 1800, ali se ona zbog ratnih zapletaja izgubila. Od 1796 živi D. u Turnovu, gdje pobolieva, tako da nije mogao završiti prvu enciklopediju slavenske starine. Važno mjesto u njegovu književnom djelovanju zauzima dopisivanje s otcem slavistike J. Dobrovským, koje traje od 1778 do 1800, a obuhvaća 163 pisma (88 Dobr., 75 Dur.) o slavenskoj starini i crkvenoslav. književnosti. To su često čitave studije s mnogo pouzdanog gradiva. D-ovi rukopisi čuvaju se u Češkom muzeju. Glavno je značenje D-a u tom, da je on osnivač slavističkog studija u Češkoj i učitelj Dobrovskoga. Njegov rad označuje istinsko oduševljenje, kojemu nedostaje kritičnosti Dobrovskoga.

LIT.: J. M. Černý, F. V. Durych, prvni slavista český, 1889; V. Jagić, Istorija slavj. filologii, 1910.Lj. J-e.