DURKHEIM, Émile, * Épinal 15. IV. 1858, † Pariz 15. XI. 1917, najznatniji francuzki sociolog krajem 19. i početkom 20. st. Osnivač je socioložke škole, koja brzo postaje predstavnicom francuzke sociologije, a to je još i danas. Učio je u Parizu i u Njemačkoj. Sveučilištni je profesor (1887) u Bordeauxu, a od 1907 do smrti u Parizu. D. polazi od tradicije Comtea (v.), zato najobćenitije obilježje durkheimovske sociologije ostaje pozitivizam. Svoje pozitivističko stajalište označuju D. i njegovi sljedbenici obično kao racionalizam, kojemu je jezgra t. zv. šozizam (chosisme, od franc. chose »stvar«,) po osnovnoj D-ovoj formuli: predmete socialne zbilje treba promatrati kao stvari. To znači: 1. Družtveni život nije djelo samovolje pojedinaca; iza površinskih pojava poviesti i prividnih uspjeha pojedinaca kriju se uviek dublji zakoni, koje individualna volja ne može niti stvarati niti mienjati, a niti se mogu shvatiti po analogiji pojedinačne duševnosti. U suprotnosti s voluntarizmom, koji zastupaju osobito njemački sociolozi i etičari, nazivaju durkheimovci taj svoj determinizam racionalističkim. 2. Bitno pozitivističko obilježje i ujedno najvažniju karakteristiku daje šozizmu način obilježavanja i metoda iztraživanja socialnih stvari programatski izražena u D-ovu djelu Règles de la méthode sociologique (1894). »Stvar je sve ono, što je dano, što se pruža ili, bolje rečeno, nameće opažanju. Postupati s pojavama kao sa stvarima znači uzimati ih kao data, koja moraju biti izhodište svake znanosti.« Socialne su stvari: načini djelovanja, mišljenja i osjećanja, kako postoje u kolektivnim običajima i ustanovama, nezavisno od naše volje. Glavne značajke socialnih stvari (ustanova) jesu: idealitet i prisilnost (contrainte).

Idealitet družtva očituje se u činjenici, da družtvo nije zbroj pojedinaca, koji ga sačinjavaju, ono nije ni organizam, kojemu su pojedinci ćelije ili organi, nego jedinica višega reda, kojom vladaju sasvim drugi psihološki i biološki zakoni. O tom treba da nas pouče dvie osnovne društvene nauke: socialna morfologija i kolektivna psihologija.

Kolektivna psihologija nas uči, da je nosilac specifičnih svojstava družtva kolektivni duh. Njegova je objektivnost u nezavisnosti prema pojedinačnim individualnim duševnostima i psihičkom načinu obstojanja. Kolektivna sviest ili »sviest o sviestima« nije vezana za jedan jedinstveni organ, nego je po definiciji razpršena po čitavom društvu. No zbog toga nema manje specificirana obilježja, koja određuju njenu odjelitu realnost. Nezavisna je od posebnih uvjeta, u kojima šive pojedinci, jer oni prolaze, a ona ostaje. Ista je na sjeveru kao i na ju«u u velikim gradovima kao i u malim, a i u različnim zvanjima. Ne mienja se sa svakim pokoljenjem, nego povezuje jedno s drugim. Prema tome je sasvim nešto drugo nego pojedinačna sviest, iako može da se očituje samo preko pojedinaca. Ona je psihički tip družtva, tip, koji ima svoje osobine, uvjete obstanka i način razvoja isto tako kao i individualni tipovi, iako na drugi način.

Družtvo niti nastaje niti se mienja, a da istodobno ne stvara ideal. Kao nadosobni nosilac ideala družtvo je u odnosu prema pojedincu ne samo samostalno, nego mu je i nadmoćno po svom duhovnom sadržaju. Odtuda prisilnost, kojom kolektivna duša nesviestno i neprimjetno nameće svoje sadržaje individualnoj. Naravno, da ta prisilnost ne može biti izvanjska »sliepa« sila. Njen je preduvjet, da je individuum tako udešen, da osjeća superiornost društvene cjeline, da je poštuje i da se osjeća ovisnim od nje u svakom svom fizičkom i psihičkom individualnom izražaju. S druge strane, »ako neka socialna ustanova vrši nasilje nad individualnom prirodom, ona može biti, koliko hoće, socialno koristna, ali ne će moći da se osloni, a pogotovu ne će moći da se održi, jer ne će biti kadra uhvatiti korien u sviestima«; njeni uspjesi mogu biti samo prividno i kratkotrajno nasilje. Pomoću kolektivnih predočbi pokušao je raztumačiti snagu vjerskog uvjerenja, autoritet vriednostnog suda, formiranje kategorija razuma i tendencija odgojnih sustava.

Kritikujući D-a iztakao je Fouillée, a i neki drugi sociolozi, da ne vide dosta jasno, u čem je razlika kolektivne sviesti od zbroja individualnih sviesti, iz kojih se po njihovu mišljenju ona jedino može sastojati. Ta se razlika jače iztiče sa stajališta druge sociološke discipline, koja uz kolektivnu psihologiju određuje stvarni karakter socialne činjenice. To je socialna morfologija (nauka o oblicima društvenog života). Socialna morfologija D-ova polazi od predpostavke, da družtveni razvoj nije tek posljedica jedne ljudske potrebe (na pr. ekonomske ili moralne težnje za srećom i sl.) niti stanovitog broja (zbroja) takvih potreba. Pokretne snage tog razvitka i oblikovanja svoje su vrste i prvenstveno formalne prirode. Volumen i gustoća družtva određuje osnovni zakon društvene gravitacije, a tok i oblike djelovanja tog zakona proučava socialna morfologija, koja postaje za D-a osnovnom i središnjom disciplinom u sociološkoj znanosti. Tu se D. približuje njemačkom sociologu G. Simmelu i njegovoj školi. Iz ovoga se vidi, da ni kolektivno-psiholožke tvorevine (kolektivni duh) nisu proizvodi individualnih ni pojedinačnih potreba ljudskog života, nego su posljedica više nužde, koju nam diktira zakon socialne gravitacije. Razvoj kolektivne duše s toga stanovišta opisao je D. u djelu De la Division du Travail social. Taj razvoj ide od snažnih kolektivnih tvorevina prema sve većem osamostaljenju i oslobođenju ljudske osobnosti, a pokretna snaga takva razvoja sviesti — od kolektivizma prema individualizmu — jest dioba rada kao osnov društvene diferenciacije. Kako se iz toga vidi, posvećivao je D. osobitu pažnju moralnoj funkciji društvenih pojava. Tim proučavanjem obogatio je u mnogom i etnologiju.

BIBL.: De la Division du Travail social, 1893; Règles de la méthode sociologique, 1894; Le suicide, 1897; Les Formes élémentaires de la vie religieuse: Le système totémique en Australie, 1912; L’Éducation morale (posmrtno); Éducation et sociologie (posmrtno); Sociologie et Philosophie (posmrtno); radovi u Année sociologique (sv. I.—XI.), samostalni i u suradnji, osobito s M. Mausom i P. Fauconnetom. Osim ovih su mu glavni suradnici: C. Bouglé, E. Simiand, M. Halbwachs, A. Bayet. L. Lévy-Bruhl je relativno samostalan, jer se razilazi s D-om u pitanjima poviesti religioznog života i oblika kolektivne sviesti. Zasluga mu je, što je na načelu D-ove metode počeo izgrađivati sociološku znanost o moralu.

LIT.: S. Žarković, Predmet sociologije kod D-a, Franjevački Vjesnik 1941; D. Tomašić, Kritika sistema D-a, Mjesečnik prav. druztva 1930; J. Đorđević, Vrednost D-ove metode, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd 1938; P. Sorokin, Sociologija, Beograd 1937; G. Marica, E. D., Jena 1932; G. Davy, E. D., Pariz 1927; S. Deploige La conflit de la morale et de la sociologie, Pariz 1923; M. Halbwachs, La doctrine d’E. D., Revue philosophique 1918; R. Lacombe, La méthode sociologique de D., 1926.Č. V.