ALKEMIJA (ime potječe od arapskog spolnika al i egipatske riječi chemi »crn« ili grčke riječi chyma »slitina«) je vještina pretvaranja jedne kovine u drugu, u prvom redu pretvaranje neplemenitih kovina (olovo, bakar, živa) u plemenite (srebro, zlato). Neko vrijeme (od 3. do 16. st.) bio je gotovo čitav rad kemičara upravljen tom cilju. Tek je T. Paracelso kemiji dao novi pravac. Ipak interes za alkemiju nije ni kasnije sasvim prestao, a postoji u manjoj mjeri i danas. Mnogi su vladari i mogućnici i svjetovni i duhovni na svojim dvorovima uz liječnike i astrologe držali i alkemičare i obasipali ih svojom milosti i darovima. Ali je bilo i oštrih progona te crne vještine. Već je car Dioklecijan 296 odredio, da se sve alkemističke knjige imaju spaliti, a u buduće da se kazni smrću onaj, koji bi se bavio alkemijom. Papa Ivan XXII. (1316—1334) zabranio je bulom vršenje alkemijskih operacija, dok su to francuski kralj Karlo V. (1364—1380) i engleski kralj Henrik IV. (1399—1413) proglasili teškim zločinom.

Početke alkemije imamo tražiti u vrlo razvijenoj kemijskoj tehnologiji starih Egipćana, koji su među ostalim bili vješti i metalurgiji, obradi stakla i bojadisarstvu. Niz ovakvih tehnoloških uputa i propisa sabrao je Bolos iz Mende (250—200 pr. Kr.) u velikoj enciklopediji pod naslovom Physika kai mystika u 4 knjige (1. O zlatu, 2. O srebru, 3. O kamenju i 4. O grimizu). To se djelo kasnije pripisivalo Demokritu (Pseudo-Demokrit). Bolos je prvi kemijski pisac, o čijem životu imamo neke određene podatke. Kod njega nalazimo već izražen mistički elemenat, koji je kasnije sve više prevlađivao. Fragmenti te enciklopedije u prijepisu iz 3. st. posl. Kr. pronađeni su 1828 u blizini Teba u Egiptu u jednoj grobnici, a poznati su danas kao Papyrus Leidensis (izd. Leemans 1885) i Papyrus Holmiensis (izd. Lagerkrantz 1913). Oni sadržavaju upute za obradu i patvorenje plemenitih kovina i dragulja te za bojadisanje tkanina, naročito grimizom i indigom. Dok se u ovim najstarijim sačuvanim alkemističkim spisima otvoreno i svijesno govori o patvorenju plemenitih kovina, dolazi kasnije sve više do izražaja novoplatonistička mistika, koja je pretvaranje neplemenitih kovina u plemenite držala mogućim. Ove su ideje fiksirali Zosim iz Panopola (oko 300) u svom djelu Cherokmeta u 28 knjiga i njegov komentator Sinesije (Synesios) oko 350. Kasniji su se pisci ograničavali na komentiranje starijih spisa bez ikakvog eksperimentalnog rada. Mistični je elemenat sve više prevladavao, spisi su postajali sve nerazumljiviji, pa su u 6. st. spali na niz čarolija i magičnih formula.

Bila je zasluga Arapa, koji su koncem 7. st. s ostalim naukama od Bizantinaca preuzeli i alkemiju, da su opet počeli s eksperimentalnim radom i u mnogom pogledu znatno unaprijedili kemijsku nauku. Od arapskih se alkemičara ističu Džabîr ibn Hajjân (Geber) oko 750, Abubekr Muhammad ibn Zakarija al Râzî (Rhazes, 860—925) i Ibn Sina (Avicenna, 980—1036).

Iz Egipta, što preko helenističkih kolonija u Indiji i Centralnoj Aziji, što opet preko Arapa, vuče lozu i kitajska alkemija. Filozofska baza i ovdje je slična, ali je prilagođena staroj kitajskoj filozofiji. Samo je pretvaranje neplemenitih kovina u plemenite potisnuto u pozadinu, a na prvo mjesto stupa nastojanje, koje kasnije susrećemo i u sredovječnoj alkemiji, da se pronađe životni eliksir, koji će čovjeku osigurati besmrtnost. Kao najznatniji autor spominje se Pao Pu Tse (živio u 4. st.).

Od Arapa vratila se alkemija preporođena preko Španjolske opet u Evropu. Počevši od 12. st. raširili su se spisi arapskih alkemičara u latinskom prijevodu po čitavoj Evropi, gdje su se alkemijom bavili među ostalim i Albert Veliki (1206—1282), Roger Baco (1214—1284), Arnaldus Villanovanus (1235—1312) i Raymund Lullus (1235—1315). Doskora se evropski alkemičari nisu ograničavali samo na prevođenje i komentiranje arapskih autora, već su i sami počeli s eksperimentalnim radom pripisujući postignute rezultate često starim Arapima. Tako je nastao niz spisa, koji su se pripisivali Džâbiru (Pseudo-Geber) slično, kao što su prije pripisivali najstarije alkemističke spise Demokritu. Od tih spisa najvažniji je Suma Perfectionis Magisterii. Taj je spis nastao koncem 13. ili početkom 14. st., a spada među najvažnije u čitavoj alkemističnoj literaturi. Alkemistička je teorija zamišljala, da su sve kovine sastavljene iz žive i sumpora. Iz ovih elemenata nastaju razne kovine kao spojevi. Pri tom je kod pojedinih kovina kvantitativni odnos žive i sumpora različit. Promjenom tog odnosa moglo se postići pretvaranje jedne kovine u drugu, a to se imalo vršiti na taj način, što se jednom metalu oduzimalo ono, čega je imao previše i dodavalo ono, čega je imao premalo. To se pak sve moglo postići tako, da se kovini dodavala naročita tvar osobitih svojstava (kamen mudraca, veliki eliksir ili magisterij). Doskora se alkemija svela na traženje te tvari, kojoj su se s vremenom pripisavala sve čudesnija svojstva. Nesamo da je kamen mudraca pretvarao neplemenite kovine u srebro i zlato, već je imao i svojstvo, da čovjeku očuva vječnu mladost ili čak da mu dade besmrtnost. Rad bezbrojnih alkemičara kroz stoljeća bio je upravljen dobivanju kamena mudraca. Mnogi su tvrdili, da im je to i uspjelo, ali su svi njihovi podaci, kako su do njega došli, tako tamni i nejasni, da ih kasnije na tom putu nitko nije mogao slijediti. Zanimanje za alkemiju naročito je poraslo u 15. st., kad su se počeli alkemijom baviti svi društveni slojevi. U Hrvatskoj se bavila alkemijom Barbara Celjska, žena kralja Sigismunda I. (Crna kraljica), koja je po svjedočanstvu suvremenika u toj vještini postigla zamjerne uspjehe.

Od 16. st. počela se kemija više baviti medicinskim problemima (iatrokemija), ali su se kroz čitavo vrijeme do konca 18. st. mnogi od najodličnijih joj predstavnika bavili i alkemijom ili bar vjerovali u mogućnost pretvorbe kovina: A. Libavius (1540—1616), J. B. van Helmont (1577—1644), R. Boyle (1626—1691), J. J. Becher (1635—1682) i H. Boerhave (1686—1738). U potrazi za kamenom mudraca obogaćena je kemija mnogim značajnim otkrićem. Tako je 1669 alkemičar Henning Brand otkrio elementarni fosfor, a 1710 J. F. Böttger fabrikaciju porcelana.

Moderna kemija s A. L. Lavoissierom uvela je kao osnovni princip stalnost materije i nemogućnost pretvorbe jednog elementa u drugi, i time je alkemija izbačena iz naučne kemije. Uza sve to bilo je kroz čitavo 19. st. ljudi, koji su se bavili alkemijom, naročito u prvoj polovici stoljeća, kad su pod utjecajem njemačke filozofije o prirodi i stručnjaci vjerovali u pretvorbu kovina. Tako K. W. G. Kastner (1783—1857), F. Wurzer (1765—1844) i K. Chr. Schmieder (1778—1850). U Francuskoj javljaju se Th. Tiffereau (1853), Favre i Frantz (1865) i F. Jollivet-Castelot (1904). I u Hrvatskoj se niz ljudi bavio alkemijom (A. Šufflay, I. N. Labaš i L. barun Hellenbach).

Otkriće radioaktivnih pojava i pokusi E. E. Rutherforda, kome je uspjelo da pomoću α-čestica iz radioaktivnih tvari razbije atome pojedinih elemenata i tako jedan elemenat veće atomske težine pretvori u dva elementa s manjom atomskom težinom, doveli su do toga, da je pretvorba jedne kovine u drugu bar teoretski postala moguća. Doskora se pristupilo i alkemističkim eksperimentima. Pokusi, koje su sa živom izveli A. Miethe i H. Stammreich, kao i H. Nagaoka, dali su doista pozitivan rezultat. U živi nađeni su poslije operacije tragovi zlata. Međutim utvrđeno je kasnije sa sigurnošću, da je to zlato došlo u živu kao slučajno onečišćenje. Prema tome vjekovni cilj alkemije: pretvorba neplemenitih kovina u plemenite, nije ni danas dostignut.

LIT.: K. C. Schmieder, Geschichte der Alchemie, 1832; L. Figuier, L’alchimie et les alchimistes, 3. izd., 1860; H. Kopp, Beiträge zur Geschichte der Chemie, 3 dijela, 1869 do 1875; H. Kopp, Die Alchemie in älterer und neuerer Zeit, 2 sv., 1886; M. Berthelot, Les origines de l’alchimie, 1885; M. Berthelot, Introduction à hung und Ausbreitung der l’étude de la chimie des anciens et du moyen-âge, 1888; E. O. v. Lippmann, Entste-Alchemie, 2 sv., 1919—1923; J. Read, Prelude to chemistry, an outline of alchemy.