DÜRER, Albrecht, * Nürnberg 21. V. 1471, † Nürnberg 6. IV. 1528, njemački crtač, slikar i grafičar. Njegova je porodica podrietlom iz sela Ajtósa (Ugarska), koje ime znači »vrata«, pa odatle i njemački oblik Türer, kasnije Dürer. Djed Anton bio je zlatar u blizkom gradiću Gyula, odakle je D-ov otac Albrecht st. otišao u sviet kao zlatarski djetić, i pošto se oženio Barbarom Holper, kćeri zlatara, nastanio se oko 1467 trajno u Nürnbergu. I sam D. bio je prvobitno određen za zlatara, ali kako je već rano pokazivao crtački dar (Autoportret pred zrcalom, 1484, Albertina), otac je pristao, da 1486 stupi u radionicu slikara Michaela Wolgemuta, koji je ilustrirao i knjige. Kad je svršio 4-godišnje naukovanje, Portretom otca (Uffizi) dokazao je svoje slikarsko umieće. Zatim je pošao na putovanje zapadnom Njemačkom (Kolmar, Basel). G. 1494 vratio se kući i oženio. Iz tog doba potječu dva poučna autoportreta (crtež u Erlangenu prikazuje mladića, koji se bori s problemima, a mlađa slika u Louvru sentimentalnog udvarača), bakrorez Madona sa skakavcem i dražestno Diete Krist, koji blagoslivlja (Albertina). To pripremno razdoblje završava D-ov prvi put u Italiju 1495, odakle je uz kopije talijanskih slika donio i niz ljubkih krajobraza-akvarela. Boravak u Italiji značio je za D-a nesumnjivi napredak, koji pokazuju listovi, što ih je izradio poslije povratka, a osim dotadašnjih sjevernjačkih utjecaja (Schongauer, Meister des Hausbuchs, kasnogotički rezbari) opaža se odtad u D-ovu radu i utjecaj gornjotalijanskih majstora, napose Padovanca Mantegne. U Nürnbergu je otvorio (najkasnije 1497) radionicu s tiskarom i nakladom djelujući plodonosno i svestrano. Za budući razvoj nisu toliko značajne njegove crkvene slike (Marijin oltar, 1498, Dresden, Paumgärtnerov oltar, 1498, i Oplakivanje Krista, 1502, München), koliko znatno uvjerljiviji portreti (Fürlegerove, 1497, u Frankfurtu, Oswalda Krella u Münchenu i dva nova Autoportreta: elegantan iz 1498 u Madridu i poput Krista idealizirani 1500 u Münchenu), zatim studije iz prirode, koje nadmašuju sve, što je dotad u tom pogledu stvoreno, i koje nisu ni kasnije premašene (mnogi akvareli sa cviećem, Divlji zec, 1502, dvie Tratine, 1502/3 — sve u Albertini), prvi bakrorezi s čestim motivima životinja (Izgubljeni sin, 1498, Sv. Eustahije, 1500—03), nekoliko daljnjih krajobraza-akvarela (veličanstveni Zalazak sunca, British Museum) i naročito Apokalipsa (1498), niz drvoreza, u kojima je izrazio svu dubinu svoje duševne borbe, a kojima se pridružuju i prvi listovi Velike Muke objelodanjeni u cielosti tek mnogo kasnije. Svoju signaturu s malim gotičkim slovima D. je zamienio poznatim monogramom i svoje radove dosta redovito datirao.

Kad se oko 1503 bliže upoznao s Mletčaninom Jacopom de Barbari (Jakob Walch), koji je tada djelovao u Nürnbergu kao carski dvorski slikar, D-ova se pažnja obratila posebnom pitanju skladnoga ljudskog lika, na kojemu je teoretski i praktički radio cielog života. Posljedkom matematički osnovanog proučavanja proporcije može se doduše smatrati samo bakrorez Adam i Eva (1504), ali su tim nastojanjima blizki i drugi tadašnji bakrorezi (Nemesis, 1504, Veliki konj i Mali konj, 1505). Čini se, da je takav iztraživalački i precizni način rada umirivao D-ovu ćud; niz drvoreza Marijin život (1504/5) odiše blagom usklađenošću, ali se u crtanim skicama (Smrt na konju, British Museum) još uviek očituje njegov vizionarski temperamenat mislioca.

Svakodnevna briga oko prodaje njegovih grafičkih radova na velikim sajmovima (nürnberžka svečanost relikvija, sajmovi u Frankfurtu, Augsburgu i Ingolstadtu) navraćali su ipak umjetnikovu pažnju na zbiljski život. U tom pravcu pogotovu je djelovao njegov put Italijom 1505—07, koji je poduzeo u svrhu promicanja svojih probitaka, no koji mu je donio i to zadovoljstvo, da ga je inozemstvo već tada priznavalo glasovitim umjetnikom. Osim njegovih humanističkih veza (među prisne prijatelje ubrajao je napose nürnberžkog učenog patricija Willibalda Pirckheimera) pronielo mu je ubrzo glas razpačavanje njegovih grafika u Sredozemlje pa i u Dalmaciju. Čini se, da su Mletci, kojih je slikarstvo tada počelo dobivati svjetsko značenje, odmah s pouzdanjem primili slikara D-a; tu je sve svoje umieće uložio u to, da za njemačku crkvu San Bartolomeo u Mletcima izradi vedro svečanu i smireno komponiranu Majku Božju od ružarija (danas u Pragu). Podkraj boravka u Mletcima, gdje se u umjetničkom pogledu približio krugu Bellinija i gdje je svoj slikarski rad obogatio dvama liepim djelima (Krist među književnicima, Rim, Galerija Barberini, djelo značajno svojom fiziognomijskom izrađenošću, i otmjeno skladna Madona s češljugarom, Berlin), D. se svratio i u Bolognu, da se ondje usavrši u poznavanju perspektive.

Poslije povratka iz Italije nastaju njegove vjerske slike, koje obiluju likovima: Deset tisuća mučenika (1508, Beč), zatim oltar, koji je 1509 izradio za frankfurtskog trgovca Hellera (glavni je dio 1674 izgorio) i t. zv. Slika sviju svetih (Presveto Trojstvo s velikom pratnjom, 1511, Beč), koju je izradio za nürnberžkog patricija Landauera i za koju je sam zamislio razkošan okvir (u Nürnbergu). Tada se D. opet dade više na grafiku. Premda je to sam objašnjavao prije svega poslovnim razlozima, glavni je poticaj jamačno potekao odatle, što je samo s pomoću grafičkih tehnika mogao svladati bogatstvo vizija, koje ga je izpunjavalo.

Osim nekih pokušaja u novim tehnikama (Sv. Jeronim, 1511, izrađen s neugrijanom iglom, radirungi u željezu Maslinova gora, 1515, Anđeo s Veronikinim rubcem, 1515— 1518, Top, 1518) D. je dovršio Veliku Muku, tek tada dodao Apokalipsi naslovni list, a zamislio i 37 listova Male Muke (1509—11) kao i Muku u bakrorezu (1507—13). Uz neke značajne drvoreze (Priestolje milosti, 1511) nastala su tada (1513—14) prije svega tri bakroreza, koja svojim simboličnim sadržajem najbolje izražavaju umjetnikovo biće (Jeronim u izbi, gdje je svetčev lik, zaduben i smiren, postavljen u intimnu okolicu; Melankolija, koja zahvaća više problematičnost misaona rada, i nešto raniji Vitez sa smrću i vragom).

D. je u to doba počeo surađivati i na umjetničkim podhvatima, koje je zasnovao car Maksimilian, da ovjekovječi sebe. Zajedno sa Stabiusom i Jörgom Köldererom radi na Počastnim vratima (1515), Triumfalnim kolima (objelodanjeno tek 1522) i na Triumfalnom pohodu. Od svih snažnih likova u ovim službenim reprezentativnim djelima značajniji su crteži za carev Molitvenik (München, Staatsbibliothek). Tim dražestnim crtežima, koji su izrađeni u trozvuku boja plavoljubičasto-ružičasto-zeleno, očito nije bila toliko svrha da u vladara probude vjersko razpoloženje, koliko da razvesele njegovu melankoličnu ćud. U njima je D. dao oduška svojoj i carevoj ljubavi za životinje; učinio je to s vedrinom, koja sjeća na humor sredovječnih redovnika, i s lakoćom fantastičnog bogatstva u linijama, koja ne zaostaje za najljubkijim miniaturama Iztoka.

Od toga vremena prevladava u D-ovu radu prikazivanje plastično i jasno izrađenih likova te portretno karakteriziranje pojedinih osoba u prostornom nizu i poletnim linijama. D. ulaže prije svega trud u reprezentativni portret cara Maksimiliana; to je nastojanje urodilo djelima u različnim tehnikama, među ostalim veličajnom slikom u bečkom muzeju (1519). Tada je D. odlazio i na kraća putovanja u gornjonjemačke i švicarske gradove i preuzimao ondje naručbe portreta. Kad je njegov carski mecena umro, poduzeo je sa ženom još jedno putovanje u Nizozemsku (1520—21) i ondje u Karla V. izhodio potvrdu godišnjeg prihoda, koji mu je doznačio Maksimilian. To je putovanje započeo s jednim hodočašćem — značajan dokaz, da se unatoč svom poštovanju Luthera nije odielio od katoličke crkve. Posjet u Nizozemskoj olakšao mu je prodaju grafičkih radova, što ih je sa sobom ponio, iznova mu podigao družtvenu samosviest u dodiru s dvorom, duhovnim velikanom Erazmom Rotterdamskim i nekim slikarima (Barent van Orley, Jan Provost, Quinten Metsys i Lukas van Leyden) i obogatio ga mnogim utiscima (na pr. carevom krunitbom u Antwerpenu), ali mu donio i klicu njegove smrtne bolesti. U stvaralačkom pogledu urodio je taj posjet samo prigodnim crtežima njegova Skizzenbucha, koji se — kao i njegov cieli putni dnevnik — uglavnom sačuvao.

Od D-ovih slika iz posljednjih godina njegova života dva su se djela izgubila: od Schmerzensmanna preostala je samo reprodukcija iz 17. st., a od slike Kalvarije, koja se još oko 1600 spominje na Rudolfovu dvoru u Pragu, postoje samo skice (Firenca). Slikarski stil toga razdoblja moramo dakle prosuditi prema dvostrukom paru svetačkih likova (München, Pinakoteka, priloženi se tekst nalazi u Nürnbergu), koje je D. 1526 poklonio nürnberžkom vieću, da bi tako pridonio ustrojstvu moćnoga »kršćanskog vladanja« i obrani od tada proširenog »ludovanja«. Plastička snaga tjelesnog izgleda i duboka ozbiljnost duševne karakterizacije u četiri golema lika apostola Petra i Ivana te Pavla i Marka (pogrješno nazivana Četiri apostola) daju uvjerljiv izraz vjerskom zanosu najčestitijih Niemaca u to doba i uz to najbolje očituju D-ov umjetnički interes, koji se tada prije svega obratio prikazivanju portreta. Posvjedočuju to napose portret Neznanca sa širokim šeširom (oko 1521, Madrid) i tri veličanstvena portreta iz 1526 (Muffel u Münchenu, ponešto antikizirani Kleberger u Beču i povrh svega vanredni Holzschuher u Berlinu). Ali je D. i u bakrorezu našao sredstvo za monumentalne prikaze baš najznatnijih suvremenika (Melanchthon, Erazmo i D-ov prijatelj Pirckheimer), a i drvorezbarskom pučkom tehnikom znao je posljednjih godina uvjerljivo izraziti velike i slobodne oblike (portret Ulricha Varnbülera, 1522). D. je baš tada najviše radio na dovršavanju svojih teoretskih djela Unterweisung in der Messung mit Zirckel und Richtscheyt (1525), Unterricht zu Befestigung der Stet, Schloss und Flecken (1527; posvećeno kraju Ferdinandu s posebnim obzirom na njegove zemlje, koje su Turci ugrožavali) i Vier Bücher von menschlicher Proportion (1528); prievodi tih djela u različitim jezicima izlazili su još u 17. st. Spis, koji je pod naslovom Speise für Malerknaben trebao uglavnom poslužiti teoretsko-umjetničkoj orientaciji, D. nije dovršio.

D. je bio dobar račundžija i gospodar; imutak, koji baš nije bio malen, ostavio je svojoj ženi, a poslije njezine smrti 1539 pripao je njegovu bratu zlataru Andriji. D-ov grob na nürnberžkom groblju sv. Ivana, koji je u 17. st. »izpražnjen«, mogao je tek Joachim Sandrart 1681 zaštititi kupnjom od daljnjeg obezčašćenja.

Neposrednom krugu D-ovih učenika mogu se — osim njegova mlađeg brata Hansa D-a (1490—1538), koji je s njime surađivao na carskim radovima — pribrojiti Hans von Kulmbach, Wolf Traut, Hans Sebald Behaim i Jörg Pencz. Njegova je umjetnost bez sumnje utjecala jako i na Alzašanina Hansa Baldunga Griena, Nizozemca Jana Scorela, na više njemačkih plastičara i na Jacopa Pontorma, jednog od glavnih začetnika t. zv. manirističkog pravca u Italiji. Kad je Rudolf II. oko 1600 osnivao svoju znamenitu zbirku, može se još jednom zabilježiti »D-ova renesansa«, a isto tako je D-ovo ime bilo opet u visokoj cieni kod mladog Goethea i romantičara. Novo izdanje D-ovih crteža iz molitvenika na početku 19. st. duboko se dojmilo njemačkih ilustratora, osobito Alfreda Rethela. Znatne su poticaje dali suvremenicima i njegovi teoretski spisi kao i traktat o gradnji utvrda (utvrda u Nürnbergu i Ingolstadtu te utjecaj, koji je priloženi plan idealnoga grada izvršio na naselje Fuggerei u Augsburgu).

Baš ova svestranost rada i utjecaja — po kojoj je toliko srodan Leonardu, iako ga dakako ne dostiže kao prirodoslovac — dopušta, da D-a smatramo »renesansnim čovjekom«. No on nije neposredno pripadao južnoevropskoj renesansi, jer nikada nije težio za absolutnom ljepotom. Štaviše, D. nije izbjegavao ni objektivnu rugobu, a odstupanje od prirode dopuštao je samo onda, ako se traži »najdublji stvaralački zakon prirode« (Waetzoldt). Premda njegova djela iz posljednjeg desetljeća pokazuju izraziti mir i ujednačenost nesumnjivo »klasičnoga« kova, D. je cielog života ostao sjevernjak; on ne teži ni za kakvom absolutnošću oblikovanja, nego ga privlači duhovni i duševni sadržaj, a razračunava se i s problemima svoga vremena. U drugu je ruku njemački građanin, koji se čvrsto pridržava domovinskih i građanskih okvira; podrietlom iz zlatarske porodice on je i sam zasnovao po koji obrtnički predmet, izradio čak množtvo grbova, a obuhvatio je uobće sve, što je stvaralačka priroda proizvela ljubeći je žarko i ponizno. Možda bi se D. drugačije razvijao, da se nešto kasnije rodio, da je osim ostarjelog Bellinija upoznao u Mletcima i Tizianov genij u njegovu uzponu i da se bilo kako susreo s Leonardom, te da mu se firentinsko slikarstvo, koje je utiralo put budućem razvitku, nije predstavilo samo radovima predteče Pollajuola. U biti je D. bio pravi Niemac iz početnog razdoblja reformacije, blizak srednjem vieku, kao i sam Luther, koga je mnogo cienio, naskroz prožet baštinom kasnogotičkih misli i oblika. Sjedinivši u sebi umjetnika s misliocem i čovjekom, koji aktualno doživljava problematiku svoga vremena, D. je prije svega znatno proširio sadržajni krug onoga, što se umjetnički dade prikazati. Povrh smione fantastičnosti svojih grafičkih radova, uviek sviestan cilja on je tako reći izumio niz slikarskih tipova i tema (na pr. Madona, koja doji, Schmerzensmann, Veronikin rubac i Spasitelj na Maslinovoj gori); u prikazivanju životinja i biljaka nadmašio je sve, što su likovne umjetnosti dotad postigle, a kao slikaru krajolika postao mu je donekle ravan tek Albrecht Altdorfer. Protivno Grünewaldu, koji je stao na izrazitije slikarsko gledište, a uz to bio i neobuzdana duha, D. je u tehničko-formalnom pogledu bio u prvom redu genialan crtač. Njegovu pravu veličinu, s kojom će se preko jednog stoljeća kasnije moći takmiti opet tek jedan sjevernjak — Rembrandt, pokazuje oko 900 sačuvanih crteža, oko 350 grandioznih predradnja za drvoreze, oko 100 bakroreza, a i po koji rad na staklu (u ubožnici, 1508, i prozor Pfinzingâ u crkvi sv. Sebalda 1514 u Nürnbergu).

D-ovo značenje za njegovo doba, obću poviest i razvoj umjetnosti pojačano je dakako time, što je i kao slikar, kome se sa svom vjerojatnosti može pripisati oko 70 slika, stvorio pod dojmom talijanske renesanse velika djela i što je kao mislilac umio duhovnu baštinu preporođene antike (Euklid, Vitruvije) razviti dalje u »geometrijskom« stilu epohe, iako pri tom nije postupao sa svom znanstvenom strogošću. Kad je Ferdinand Avenarius nastojao oko ozdravljenja umjetničkog i duhovnog života u Njemačkoj, osnovao je 1902 udruženje, kome doista nije mogao dati izpravnije i programatski određenije ime negoli »Dürerbund«.

D-ov vanjski izgled, koji je i sam vrlo često prikazao u svojim autoportretima, osobito u mlađim godinama, sačuvali su još Vinador iz Bologne (1520, bakrorez od Storcka 1629) i njemački medaljeri Hans Schwarz (1519) i H. Gebels (1527).

LIT.: Bibliografije: H. W. Singer, Versuch einer D.-Bibliographie, Strassburg 1903 i 1928; H. Tietze u Wien. Jahrb. f. Kunstgeschichte VU, 1930. — Izdanja D-ovih djela: V. Scherer, D. (Klassiker der Kunst), 4. izd., Stuttgart 1904; F. Lippmann, Zeichnungen von A. D. in Nachbildungen, 5 sv., 1883—1906, sv. 6. i 7. od F. Winklera 1928/9; H. Wölfflin, Handzeichnungen A. D-s, 10. izd. 1923; A. D-s Niederländ. Reise-Skizzenbuch (izd. E. Schilling), †rankfurt 1928; K. Giehlow, Kaiser Maximil. I. Gebetbuch, Beč 1907; W. Kurth, A. D., sämtliche Holzschnitte, München 1927; H. Heyne, A. D-s sämtliche Kupferstiche, 1928; K. Lange i F. Fuhse, D-s schriftlicher Nachlass, Halle 1893; D-s Briefe, Tagebücher, Reime (izd. A. Wolff), 1912; M. W. Conway, Literary Remains of A. D., Cambridge 1889. — Popisi D-ovih djela: H. Tietze i E. Tietze-Conrat, Der junge D., Verzeichnis der Werke bis zur venezianischen Reise, Augsburg 1928; S. R. Köhler, A chronological catalogue of the Engravings, Dry Points and Etchings of A. D., New-York 1894; J. Meder, D.-Katalog. Ein Handbuch über A. D-s Stiche, Radierungen, Holzschnitte, deren Zustände, Ausgaben und Wasserzeichen, 1932.

Prikazi: Obćenito: M. Thausing, D., Geschichte seines Lebens, 2. izd., Leipzig 1884; H. Wölfflin, Die Kunst A. D-s, 5. izd., München 1926; F. Dodgson, Campbell, D. (Masters of Engraving), London 1926; W. Waetzoldt, D. und seine Zeit, 2. izd., Beč 1936. — Monografije: Festschrift zur 400 jähr. Gedächtnisfeier A. D-s 1528—1928 (Mitteilunegn des Vereins für Gesch. der Stadt Nürnberg, 1928; Katalog der Ausstellung »D. und die Nachwelt«, Mannheim 1928; Katalog der D. Ausstellung im German. Museum, Nürnberg 1928; J. Held, D-s Wirkung auf die niederländische Kunst seiner Zeit, Freiburg 1931; B. Haendke, Die Chronologie der Landschaften D-s, Strassburg 1899; S. Hillermann, A. D-s Pflanzen- und Tierzeichnungen, Strassburg 1900; W. Suida, D-s Genredarstellungen, Strassburg 1900; V. Scherer, Die Ornamentik bei A. D., Strassburg 1902; E. Heidrich, Gesch. des D-schen Marienbildes, 1906; Isti, D. und die Reformation, 1909; E. Panofsky, D-s Selbstbildnisse, 1905; Isti, D-s Stellung zur Antike, 1922; L. WulffParchim, D. als Mathematiker, Parchim 1928; J. Veith i S. Müller, A. D-s niederländ. Reise, 2 sv., Berlin-Utrecht 1918; H. Kehrer, D-s Selbstbildnisse und die D.-Bildnisse, Berlin 1934.F. C.