DURANTE, 1. Francesco, * Fratta Maggiore (kod Napulja) 15. III. 1684, † Napulj 13. VIII. 1755, talijanski skladatelj, učenik Gaetana Greca, Pitonija i možda Pasquinija u Rimu. G. 1718 postao je ravnatelj konzervatorija Sant’ Onofrio u Napulju, 1742 konzervatorija Santa Maria di Loreto. Durante ide među najznamenitije predstavnike napuljske škole. U njezinu je duhu odgojio velik broj učenika, kasnije znamenitih skladatelja. Iztakao se ponajviše kao crkveni skladatelj nadovezujući na tom polju na predaje rimske škole. No s njime ulaze već i svjetovni elementi u crkvenu glasbu. Njegovi komorni dueti, klasično razrađeni, odišu modernim duhom te su puni harmonijskih smionosti. U sonatama za glasovir (u dva stavka) nastupa kao predstavnik prelaznog doba k novom instrumentalnom stilu.

SKLADBE: mise, psalmi, moteti, himne, lamentacije, Magnificat; madrigali, duetti da camera, sonate za glasovir (sve u rukopisu); oratoriji (nisu sačuvani).

LIT.: G. Adler, Handbuch der Musikgeschichte, sv. I., 1930; Muzički leksikoni H. Riemanna (1929) i H. Mosera (1935).S. S-i.

2. Ser. Tim imenom naziva sebe talijanski književnik 13. stoljeća, koji je izpjevao dva spjeva na materinskom jeziku: Il Fiore i Detto d’Amore. Ne zna se, tko je on. Neki stručnjaci nisu izključivali mogućnost, da bi se pod tim imenom mogao kriti sam Dante (kraći oblik imena Durante) Alighieri ili pak neki drugi Firentinac Dante degli Abati. Prevladalo je mišljenje, da Alighieri nije mogao napisati ta dva spjeva s kraja 13. st., koji su alegorijsko-poučne preradbe starofrancuzkog alegorijskog spjeva Li romanz de la rose od G. de Lorrisa i J. de Meunga. U prvom dražestnom spjevu Il Fiore pjesnički je prepjevao u 323 soneta najljepše, osobito ljubavne dielove izvornika s mnogo svježine, dok mu je drugi, Detto d’Amore, nedovršen i zaostaje u umjetničkom pogledu.

LIT.: »Il Fiore« e il »Detto d’Amore«, izdao E. G. Parodi, Firenca 1922; G. Bertoni, Il Duecento, 3. izd., Milan 1939.M. D-ić.