ALKALIJSKE KOVINE, litij Li, natrij Na, kalij K, rubidij Rb, cezij Cs. Jednovaljani elementi, kod kojih su najjače istaknuta kemijska svojstva kovina: najjače su elektropozitivni, imaju najveći atomski volumen. Neprovidni su, dobri vodiči topline i elektriciteta. Na svježem su prerezu karakterističnog kovnoga sjaja, koji se međutim na zraku brzo gubi. Veoma su mekani, tako da se lako režu nožem i mogu se već prstima gnječiti. Neki su lagani, te plivaju na vodi. Zbog velike nepostojanosti prema kisiku i vodi ne dolaze u prirodi u slobodnom stanju, nego samo u spojevima. Iz spojeva se dobivaju uglavnom putem elektrolize. Alkalijske kovine čuvaju se u dobro zatvorenim posudama, iz kojih je isisan zrak, ili pak pod suhim tekućinama, koje su lakše od vode i s kojima oni kemijski ne reagiraju (na pr. petrolej, petrolejski eter i benzol). Alkalijske se kovine neobično rado spajaju s kisikom i s halogenim elementima. Vodu rastvaraju burno i uz razvijanje topline; vodi oduzimaju kisik stvarajući okside, pri čemu se oslobađa elementarni vodik. Oksidi se odmah spajaju sa suviškom vode i prelaze u hidrokside. Hidroksidi alkalijskih kovina najjače su poznate baze (lužine). Alkalijski hidroksidi privlače iz zraka ugljičnu kiselinu i prelaze u karbonate. I hidroksidi i karbonati alkalijskih kovina postojani su prema visokim temperaturama, tale se, ali se kemijski ne mijenjaju. Soli alkalijskih kovina mnogo su lakše topive u vodi od analognih spojeva drugih kovina. Plamenu daju karakterističnu boju, pa se tako mogu dokazati i u najmanjim količinama. → Spektroskopija. M. F-ch.
A. zemlje (zemnoalkalne kovine), berilij Be, magnezij Mg, kalcij Ca, stroncij Sr, barij Ba. Dvovaljani elementi, koji iza alkalijskih kovina imadu najjače istaknuta svojstva kovina: vrlo su elektropozitivni i imadu veliki atomnivolumen pa zajedno s alkalijskim kovinama zauzimaju istaknuto mjesto među ostalim kovinama. Na svježem su prerezu karakterističnog kovnog sjaja, koji se međutim na zraku zbog oksidacije gubi. Tvrđi su od alkalijskih kovina. Zbog malene specifične težine ubrajaju se poput alkalijskih kovina u lake kovine. U prirodi dolaze samo u spojevima, a dobivaju se iz njih s pomoću alkalijskih kovina ili elektrolizom. Lako se spajaju s kisikom, pri čemu se razvija znatna količina topline i svijetla bogatog na kemijski djelatnim zrakama (magnezijevo svijetlo). Oksidi su bijele boje i zemljasta opipa, po čemu su i dobili ime zemlje. Užareni oksidi daju od sebe intenzivno bijelo svijetlo (Drummondovo svijetlo → kalcijev oksid). Vodu rastvaraju sporije i mirnije od alkalijskih kovina već kod obične temperature prelazeći pri tom u hidrokside, koji su iza hidroksida alkalijskih kovina najjače baze. Jakost je tih baza to veća, što je veća atomna težina dotičnog elementa. Barijev hidroksid jača je baza od kalcijeva hidroksida. Topivost im je u vodi znatno manja nego alkalijskih hidroksida i raste s atomnom težinom. Ni hidroksidi ni karbonati alkalijskih zemalja nisu — za razliku od analognih spojeva alkalijskih kovina — postojani prema visokoj temperaturi. Žarenjem se većim dijelom raspadaju i prelaze u okside (na pr. pečenje vapna). Spojevi su im općenito slabije topivi u vodi od analognih spojeva alkalijskih kovina. Plamenu daju karakterističnu boju, pa se tako mogu dokazati i u najmanjim količinama. → Spektroskopija.