DUPARC, 1. Henri, * Pariz 21. I. 1848, † 1933, francuzki skladatelj, učenik Césara Francka. Počeo se kasno baviti glasbom, ali se već 1885, prisiljen živčanom bolešću, morao povući iz umjetničkog života i odreći skladanja. Napisao je malen broj skladba; one se odlikuju izvornošću muzičkih misli, bogatstvom harmonijskih tvorba i otmjenom melodijskom linijom. U svojim popievkama (oko 15), među kojima se iztiču Chanson triste, Phidylé, L’Invitation au voyage, La Vie antérieure, La Vague et la Cloche, Extase, stvorio je remek-djela, koja u suvremenoj francuzkoj glasbi zauzimaju slično mjesto kao Schubertove i Schumannove popievke u njemačkoj.

SKLADBE: Simfonijska pjesan Lénore (prema Bürgerovoj baladi), mali nocturno Aux Étoiles, Poème nocturne i mala suita Laendler — za orkestar; sonata za violoncello i glasovir; Feuilles volantes, 6 malih komada za glasovir; La Fuite, duo za sopran i tenor; popievke; transkripcije.

LIT.: O. Séré, Musiciens français d’aujourd’hui; Combarieu, Histoire de la musique III., p. 481/482.S. S-i.

2. Louis, * Carouge (Švicarska) 13. II. 1866, † Ženeva 20. X. 1932, švicarski prirodoslovac. G. 1887 dovršio je studij kemije s doktoratom fizičkih nauka na ženevskom sveučilištu. Nakon toga je popunjavao znanje iz mineralogije i petrografije u Parizu kod F. Fouquéa i M. Michel-Lévyja. Nakon povratka počeo je 1888 predavati na ženevskom sveučilištu mineralogiju, petrografiju i geologiju, a 1900 i analitičku kemiju. G. 1889 postao je izvanredni, a 1892 redoviti profesor mineralogije.

Njegov naučni rad obuhvaća kojih 350 dielom omašnih publikacija, od kojih je mnoge objavio u zajednici s brojnim svojim učenicima, koji su mu dolazili sa svih strana svieta. U početku naučne djelatnosti vrši geoložka i petrografska iztraživanja Mont Blanca. Od 1900 iztražuje sjeverni Ural, osobito nalazišta platine. Jedan je od najboljih stručnjaka za platinska ležišta u svietu. G. 1916 iztražuje nalazišta platine na Sierra de Ronda u Španjolskoj, a 1926 proučava u Abesiniji tektoniku i geologiju abesinske visoravni i izvješćuje u svojim radovima o novim vrstama kamenja, koje je tu našao donoseći točne podatke o platinskim nalazištima te zemlje. Izpitivao je s više učenika analitičke postupke za kovine platinske skupine i pridonio mnogo poboljšanju tih postupaka. U svrhu svojih proučavanja bio je i u Finskoj, na Krimu, Kavkazu, Tonkinu, Alžiru, Maroku, Venezueli i Madagaskaru. Obišao je brojna rudna ležišta u Francuzkoj, Srbiji, Sardiniji i Francuzkom Kongu.

Velikom je lakoćom prihvaćao nove postupke za različna iztraživanja i neriedko ih i sam usavršavao. Dobar je primjer za to univerzalna metoda Fedorova, s kojom ga je u Petrogradu upoznao sam Fedorov (v.); D. je odmah uvodi u svoj laboratorij u Ženevi upoznavajući s njome svoje učenike i radeći na taj način na njezinu širenju među stručnjacima izvan Rusije.

Od brojnih njegovih priručnika s područja analitičke kemije, mineralogije i petrografije osobito se iztiče prvi dio klasičnog djela Traité de technique minéralogique et pétrographique, les méthodes optiques (Leipzig 1907), koje je napisao u zajednici sa svojim učenikom Pearceom. Matematička naobrazba Pearcea i velik pedagogijski smisao D-a dali su tom djelu žig savršene jasnoće i lakoće.Lj. B-ć.