DUPANLOUP, Félix, * Saint-Félix u Savoji 3. I. 1802, † Lacombe de Lancey kod Grenobla 11. X. 1878, biskup i pisac. Postavši svećenikom 1825 službuje najprije kao kapelan, duhovnik kraljevne Marije-Terezije Francuzke i vjeroučitelj dvojice prinčeva. U crkvi Notre-Dame u Parizu otvara 1833 korizmene konferencije, a nešto kasnije postaje ravnateljem collègea Saint-Nicolas du Chardonnet. Renan, koji mu je bio učenikom, naziva ga neizporedivim odgojiteljem. Rezultat je njegova odgojiteljskoga rada među ostalim i njegovo magistralno djelo o odgoju u dva diela: I. De l’éducation en général, 3 sv., II. De la haute éducation intellectuelle, 3 sv. (1850—1863). Iz njegova sudjelovanja u borbi za slobodu nastave proizašla su dva njegova poznata pisma: La situation intellectuelle et religieuse du clergé, Les petits séminaires, zatim veliko djelo De la pacification religieuse (1847), État de la question te još nekoliko manjih publikacija. Uz čast kanonika Notre-Dame u Parizu g. 1845 vrši dužnost generalnog vikara, profesora govorničtva u Sorbonni, urednika lista Ami de la religion. U to je doba već slavan govornik u Francuzkoj kao i izvan nje. G. 1849 postaje članom povjerenstva, koje je po odredbi ministra Fallouxa imalo izraditi zakon o slobodi nastave. Iste godine nakon mnogog odbijanja pristane, da bude imenovan biskupom u Orléansu, gdje također razvija velik odgojni rad među klerom i mladeži. G. 1854 bude izabran članom Francuzke akademije. Osobito borbeno razdoblje Dupanloupova života započinje s ratom Francuzke i Italije g. 1859, u kome dođe do otimačine dobara Sv. Stolice. D. ustane odlučno u svojim govorima i spisima na stranu pape, bude i obtužen zbog jednog od njih, no izađe iz parnice pobjednikom. Važniji dio svojih članaka u tom predmetu, objelodanjen najprije u Ami de la religion, izda poslije u svezku La souveraineté pontificale. Zbog brošure La convention du 15 septembre et l’encyclique du 8 décembre 1864 čestita mu sam Pio IX. i šeststo trideset biskupa. To sve pa zatim njegov daljnji spisateljski rad (o robstvu, o Poljskoj, o intelektualnoj kulturi žene, odgoju djevojaka i t. d.) raznese njegovu slavu po svem svietu. Na kongresu u Malinesu (1864 i 1867) te velikim biskupskim sastancima u Rimu (1862 i 1867) bio je dočekivan s pravim zanosom. Za vatikanskog koncila, koji je trebao definirati papinsku neprevarljivost u stvari vjere i morala, on se zajedno s parižkim kardinalom Mathieuom i đakovačkim biskupom Strossmayerom uzprotivio toj definiciji iz oportunističkih razloga držeći, da bi ona mogla smetati povratku protestanata u krilo Crkve, a i odalečiti mnoge katolike. Kao i Strossmayer i kardinal Mathieu on izostane od sjednice, na kojoj je trebalo doći do glasanja držeći, da ne bi bilo dolično izreći »non placet« u papinoj prisutnosti. No još iste godine, po svršetku francuzko-njemačkog rata, D. uputi iz Bordeauxa (kamo je privremeno bio prenio svoje sjedište) list Piju IX. izjavljujući posvemašnji pristanak uz dogmatski dekret o neprevarljivosti od 18. VII. 1870. Uzprkos godinama D. i dalje ostaje na poprištu javnog života kao borac za slobodu nastave, kao poticatelj kanonizacije Djevice Orleanske i kao protivnik proslave stogodišnjice smrti Voltairea, što je htjedoše upriličiti slobodno zidarstvo i parižko obćinsko vieće.

LIT.: Mgr. Lagrange, Vie de Mgr. Dupanloup, 3 sv. Pariz, 1883— 84; M. Salamon, Mgr. Dupanloup, u Les grands hommes de l’Eglise au XIXe siècle, Pariz 1904; P. Th. Granerath, Histoire du concile du Vatican, franc. prievod, Bruxelles 1908.Đ. G.