DUNSTABLE (Dunstaple), John, * Dunstable (Bradford) oko 1370, † London 1453, englezki skladatelj. O njegovu životu nije poznato gotovo ništa; znade se tek, da je umro na Badnje veče i da je pokopan u »Stephen«-kapeli u Walbrooku (London). Neki noviji iztraživači (Stainer, Lederer) zastupaju mišljenje, da se pod tim imenom krije neki drugi skladatelj onoga vremena: Johannes Legrant (o kojemu uostalom ne znamo također ništa pobliže) ili Lionel Power, čiji je stil veoma bliz Dunstablovu. Ova posljednja hipoteza kao da je našla potvrdu u iztraživanju prof. Fickera. Dunstable je najznačajnija pojava iz prvih vremena polifonije; klasični zastupnik uznapredovale i profinjene tehnike fauxbourdona, koji tekovine firentinske »artis novae« prenosi na polje crkvene glasbe i stvara sigurne osnove razvitku prvog crkvenog stila. Iz njegovih skladba, pisanih u jasnu i prozirnu slogu, izbija težnja za blagoglasjem; u njima pazi ne samo na ritmijski bogatiju razradbu glasova, nego i na slobodnije, melodijsko koloriranje dane teme, čime udara temelje obliku variacije, koju su 150 godina kasnije uveli Englezi u glasovirsku glasbu. D. je neposredni predteča nizozemske škole te nalazi mnogo sljedbenika, među njima znamenite majstore Binchoisa i Dufaya. Njegov rad seže na polje svjetovne glasbe (chansone, od kojih je bila najpoznatija O bella rosa na rieči Leonarda Giustinianija) i pretežnim dielom na polje duhovne (mise, Magnificat, himne, Marijanske antifone, cantica). Skladbe (oko 45 sačuvanih) nalaze se u različnim kodeksima, napose tridentinskom; neke su nanovo izdane.

LIT.: C. Stainer, J. D. (u »Sammelbände der Internationalen Musikgesellschaft, sv. II., 1900); F. X. Haberl, Bausteine zur Musikgeschichte; V. Lederer, Heimat und Ursprung der mehrstimmigen Tonkunst, sv. I., 1906; R. Ficker, J. D. (u »Studien zur Musikwissenschaft«, izd. od G. Adlera); H. Riemann, Handbuch der Musikgeschichte, sv. II.S. S-i.