DUME, ukrajinske pjesme povjestice posebnog oblika (slobodan ritam i bez kitica), srodne jednakim hrvatskim narodnim pjesmama povjesticama. Na temelju te srodnosti dovode pojedini ruski iztraživači (Sumcov) i nastanak duma (16.—17. st.) u svezu s narodnim pjesmama Južnih Slavena. Pa i bilježe ih sabirači, kao i ove, tek u 19. st.

Dume su se (kao i »byline« kod Rusa) sačuvale i do danas u ukrajinskom narodu, naročito u kozačkim narodnim slojevima. Većina je tih pjesama lirsko-epskog značaja: epski motiv (narodna borba s Turcima i Tatarima) u lirskoj obradbi kao i u ponekim našim junačkim pjesmama narodnim. Dume pjevaju narodni pjevači u naročitom predavalačkom napjevu (recitativ), a uz pratnju posebnih narodnih glasbala (»kobza«, »bandura«, nešto između naše tamburice i brača), pa se zato često javlja jedna ista pjesma u više raznolikih oblika (verzija), već prema individualnoj interpretaciji ovoga ili onoga predavača pjevača (»kobzara« ili »bandurista«) kao i u jednakim slučajevima kod naših nekadanjih pjevača narodnih pjesama (guslara). Recitativni melos ovih duma dovode pojedini iztraživači u vezu sa srodnim recitativom ukrajinske crkvene liturgije (F. Kolessa).

U cielosti se ove dume smatraju svojevrstnom stvaralačkom sintezom narodne i umjetne književnosti, pri čemu je osnovno ruho pučke pjesme dalje oblikovano pod utjecajem t. zv. školske silabičke verzifikacije 16.—17. st.

Jezik dumâ (duma »misao, briga, lirska pjesmica«) pun je slavenskih arhaizama, a u pojedinim pjesmama zapažaju se motivi i stil svojstven skolastičnoj panegiričnoj literaturi.

Umjetno-književni elemenat unesen je u temeljni pučki motiv i u narodni pjesnički izražaj dumâ, vjerojatno, od nekadanjih ukrajinskih t. zv. lutajućih školaraca (»grabancijaša«), koji su u 17. st. igrali ulogu posrednika među školskim obrazovanjem i ukrajinskim pučkim prosvjećivanjem, napose prosvjećivanjem kozačke sredine kao najvjernije čuvarice narodnih tradicija ukrajinskih. Iz te su sredine nicali i tvorci dumâ kozački »kobzari« i »banduristi«, koji su se pridruživali kozacima pri njihovim vojnim pohodima kao zabavna i promičbena pratnja. Tako su dume postale u neku ruku staležkom poezijom ukrajinskoga kozačtva, koje je opet sa svoje strane bilo stoljećima glavnim nosiocem narodno-političkog i kulturnoga života Ukrajinaca.

U 18. i 19. st. u vezi s preobražavanjem prilika u kozačkoj sredini, žive dume još samo kao duhovna tekovina prošlosti u prepjevanjima bilo starih sliepih bandurista i kobzara, bilo pak u kultu profesionalnih školovanih umjetnika — bandurista i kobzara: pojava, dakle, sasvim analogna s razvojem i životnim putem naše narodne pjesme.

Od mnogih ciklusa duma, sabranih u zbornicima tokom 19. i 20. st., smatraju se najpopularnijim ciklusi o Marusji Boguslavki, o Samuilu Koški, o biegu troje braće iz Azova, o Oleksiju Popoviču i o buri na Crnom moru, o Hmeljnickom i Barabašu, o vojnom pohodu protiv Moldavije, o smrti Hmeljnickoga, o korsunskoj bitci, o Handži Andyberu i dr. — Smatrajući dume dragocjenom narodnom književnom imovinom ukrajinskoga naroda pojedini ruski i ukrajinski pisci 19. st. rado uzimlju u svojim umjetničkim tvorevinama motive iz tih duma: Gogolj u »Tarasu Buljbi«, Grebenko u »Čajkovskom«, Ševčenko u svojim romantičkim pjesmama, pjesnik Kudiš u svojim pjesmama. — Temeljitije znanstveno iztraživanje duma počinje polovicom 19 st. (Buslaev, Kostomarov), a pogotovo nakon poviestno važnoga izdanja zbirke duma V. Antonoviča i M. Dragomanova (Kijev 1874—75, sv. 1—2) pa onda rada od temeljne važnosti P. Žiteckoga (»Mysli o narodnyh malorusskih dumah«, Kijev 1893). — Od velikoga je značenja za moderno izučavanje duma bila »kobzarska smotra« u Harkovu 1902, nešto poput naših smotra seljačke kulture novijega vremena. Ukrajinski muzikolog G. M. Hotkevič razvio je u tom pravcu plodnu djelatnost. G. 1908 poduzeo je po Ukrajini ukrajinski učenjak F. Kolessa važnu ekspediciju u svrhu fonografskog snimanja i zapisivanja duma, a uporedo s time pojavio se niz novih znanstvenih iztraživanja (Daškevič, Sumcov, I. Franko, V. N. Peretc i dr.), koja su iztraživanja uspješno osvietlila s novih strana ovo važno područje ukrajinskoga narodnog stvaralačtva. Najvećim uspjehom ovih nastojanja valja smatrati pokretanje monumentalnog izdanja zbirke ukrajinskih duma sa strane Ukrajinske akademije nauka, od kojega je izdanja već god. 1927 izišao prvi svezak (ured. K. Gruševskij).

I suvremena ukrajinska znanost, jednako kao i stvaralačka umjetnost (književnost i glasba) nalaze u svojini narodnim dumama plodno vrelo svojih stvaralačkih nadahnuća: svjedoči to pjesnički rad V. Poliščuka, P. Tyčine, pjesnika Bagrickoga pa kompozitora B. Janovskoga i dr.

Pod utjecajem ukrajinskih d-a nastaje i najstarija hrvatska duma iz pera Jurja Križanića, koji 1659 preko Poljske i Ukrajine putuje u Moskvu (Putovanje iz Levova u Moskvu lita 1659), dolazi u izravan dodir s ukrajinskim pjesnicima i pjevačima (kobzarima) d-a te onda i sam piše najstariju dumu »harvaçki« objelodanjenu uz lat. prievod u međunarodnom zborniku (u 20 jezika) A. Kirchera, Oedipus Aegiptiacus..., Rim 1662.

LIT.: V. Antonovič i M. Dragomanov, Istoričeskie pesni malorusskogo naroda, sv. 1—2, Kijev 1874—1875; J. Franko, Studii nad ukrains’kimi narodnimi pisnjami, Lavov 1913; F. Kolessa, Ukrainski narodni dumi, Lavov 1920; D. Revuc’kij, Ukrainski dumi ta pisni istorični, Kijev 1919; F. Kolessa, Meljodii ukrains’kih narodnyh dum, Lavov 1910—1913; F Kolessa, Geneza ukr. narod, dum, Lavov 1921; P. Žiteckij, Mysli o narodnyh malorus’kih dumah, Kijev 1893; N. Sumcov, Duma ob Aleksee Popoviče, u Kievskaja Starina 1894; N. L. Brodskij, N. P. Sidorov, Russkaja ustnaja slovesnost', Leningrad 1924; A. I. Beleckij, Dumy u Lit. enciklop. III., Leningrad 1930.J. B.