ALKA, 1. zvekir, kucalo (njem. Türklopfer, franc, heurtoir, maillet, marteau de porte; tal. martello; engl. knocker), naprava za kucanje na vratima, obično izrađena od kovine i pričvršćena za vrata. Najčešće ima oblik karike, kojom se udara o mali nakovanj ili drugu kovnu izbočinu na vratima, no ima alkâ i u obliku čekića i sl.

A. su se upotrebljavale već u starom vijeku (antikna alka iz Pompeja!), u srednjem vijeku bile su većinom od željeza, a za renesanse često od bronce, rjeđe od mjedi. U novije vrijeme ih zamjenjuju obična ili električna zvonca.

Za renesanse u 15. i 16. st. imale su često osobito kićene oblike. U Dalmaciji, koja je bila u to vrijeme pod vrlo jakim utjecajem talijanske umjetnosti, nalazi se nekoliko vrlo lijepih renesansnih alka. Brončana alka iz vremena potkraj 15. st. na vratima dubrovačkog dvora izrađena je u obliku lavlje glave, koja drži u raljama kolut. Čuvena je brončana alka na vratima kuće Arneri u Korčuli. Komponirana je vrlo ukusno i skladno u obliku Neptuna, antiknog boga mora, koji stoji između dva lava. Izrađena je vjerojatno u radionici majstora Tiziana Aspettija krajem 16. st. u Mlecima. Srodne su joj i valjda potječu iz iste radionice: a. sa starinske palače u Bolu na Braču i druga, što je bila kod obitelji Pezzoli u Splitu.

LIT.: Ljubo Karaman, Umjetnost u Dalmaciji, XV. i XVI. v., Matica Hrvatska, 1933. I. B-h.

2. starinska viteška narodna igra (obdulja ili turnir, tal. giostra), koja se sastoji u trci konja i gađanju kopljem u alku. Igra se u Sinju (Dalmacija), ustanovljena 1715 na uspomenu junačkog otpora i pobjede 500 Sinjana protiv navale bosanskoga paše Mehmeda sa 60.000 vojnika 14. VIII. 1715. Narod pripisivaše pobjedu pomoći i čudu Majke Božje; zato se po zavjetu igrala alka isprva 15. VIII. na Veliku Gospu (prije u nazočnosti mletačkog proveditura, a za vlade Franje Josipa I. na njegov rođendan 18. VIII.).

Trčati alku mogu samo neporočni stanovnici Sinja i općine sinjske. Alkari su opremljeni viteški i gizdavo po tamošnjoj staroj narodnoj hrvatskoj tradiciji: na glavi kalpak od samura ili kunovine, za kalpakom čelenka od ždralova ili labudova perja; ječerma i dolama od najbolje čohe; čizme s mamuzama. Jašu na bogato urešenim konjima. O bedru im je sablja, o sedlu puške obješene, u ruci dugačko koplje. Alkar ima uza se gizdava momka, koji ga prati i u svemu služi; u vrlo svečanim zgodama ima uza se i kuma na konju. Kao besprijekornu vitezu sve je na alkaru spretno i uredno, pa i na konju i na momku, tako da za trke ništa ne smije pasti ni s jahača ni s konja; inače mu igra ne valja.

Na mjesto trkanja upute se najprije harambaša s momcima, zatim glazba, štitonoša, buzdohanari i jedek, barjaktar i čuvari mu, pa po dva i dva alkara, uza njih kumovi, u srijedi vojvoda s pobočnicima, a posljednji alaj-čauš. Alka se igra na cesti u polju cetinskom uz mnoštvo svijeta iz bliza i daleka. Preko puta prevučeno je visoko s jedne strane uže, na kojem je čvrsto pričvršćena alka: dva gvozdena koluta, veći od 5 palaca u promjeru, i manji, povezana s tri gvozdena kraka (v. crtež!).

Tko pogodi u srednji, najuži kružni prostor, te ga na koplju s konopca skine i odnese, pogodak iznosi 3; tko u gornji prostor, nosi 2, a tko u donja dva prostora, dobiva 1. Svaki alkar trči tri puta. Tko zgodi alku pa je pred sobom baci i u letu opet dohvati, dobiva dvostruko. Pobjednik je, tko u 3 puta dobije najviše bodova; on biva svečano nagrađen.

Alka se prije igrala i u drugim dalmatinskim gradovima: u Imotskom (do oko 1840), Makarskoj (do 1832), Zadru (do 1820); svagdje na uspomenu nekog važnog događaja.

Druga je vrsta alke bila u Splitu, Šibeniku i Skradinu: trčala se pješice; i njoj bijaše povod narodan, a trkačima narodna odjeća poglaviti uvjet.

LIT.: Kukuljević, Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku, Zagreb 1863, VII., 132—136; Š. Milinović, u Viencu 1875, br. 16—18: Sinjska alka, Opis alke, Zadarska i makarska alka; Dalmacija (iz djela Austro-ugarska monarhija), Split 1892, s. 192—195; Svijet, Zagreb 1927-II., knjiga IV., s. 145—147; D. Šimunović, Alkar (pripovijetka), Zagreb 1933. M. S.