DUKLJA (Δοκλέα, Doclea), prvobitno grad ilirskog plemena Dokleata na ušću Zete u Moraču blizu današnje Podgorice u Crnoj Gori. Čini se, da je za cara Vespaziana bila podignuta na stepen municipija; tada se nalazila u granicama provincije Dalmacije. Kad je Dioklecian proveo novu podjelu provincija, D. je ušla u Praevalitanu. Od 4.—7. st. o njoj gotovo nema viesti, a ni novčanih nalaza poslije Honorija (395—423). Na saboru u Kalcedonu (451) spominje se »Evandrus episeopus civitatis Diocleae«, iz čega neki zaključuju, da je tada D. bila sjedište biskupa. Jelić nagađa, da je D. bila 489 opustošena od Ostrogota, a sredinom 6. st. opet obnovljena i tek tada povišena na biskupiju, a Evander da je bio biskup Dokele u Frigiji. Posljednji se put D. spominje u pismima pape Grgura Vel. (602), a između 602 i 614 bila je razrušena.

Obično se krivo misli, da je Bar nasljednik D-e; u popisu sufragana dračkog nadbiskupa iz 9.—10. st. spominju se Bar i D. u obliku Diokleja, što je dalo povoda krivome mišljenju, da se u tom gradu rodio i po njemu prozvao car Dioklecian. Porfirogenet spominje D-u kao pusto mjesto, pa Jireček misli, da je dioklejski biskup imao sjedište blizu ruševina staroga grada (u Podgorici?). Porfirogenet spominje u dukljanskoj oblasti grad Lontodokla, o kom Jelić drži, da drugi dio imena potječe od D-e. I bizantski pisac Kinam spominje 1165 D-u, ali neki povjestničari sumnjaju u izpravnost toga podatka i tvrde, da u 11. st. nestaje svaki trag gradu D-i. Koji je uzrok njezinoj propasti, ne zna se; možda pustošenje jadranske obale po bugarskom caru Samuelu na kraju 10. st. Ime grada sačuvalo se u imenu oblasti (→ Dioklitija).

LIT.: F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928; L. Jelić, Das frühmittelalterliche Doclea, Schriften der Balkankommission VI., Beč 1913; Sticotti, Die römische Stadt Doclea in Montenegro (u istom izdanju).L. K-ić.