DUKAS, ime bizantske dinastije 1059—78. Njezina vladavina, kojoj je, u opreci s vojskom, dala obilježje prevlast činovničkih i književničkih krugova, tvori razdoblje težkih vanjskih i unutrašnjih borba, koje su zauviek podrovale velevlastni položaj bizantskog carstva. Za Konstantina X. (1059—67) uspjelo je doduše 1065 uništiti Uze (Torke), koji su preko donjeg Dunava provalili u Trakiju i Makedoniju, ali su Seldžuci zaposjeli Armeniju i od 1064 sve više upadali u Malu Aziju, a Normani i Madžari počeli su ugrožavati bizantske granice na zapadu. Ni Roman IV. Diogen (1067—71), koji je postao carem kao muž Eudoksije, druge žene Konstantina X., nije svojim osobnim naporom mogao spriečiti gubitak državne jezgre. Pobjeda kod Mantzikerta 1071, gdje je Roman bio zarobljen, otvorila je Seldžucima put u Malu Aziju, i oni su je doskora gotovo svu zauzeli. U isto doba osvojili su Normani grad Bari i oteli Bizantu njegove posjede u južnoj Italiji. Madžari su s osvojenjem Sirmija (Mitrovice) trajno zavladali Sriemom (1071), a Pečenezi pustošili Balkanski poluotok. Te su prilike za vlade Mihajla VII. (1071—78) potakle na ustanak Bugare (1072); pomognuti od dukljanskog vladara Mihaila oni su njegova sina Bodina izklicali carem (pod imenom Petra), ali su ih Grci 1074 ipak upokorili. Kako grčka vrela uz Dukljane spominju i Hrvate kao tadašnje protivnike Bizanta, neki pisci (Jireček, Barada i Šišić 1925) misle, da je i kralj Petar Krešimir IV. ratovao s Bizantom, ali postoji i mišljenje, da se taj podatak zapravo odnosi na dukljanske Hrvate, podanike kneza Mihaila (Šišić 1928, Hauptmann). G. 1077 započela je dugotrajna borba za carsko priestolje, u vrieme koje je car Mihailo VII. odstupio; borbu je Aleksije I. Komnen završio 1081 svojom pobjedom.J. Š-k.