DUHOVI su kršćanski blagdan, spomendan dolazka Duha Svetoga nad apostole petdeseti dan iza Isusova uzkrsnuća, a deseti dan iza njegova uzašašća. Toga se dana nakon propoviedi sv. Petra, pokrstilo u Jeruzalemu oko 3.000 ljudi. Time je bila u život provedena velika kršćanska zajednica, kojoj su jezgra bili apostoli. Uz uzkrsnu vigiliju bila je u kršćanskoj starini i duhovska vigilija određena za svečano dieljenje sv. krsta. Kao na Veliku subotu tako je i danas još u Rimu postajna crkva na duhovsku vigiliju papina stolna crkva sv. Ivan na Lateranu. Bogoslužje je na duhovsku vigiliju posve slično bogoslužju uzkrsne vigilije, samo se ne blagoslivlje novi oganj ni uzkrsna svieća. U doba, kad već u Rimu nije bilo katekumenata pa prema tomu ni svečanog javnog krštenja u većoj mjeri, pojednostavio je papa Grgur Veliki bogoslužje duhovske vigilije. Protivno prvotnoj crkvenoj praksi, da od Uzkrsa do D-a nema posta, uveden je na subotu prije D-a post, očito u namjeri, da se postigne što veća sličnost sa subotom prije Uzkrsa. Poput Uzkrsa imadu D. svoju osobitu povlaštenu osminu. Prema buli »Universa per orbem«, kojom je papa Urban VIII. 13. IX. 1642 ustanovio zapoviedane blagdane za cielu Crkvu, slavi se ne samo duhovska nedjelja, nego i ponedjeljak i utorak kao zapoviedani blagdan. Prema novom crkvenom zakoniku (can. 1.247) slavi se danas kao zapoviedani blagdan samo Duhovska nedjelja, a ponedjeljak i utorak su dokinuti. Ponedjeljak se prema odredbi Pija X. slavi u crkvi kao i prije, ali vjernici nisu obvezani slušati sv. misu i uzdržavati se od težačkog posla. U našim se krajevima ipak još uviek svetkuje i duhovski ponedjeljak. Na D-e i u duhovskoj osmini običavaju biskupi u svojoj stolnoj crkvi dieliti sakramenat sv. potvrde.

Počevši od sirskog Rabulina evanđelistara iz 6. st. prikazuje kršćanska umjetnost dolazak Duha Svetoga nad apostole oslanjajući se na biblijske podatke. Ikonografijski možemo razlikovati tri glavna tipa. Prvi je sirsko-bizantski. Apostoli su poredani oko Bl. Dj. M-e, koja stoji u sredini. Sa strane su u polukrugu poredani apostoli, sa svake strane po šestorica. Razpodjela je slična posljednjoj večeri. Tako je prikazan dolazak Duha Svetoga nad apostole u Rabulinu evanđelistaru. Nad glavom Bl. Dj. M-e lebdi golub kao simbol Duha Svetog. Sličnu razpodjelu vidimo na brončanim vratima sv. Pavla u Rimu i na palla d’oro u Veneciji. Na Zapadu je prihvaćen taj tip u miniaturama mnogih liturgijskih knjiga srednjega vieka. Osim toga stvara Zapad i drugi tip, u kojem su razmješteni apostoli u slobodnijim skupinama, tako da stoje ili sjede jedni pred drugima. U sredini je Bl. Dj. M. ili sv. Petar. Sam je dolazak Duha Svetoga prikazan golubom ili gorućim jezicima. Od Iztoka preuzela je zapadna umjetnost i predstavnike različitih naroda, koji slušaju apostole, kako govore, i svaki ih razumije u svom jeziku. Od monumentalnih slika spominjemo mozaik u kupoli sv. Marka u Veneciji, Giottovu sliku u Arena-kapeli u Padovi i sliku u španjolskoj kapeli S. Maria Novella u Firenci. Treći tip prikazuje, kako Duh Sveti dolazi po Spasitelju (timpanon velikog portala u Vézelay, 12. st., fresko u St.-Gilles-de-Montoire, lekcionarij od Clunyja iz 12. st. u Bibl. Nat. ms. lat. 2.246) ili po Presv. Trojstvu (mozaici u Hosios-Lukas u Fokidi i u Sv. Marku u Mletcima, oba iz 11. st.).

LIT.: K. Künstle, Ikonographie der christlichen Kunst, Freiburg i. B. 1928, I.D. K-d.

Duhovski folklor. Uz D-e se osim vjersko-crkvenih elemenata vežu i neki drugi običaji, vjerovanja i čaranja, u prvom redu u seljaka. To su pretežno folklorski elementi, značajni obćenito za doba proljeća, pa se jednaki ili slični susreću i s drugim važnijim (kršćanskim) datumima proljeća. — Iz rimskih je vremena potvrđen običaj, da su se u doba, kad padaju po prilici D., grobovi kitili ružama, i da su se gostima davale ruže, te je to bila vrsta godišnjega podušja; odatle i naziv tome danu dies rosae, rosaria, rosalia. Uloga ruža (cvieća) održala se i poslije tu i tamo o D-ima (napose na jugu Evrope u nekim crkvama, gdje su se na D-e na pr. sa svoda crkve za vrieme obreda spuštale ruže). Odatle i potonji naziv D-a paseha rosata, pascha rosarum, dominica de rosa. Naziv rosalia i sl. (kao i novogrč. ῥουσάλια) izvor je nazivima za D-e ili za neke običaje o D-ima po iztočnoj Evropi. Toga su postanja nazivi za D-e u Velikorusa rusal’naja nedĕlja, a u Ukrajinaca rusal’i, u Čeha rusadlí, u Bugara rusalja, rusalska nedĕlja (od Spasova do D-va) i sl. Istoga je postanja i naziv za D-e rusalje, rusalji i sl. u južnoj Dalmaciji pa risale u prekomurskih Slovenaca (i po tom mjesec svibanj: risalček, risalščak). — Hrvatski, uglavnom kajkavski naziv za D-e Trojaki bit će da je nastao onda, kada su duhovski blagdani trajali 3 dana, kako je to i danas u pravoslavnoj crkvi. Nekadašnje svetkovanje kroz 3 dana odražava se vjerojatno i u narodnoj pjesmi iz područja Kalnika, koja se odnosi na D-ve: »Došli su, došli ti troji godi...« — Folklor D-a u različnih je skupina evropskih naroda dosta različan, dielom drugčiji nego hrvatski, koji je o ovom danu dosta oskudan. Osobito je češće po srednjoj Evropi izražen pastirsko-stočarski značaj ovoga dana (na pr. u Njemačkoj), pa se taj dan stoka prvi put tjera na pašu (ili bar na posebnu livadu), pastiri se časte, ovjenčavaju stoku viencima, udaraju je grančicama zbog zdravlja i apotropejskih svrha. Često je u istim krajevima Evrope i međusobno udaranje ljudi naročitim prutovima (kao u nas o Mladencima); ne rade se teži poslovi, da se izbjegne različnim nedaćama; na različne se načine dočekuje Duh Sveti (izlazkom ranim jutrom na brda u Njemačkoj, kićenjem domova grančicama i dr.); postavlja se duhovsko drvce (»Pfingstmai« u Njemačkoj), srodno svibanjskom »maju«; oni koji na određene sastanke i običaje stignu prvi ili posljednji, dobivaju posebna imena (»duhovski kralj«, »duhovski ljenivac« i sl.). Ti su običaji dobrim dielom slični i kod nas i u ostaloj i i ji Evropi, no većinom su vezani za druge dane kao Jurjevo, Spasovo, Uzkrs i t. d. i zapravo su u bitnom isti proljetni običaji, vjerovanja i čaranja. — Među običajima osobito se iztiču manje više svečani »kraljevski« obhodi selom, razšireni i dobro poznati, dielom i danas, napose po srednjoj i ji Evropi (→ kraljice); s tim je običajem gdjegdje povezan ili je pak samostalan, ali u nekim elementima s ovim srodan izrazito duhovski običaj zvan u nekih naroda ji Evrope rusa(j)lije (→ Rusalije).

LIT.: Kellner, Heortologie, Freiburg i. B. 1911³; Navratil, Slovenske narodne vraže in prazne vere (Letop. Matice Slov., 1888); M. Murko, Das Grab als Tisch (Wörter und Sachen, sv. 2., Heidelberg 1910); Sartori, Sitte und Brauch III., Leipzig 1914; Handwörterbuch des deutsch. Aberglaubens s. v. Pfingsten i ostale sastavljenice sa Pfingst-, sv. VI/12., Berlin-Leipzig 1935; W. Mannhardt, Wald- und Feldkulte I., II.², Berlin 1904 i 1905; D. Zelenin, Russische (ostslavische) Volkskunde, Berlin-Leipzig 1927; M. Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja I., Zagreb 1939; ZNŽ (passim).M. G-i.