ALI-PAŠA, 1. Gazi, * Sarajevo ili u bližoj okolici 1480. Umro Sarajevo 9. XII. 1557. Bio je dvaput namjesnik u Budimu (1551 i 1556). Oporukom od 27. X. 1557 odredio je, da se uz njegov grob podigne džamija, i u tu je svrhu ostavio trećinu imutka. Džamija je sagrađena 1560—61 kao najljepši građevni spomenik turskog doba u Sarajevu; 1893 restaurirao ju je Ćiril Iveković. Od druge polovice 18. st. zamjenjuju Sarajlije Gazi Ali-pašu s Hadim Ali-pašom, i njegovu džamiju zovu Hadim Ali-pašinom džamijom, što nije ispravno.

LIT.: Novi Behar od 15. I. 1934. H. K.

2. Hadim (uškopljeni), veliki vezir Bajazida II., * Drozgometva kraj Sarajeva. Kao beglerbeg Rumelije ratovao je 1486 protiv moldavskog vojvode, koji je pokušao ponovo zauzeti Akerman; iste je godine doveo i pomoćnu vojsku Davud paši i učestvovao u vojni protiv Egipta. G. 1488 povede vojsku protiv Egipta i zauze mnoga utvrđena mjesta, ali bi 1489 poražen kod Aglačairi i svrgnut sa zapovjedništva. G. 1492 potisne ga iz Erdelja Stjepan od Thelegda i do nogu potuče kod Crvenih Vrata. Usprkos svih tih nezgoda bio je dvaput veliki vezir: prvi put iza Mesih-paše, a onda iza Ahmed-paše Hercegovića. Kao pristaša Ahmeda, sina Bajazida II., pomagao ga je, da dođe do prijestola, i kod Čorlu potukao 3. VIII. 1511 Selimovu vojsku. Istog je mjeseca poginuo kod Sarinsaklika kao zapovjednik vojske protiv Šah-Kulia (Šejtan-kuli). Bio je velik prijatelj učenjaka i pjesnika, sazivajući ih svakog mjeseca jedamput u svoj dvor. U Carigradu je sagradio dvije džamije i jednu akademiju. Rođaci su mu živjeli još 1556 u Drozgometvi.

LIT.: Enzyklopädie des Islam I., Kamsul-alam, IV. H. K.

3. od Janine, * Tepeleni (sjev. Epir) 1744. Njegov je otac Veli bio glasoviti hajdučki harambaša. Poslije njegove smrti A. majka, Hakmo, pokuša zauzeti selo Gardiki, ali se stanovnici opriješe, uhvatiše je i osramotiše nju i njenu kćerku. Tada se majka zaklela na osvetu i s ovim je osjećajima odgajala svoga sina A. Ovaj još kao mladić sakupi hajdučku četu, strah i trepet Epira. Progonjen od namjesnika iz Berata Kurtpaše pobjegne k njegovu suparniku, paši iz Delvina, Kaplanu, čija je kćerka Emina postala njegovom ženom. Naskoro A. obijedi kod Porte svoga tasta, a sultan naredi, da mu se odsiječe glava. Zatim se A. odluči osvetiti Gardikiotima zbog sramote nanesene njegovoj majci. Pod izlikom, da će se pomiriti s njima, domami stanovnike toga sela u susjedni samostan, gdje ih 400 Turko-arbanasa, koje je poslao A., poubijaše, a poglavicu Priftija ispekoše živa na roštilju. Šireći strah i trepet prigrabi veliku moć i stekne mnoge sljedbenike, a isto tako i moćne zagovornike kod Porte, koja ga imenuje 1786 pašom od Tesalije, kojom su harali razbojnici. A. uništi razbojništvo i uspostavi red u zemlji stekavši tako glas izvrsna upravnika. G. 1788 iskoristi A. odlazak paše od Janine, koji je bio upućen na Dunav kao zapovjednik turske vojske protiv Rusa, i prisvoji vlast janinske pokrajine. Porta odobri i ovaj udar, te ga imenova nadzornikom cesta, i tako zadobije vlast i nad Rumelijom (kopnenom Grčkom). A. stvori veličajan plan, da stvori vlastitu državu, koja bi obuhvatala Albaniju i sve grčke pokrajine. Da ostvari ovaj naum, morao je najprije podjarmiti sve susjedne gradove, koji su uživali bilo kakvu samoupravu, a prije svega Suli, glasovit zbog junaštva svojih stanovnika. Sulioti se ogorčeno odupru. Tada zauzme pokrajinu Arta i ugnijezdi se konačno u Ambraškom zaljevu. Jonski otoci, koji su se nalazili pred posjedima A. paše, bili su u rukama Francuza. A. paša, hineći da je poštovalac Napoleonov, pridobije francuskog guvernera na Krfu, da dopusti njegovim lađama prijeći krfski tjesnac. Na taj se način A. paša u uskrsnoj noći iskrca potajno s četama u Himari, luci od velike gospodarske i vojničke važnosti, i poubija velik dio stanovnika, koji su se bili sakupili u crkvama (1798). Odmah zatim proglasi, da je zaposio Himaru zbog toga, što su njeni stanovnici skovali urotu protiv Turske. Turska vlada je nesamo odobrila nedjelo, nego mu je još dala naslov Arslana (lava); tu počast je kasnije često iskoristio.

Od toga je časa prepredeni i drski A. paša nizao pobjedu za pobjedom. Potpomognut od Porte i engleske mornarice proglasi se Napoleonovim neprijateljem. Pohvata nekoliko francuskih časnika, koji su bili poslani, da se s njim sporazumiju, zauze butrintsku luku i baci se s jakom vojskom na grad Prevesu, koji je bio u francuskoj vlasti (u listopadu 1798). Nakon predaje slijedio je opći pokolj Francuza i grčkih stanovnika. Porta za pobjedu nad Napoleonom imenuje A. pašu vezirom, a njegova sina Muktara guvernerom Lepanta.

Sada odluči A. paša da uništi grad Suli. Stoga uputi na nj mnogobrojne čete i poslije četiri godine otpora (1803) bude grad pretvoren u gomilu ruševina; mnoge su se žene bacile niz strmine, da izbjegnu obeščašćenjima, a ljudi, koji nisu bili poubijani, bijahu odvedeni kao zarobljenici u Janinu. Zbog ovoga njegova novog triumfa Porta ga imenuje beglerbegom Rumelije, a njegov je sin Veli bio imenovan guvernerom Tesalije i Peloponeza. Osim toga je vlast A. paše bila protegnuta također i na Macedoniju i na Traciju, jer su tim turskim pokrajinama harali hajduci, rodoljubni buntovnici, koji su težili za slobodom. I doista je A. paša uspio za kratko vrijeme ugušiti s jakom vojskom svaki buntovnički pokret u tim pokrajinama ponijevši skupa s pobjedom također mnogo blaga. Vrativši se u Janinu (1805) nastojao je učvrstiti svoju moć pljačkajući, ubijajući i zlostavljajući svoje neprijatelje kao i one, koji su mu se usprotivili. Onda zavojšti na Ibrahima, guvernera Berata, osvoji njegov vilajet, a njega utamniči u Janini. Malo zatim zaposjedne Argirokastar i Delvin, a pašu pusti da umre od gladi. Hoteći k tome osvojiti Skadar naumi ubiti njegova pašu, kojemu posla na dar teleskop. Paša naredi jednom vojniku, da ga otvori. Vojnik je bio ubijen od paklenog stroja.

S ovakvim zločinstvima uspije stvoriti državu, koja je obuhvatala Peloponez, kopnenu Grčku, Tesaliju, Epir i Macedoniju. Treba ipak priznati, da je njegova vladavina bila uzorna. Uništio je razbojništva, uspostavio red i pravosuđe. Služeći se strahovitim, ali pravednim kaznama, gradio je mostove, vodovode, ceste i skloništa za putnike.

S grčkog je stajališta A. paša mnogo koristio pripremi rata za grčku nezavisnost. Zahvaljujući njemu Janina je postala grad grčke kulture, gdje su bile najbolje grčke škole onoga vremena, iz kojih su izišli mnogi rodoljubi, koji su spremali ustanak. S druge je strane dvor A. bio pun Grka, svi su njegovi liječnici bili Grci, a jedan se dio njegove osobne garde sastojao od Grka, koji su poslije njegove smrti prešli u neoslobođenu Grčku i postali junaci oslobođenja. A. je spoznao inteligenciju i sposobnost Grka, pa se služio njima u svakoj prilici, ali je za Grke bila velika dobit, što su prošli kroz vojničku školu Ali-paše, čovjeka, koji je sav svoj život ratovao. Pod A. su se uputili u ratno umijeće Botsaris, Zavellas, Caraiskakis, Andruzos i drugi junaci grčkog ustanka.

Porta odjedamput promijeni svoje držanje. Mnoge su stvari bile uzrokom ovoj promjeni, dok konačno nije neuspjeli atentat A. na Pasonbega prevršio mjeru sultanove ustrpljivosti. Uzalud se A., kad je doznao za neprijateljsko raspoloženje Porte, poslužio poklisarima Rusije i Engleske kod Porte. Sve je bilo uzalud, i u srpnju 1820 proglasi porta hatišerifom Ali-pašu krivim zbog uvrede veličanstva. Proti njemu su bile poslane mnogobrojne čete pod zapovjedništvom Pasonbega. Ali-paša se zatvori u utvrđeni grad Janinu, koju je on smatrao neosvojivom. Naskoro ga napustiše svi, koji su ga se dotada bojali doznavši za odluku Porte. I opsada je počela. Porta, vidjevši Pasonbegovu nesposobnost, zamijeni ga s Hursit pašom, koji pojača opsadu i uspije izdajom osvojiti sve utvrde, prisilivši A. da se zatvori skupa sa svojim haremom i svojim blagom u seraj Itz-Kali, kojemu su podzemne prostorije bile napunjene prahom. Na vrata je seraju A. bio postavio jednoga vjernog slugu s nalogom, da na njegovu poruku pripali prah. Doznavši to Hursit se nije usudio navaliti na seraj, ali mu je zato uspjela varka. A. padne u stupicu i sastavši se s Hursitom prihvati njegov prijedlog, da se povuče u samostan sv. Pantelije, koji se nalazi na otoku janinskog jezera, dok ne stigne ferman o pomilovanju. Nekoliko dana iza toga dođe s nekoliko turskih vojnika jedan Hursitov izaslanik s izlikom, da će mu uručiti ferman. A. prozre stupicu i pokuša se oduprijeti s posljednjih nekoliko ljudi, koji su mu ostali vjerni. Hursitovi ga vojnici ubiju poslije kratke borbe, u kojoj je unatoč svojoj poodmakloj dobi A. pokazao izvanredno junaštvo (2. I. 1822), a njegovu glavu poslaše u Carigrad, gdje je bila izložena javnosti s dugim natpisom, u kojemu se navodila njegova izdaja i kazna. Poslije malo vremena bila je odrubljena glava i svim sinovima i nećacima Ali-pašinim. K. K.

4. Malkoč (Jauz) rodom je iz Bosne, vjerojatno iz iste porodice, iz koje su bili bosanski namjesnici Osman-beg i Malkoč-beg. G. 1601 bio je carski silahdar-aga (čuvar oružja) i kao takav postao namjesnik u Egiptu, odakle je nakon dvije godine i pet mjeseci krvoločne vlade pozvan za velikog vezira (1603). Brzo iza toga dođe do rata s Perzijom. Malkoč misleći, da će po starom običaju on biti zapovjednik, opremi vojsku, ali mu to dvorska klika omete, te zapovjednikom bi imenovan Sinan-paša Čigalić, a Malkoča opremi sultan na Ugarsku. U Beogradu ga zateče smrt 26. VII. 1604. Bio je čovjek učen, hrabar, veoma ponosan i strog. U borbi protiv korupcije prolio je mnogo krvi.

LIT.: O. M. Čengić, Veliki veziri iz naših krajeva, Nada, Sarajevo 1895; Bašagić, Hrvati Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb 1931. H. K.

5. Mehmed Emin, * Carigrad 1804, umro u Erenköi 18. IX. 1871, turski državnik. Posvetivši se diplomatskoj struci služio je najprije u turskom poslanstvu u Beču, a onda u Londonu, gdje je 1841 postao poslanikom. Vrativši se poslije tri godine i po u Carigrad bio je više puta ministar vanjskih poslova, veliki vezir i član odnosno predsjednik Vijeća za reforme (medžlisi tanzimat). Poznavajući dobro zapadnu kulturu nastojao je s Fuad-pašom i Rešid-pašom da dadne Turskoj što više evropsko lice. Stekao je dosta simpatija u Francuskoj i Engleskoj. Međutim nije uspijevao, jer su se na sve strane, a osobito na Balkanu, dizali narodi, koji su išli za tim, da na ruševinama turskoga carstva osnuju svoje nacionalne države.

6. Rizvanbegović → Rizvanbegović Ali-paša.

7. Semiz (Debeli), veliki vezir (1561—1565), po zapadnim vrelima sin nekog dalmatinskog Hrvata s otoka Brača, a po turskima rođen u Prači istočno od Sarajeva. Najprije je bio prosti janičar, zatim je dotjerao do časti age, a onda postavljen za namjesnika u Egiptu (1549—1554). 5. I. 1554 postao je vezir na Porti, a nakon smrti Rustem-paše veliki vezir od srpnja 1561 do smrti (28. VI. 1665). S Rustem-pašom započete pregovore o miru nastavio je Busbek s Ali-pašom i sklopio mir 1. VI. 1562. Ali-paša je bio vrlo duhovit čovjek. Podigao je više zadužbina, a u našim krajevima džamiju u Prači. H. K.

8. Varvar, koji je rodom iz bosanskog sela Varvare (kotar Prozor). Istaknuvši se u vojnama po Ugarskoj i Hrvatskoj imenovan je za zasluge sandžakom u Boli. Kasnije je služio kao beglerbeg u Anatoliji, Rumeliji, ponovo u Anatoliji, Bosni (1644), na Cipru i u Sivasu. Kao odvažan i pravedan čovjek, zamjerivši se nekoj dvorskoj gospođi i suludom sultanu Ibrahimu, bude svrgnut. Znajući, što ga čeka u Carigradu, povuče se u okolinu Sivasa. Nato bi naloženo dvojici paša, da ga živa ili mrtva dovedu u Carigrad. Njihovu vojsku potuče Ali-paša do nogu, a njih obojicu zarobi. Po nalogu iz Carigrada ubio ga je 1649 kod Čerkaša iz zasjede Ibšir-paša, čijoj je ženi spasio Ali-paša čast i time se zamjerio sultanu.

LIT.: Bašagić, Hrvati Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb 1931. H. K.