DUDIĆ (Dudich, Dudith, Dudics), Andrija, * Budim 16. II. 1533, † Breslau 23. II. 1589, humanist, katolički biskup, protestantski borac, diplomat. Njegov djed Janko bio je sa svojom braćom Andrijom, Nikolom, Jurjem, Matom, Stjepanom, Ivanom, Petrom i Pavlom suvlastnik Orehovice, koja je podpadala pod Krapinu, grad i imanje hercega Ivaniša Korvina. D-i su došli u Krapinu iz južne Hrvatske, gdje su imali naziv »od Cetine«. Pošto su 1504 kupili od Ivaniša Korvina grad i imanje Orehovicu sa selima Bukovcem, Lovrečim Selom, Rakitovcem i Ladomerićem, počeli su se nazivati »Orehovički« ili »de Dudych falwa«. Rod D-a izumro je u Hrvatskoj 1760 smrću Vladislava D-a. Na njih podsjeća na krapinskom zemljištu još samo toponomastik »Dudićev Jarek«.

Poput Vrančića, Berislavića, Utišenića i drugih južnohrvatskih plemića i D-i su došli u Ugarskoj do ugledna položaja. Otac Andrije D-a Jeronim bio je u Budimu savjetnik kralja Vladislava II. Kad je on umro, brinula se za Andrijin odgoj majka Magdalena, mletačka plemkinja iz kuće Giandrea de Rizzoni, a iz roda Sbardellato, koja je upravljala odgojem sina tako, da je on odabrao svećenički stališ. Andrija je učio škole najprije u Breslauu kod dominikanaca, zatim u Veroni, Mletcima i Padovi. Englezki kardinal Reginald Pole uzeo ga je u svoju pratnju i omogućio mu, da je mogao proputovati veći dio zapadne Evrope. Odkinut od djedovskoga hrvatskoga tla, a bez dubljega koriena i u Ugarskoj, postao je Andrija po svestranoj humanističkoj naobrazbi i po vezama s najučenijim ljudima svoga vremena građaninom čitave Evrope. Zato se mogao jednako snaći u Englezkoj na dvoru Marije Stuart kao i u Firenci kod Cosima Medicija i u Francuzkoj kod Katarine Medici. Kao svećenik brzo je napredovao u stepenima hierarhije. G. 1561 imenovan je kninskim biskupom, ali nije mario doći u Hrvatsku. Kao zastupnik ugarskoga svećenstva održao je 1562 na crkvenom saboru u Tridentu pet govora, u kojima je zastupao reformističko stajalište. G. 1563 postao je čanadski i odmah zatim pečujski biskup. Sklonosti su ga vukle u svjetovnu politiku. Kao tajni savjetnik cara Maksimiliana pošao je 1566 u Poljsku na dvor kralja Sigismunda Augusta. Imao je naputak da izmiri kralja s njegovom ženom Katarinom, sestrom cara Maksimiliana, a ako bi Sigismund August umro bez potomka, da radi za Habsburgovce, ne bi li oni došli na poljsko priestolje. D. je 1567 napustio svećeničku službu i oženio se dvorankom na poljskom kraljevskom dvoru Reginom Strazza. Bio je izključen iz Crkve te je pristupio sekti sociniana, kojoj je pripadala njegova žena. Dobio je poljski indigenat te je živio na imanjima u Poljskoj. G. 1572 umrla mu je majka, a 1573 prva žena, s kojom je imao dva sina i jednu kćer. G. 1574 oženio se sociniankom Elizabetom, kćerkom Martina Zborowskog i udovicom Jana Tarnowskog. Radeći poslije smrti kralja Sigismunda Augusta za Habsburgovce zamjerio se novoizabranomu poljskomu kralju Stjepanu Bathoryju. Zato je razprodao imanja u Poljskoj i preselio se u Njemačku. Ostavivši socinianstvo prihvatio je Lutherovu nauku, a poslije toga arijevstvo. Dobio je stalno mjesto boravka u Breslauu, gdje je živio do smrti.

Kao učenjak D. je stekao trajnu slavu ne samo za svoje doba, nego i za budućnost. Već u danima svoga učenja izpravio je na molbu Francuza Vicomercatusa Aristotelova Meteorologica i priredio to djelo za tisak. Poznavao je sve tadašnje znanosti, a osobito, osim teologije i filozofije, pravo, prirodne nauke, matematiku, poviest, zemljopis, astronomiju i medicinu. Napisao je životopis kardinala Pola i različne znanstvene i polemičke spise. Prevodio je s grčkog i latinskog. Kako je savjestno proučavao medicinu, vidi se i odatle, što je 1578 naručio kopije svih predavanja padovanskih profesora. Njegova pisma medicinskog sadržaja, upravljena različnim osobama, čuvaju se u elizabetskoj knjižnici u Breslauu. Prema tim rukopisima objelodanjena su poslije njegove smrti 1591, 1598 i 1610 u Frankfurtu na Majni i u Hannoveru s naslovom Epistulae medicinales. D. se u medicini otresao svih predrazsuda, koje su se vezale više puta uz imena najglasovitijih učenjaka. Napadao je Galenovu nauku. Tražio je promatranje bolestnika i izpitivanje liekova. Pobijao je astroložku konjunkciju kuge tvrdeći izpravno, da se uzrok kuge nema tražiti u položaju i utjecaju zviezda, nego u zaraznoj tvari, koja se širi iz okuženih i kužnih tjelesa. Vjerojatno je, da se bavio i liečničkom praksom. Svoju je kćer liečio bez liekova samo s pomoću prirode, najbolje liečnice svih bolesti. Time je postao jednim od osnivača prirodne medicine. Svojim nazorima i naučavanjem D. je suborac Paracelsusa i predteča mnogih kasnijih naprednih shvaćanja u medicini. Za Paracelsusovu nauku zagrijao se vjerojatno pod utjecajem prijatelja Cuata v. Krafftheima, koji je 1560—81 bio u Beču carski tjelesni liečnik, a od 1581 živio u miru u Breslauu. D-evu govorničku vještinu pokazuju osobito njegovi Orationes in concilio Tridentino habitae (Offenbach 1590). Reformistički nazori sadržani su i u djelu Demonstratio pro libertate coniugii, tiskanom 1610, kao i u spisu Epistola ad Joannem Lasicium, equitem Polonum, in qua de divina Triade disputatur (Krakov 1571). Nazivali su ga »dreier Kaiser Rat«, jer je bio savjetnik Ferdinanda I., Maksimiliana II. i Rudolfa II. Njegovi životopisci iztiču, da je bio »Slavicae originis« (Lorantus Samuelfy) i da je »ex nobilissima familia Croatica ortus« (N. Heruelius). Najviše je veza imao u Poljskoj, Francuzkoj i Njemačkoj, što najbolje dokazuje zbirka njegovih pisama sačuvana u Breslauu. Poljski pjesnik Jan Kochanowski spjevao mu je već 1554 latinski elogij.

LIT.: S. Ortner, Povijest Krapine, Zagreb 1889; C. B. Stieff, Versuch einer ausführlichen u. zuverlässigen Geschichte von Leben u. Glaubens-Meynungen Andreas Dudiths, gewesenen Bischoffs wie auch dreier Kaiser Raths und Gesandtens in Polen, Breslau 1756; Goldzieher, Ein ketzerischer Bischof der Renaissance, prilog Allg. Zeitung 1903, br. 132―3; I. Esih, Andrija Dudić Orehovički, posebni odtisak iz Hrvatske Revije, Zagreb 1932; F. Martinčević, Andrija Dudić (1533—1589) u Glasniku biskupija bosanske i sriemske, Đakovo 1944; F. Žužel, Andrija Dudić, Arkiv II., Zagreb 1852; V. Bazala, Poviestni razvoj medicine u Hrvatskoj, Zagreb 1943; Isti, Paracelsus, Zagreb 1941.P. G. i V. B.