DUBRAVA, 1. selo u kotaru čazmanskom, 12 km sz od Čazme. Ima 1129 stan. (1931). Sjedište je obćine i katoličke župe, koja se spominje 1269. U D-i je 6. I. 1527 izabran Ivan Zapolja za hrvatskoga kralja. — D. ima pilanu, tvornicu opeka i criepa te industrijski mlin.Z. D-i.

Dubrava je kao stara upravna župa zagrebačke biskupije nastala u 12. st., kad je biskup prostrane posjede svoje crkve uredio u nekoliko upravnih župa, koje su imale sličan značaj kao župe u javnoj upravi. Takve su župe zagrebačke biskupije bile Dubravska, Ivanićka, Čazmanska, Toplička, Vaščanska i Žitečka (Sisačka). Između njih D. je bila najstariji posjed biskupije, koji joj je kralj Ladislav poklonio odmah iza osnutka. U to vrieme ona je sastojala od velike šume i starih ratarskih krčevina od znatne vriednosti. Granice župe tekle su nešto sjevernije od Gradca, Lubene, Gloga i Bolča na s strani, potokom Velikom (Riekom) i od njena utoka dalje Česmom sve do sastavaka njenih s Glogovnicom s I i s J te onda dalje Glogovnicom i njenim pritokom Crncem sa Z. Ona se s J doticala biskupovih župa Čazme i Ivanića, sa S župe Križevačke, a s I Rovišćanske. Pripadala su joj, prema tome, područja današnje ciele obćine dubravske, veći dio obćine farkaševačke i mali dio ivanićke, onaj s druge strane Glogovnice. Središte župe nalazilo se u mjestu, koje je i samo nosilo ime Dubrava. Ono se razvilo zaista u sredini područja, na plodnim krčevinama, gdje su rano podignute crkve sv. Martina i sv. Margarete, koje su obje postale župne, što jasno ukazuje na jakost naselja na tom središnjem položaju. Zagrebački biskupi izgradili su u tom župskom sjedištu jaku utvrdu, u koju su smjestili svoj dvorac i potrebne upravne zgrade. Osim toga oni su u D-i izgradili i nekoliko velikih gospodarskih zdanja, jer je biskupija na tom zemljištu u blizini Zagreba vodila veliko gospodarstvo, što se naročito navodi u spomenicima. Stoga je i naselje u D-i ubrzo steklo trgovačko-obrtnički značaj, te je i mjesto podignuto na veliko trgovište. Zagrebački biskupi često su preko godine boravili u D-i, u kojoj su zasiedale i skupštine njihovih župa. Tako je D. dobila osobito značenje u građanskom ratovanju poslije 1526 i kao često sielo biskupa Šimuna Erdödyja i kao saborno mjesto slavonskoga plemstva. Na ostalom župskom području nije bilo naselje tako jako kao u tom središnjem, odavna izkrčenom i nastanjenom dielu. Vidi se to iz činjenice, što su tamo od 13. do 16. st. postojale samo tri crkvene župe, sv. Petra u Gradcu, sv. Nikole u Lubeni (Tučeniku) i nepoznate posvete u Bontuševcu u blizini Farkaševca. U to vrieme najslabije je bilo naseljeno zemljište u južnijem dielu prema Glogovici, gdje su prevladavale stare, neprokrčene šume. Stanovničtvo župe bilo je u većini svojoj kmetsko, kako je to utvrdila već prva darovnica kralja Ladislava. Plemstvo se nije ni moglo razviti, jer je sav posjed pripadao biskupiji. Slobodno naselje bili su u župi jedino predialci, kojih je u D-i, kao i u drugim biskupskim župama, bio poveći broj. Oni su kao slobodan stališ uz neke uvjete obrađivali posjede biskupije. Među njima moglo je biti i doseljenoga nižeg plemstva.

Povoljan razvitak stanovničtva župe zaustavilo je od 1537, a osobito od 1552, iza pada Moslavine i Čazme, tursko prodiranje. U toj dugotrajnoj nevolji opustjela su mnoga sela, a velik ih je dio, zajedno s trgovištem D-om, izgubio veći broj naselja. Biskupija je u to vrieme uzdržavala dvie jake tvrđave, u D-i i Gradcu. Pod njihovim okriljem očuvalo se nešto starosjedilaca u samoj D-i, u Gradcu i u prvim selima do njih. Razselilo se osobito južnije i iztočnije područje, koje je prešlo u šumu i šikarje. Kad je tu u Polonju osnovana Vojna Krajina, obje su te biskupove tvrđave dobile također jače posade, osobito u haramijama. One su tako stekle novo tvrđavno naselje. Poslije poraza Turaka kod Siska (1593) cielo je Polonje odahnulo, te se to zemljište počelo nanovo naseljavati. Već u prvoj poli 16. st. na dubravsko je područje došlo dosta novoga stanovničtva, pa i nešto pravoslavnih, koje je dovodila Krajina. To je nastanjivanje staroga ratarskoga tla nastavljeno osobito oko 1700 u obćoj struji seljenja, koje je vršeno iz zapadnijega diela Polonja, iz Zagorja i Podravine. Pomagale su ga za svoju veću korist i vojne oblasti i biskupija. Ipak je većina došljaka bila kajkavska, pa se to narječje i održalo na dubravskom području sve do danas. Osvježili su ga ponovno i osnažili u novije vrieme oni mnogobrojni doseljenici, opet iz zapadnoga Polonja, Prigorja, Zagorja i Podravine, koji se već nekoliko desetljeća sele iz tih krajeva dalje na iztok. Dubravsko im je područje prvo na domaku.

LIT.: Diplom. zbornik II.—XV.; F. Rački, Popis župa zagreb. biskupije 1334 i 1501 godine, Starine IV.; R. Lopašić, Spomen. Hrv. Krajine, I. (1884), II. (1885); E. Laszowski, Habs. spomenici II. (1917); Lj. Šustek, Dubrava u povijesti i njena okolina, Zagreb 1929.S. P-ć.

2. stara hrvatska župa na lievoj strani rieke Neretve između potoka Bosne i Bregave. U susjedstvu bile su joj na istoj strani rieke župe Blagajska s I, Nevesinjska s JI, Dabarska s J, Vidovska s JZ i Lučka sa Z. Te su se male upravne jedinice sastojale od zatvorenih polja, koja su činila zemljopisnu i gospodarsku cjelinu. Do 13.—14. st. postojale su ondje samo župe Dubravska, Nevesinjska, Dabarska i Lučka, te je stara D. po svoj prilici zauzimala i dio kasnije Blagajske i Vidovske župe. D. je pripadala Humskoj zemlji, kojoj su ona i susjedni Dabar činili iztočnu granicu prema Podgorju i njegovoj župi Nevesinju. Župsko središte D-e nalazilo se u Počitelju, nedaleko starih Drieva (Gabele). Dubravsku župu navodi već Pop Dukljanin, a zapisana je nekoliko puta i u 15. st. pred dolazak Turaka. Ovi su je spojili sa susjednom Blagajskom župom u veću jedinicu, ali je i u njoj Počitelj održao svoj gradski značaj. Stanovničtvo Dubravske župe bilo je, kao i u drugim susjednim krajevima, hrvatsko ratarsko i vlaško pastirsko. U turskom dolazku mnogobrojni su Hrvati na tom području primili islam te su kasnije činili i gradsko naselje u Počitelju i ratarsko po selima. Ipak je mnogo starosjedilaca očuvalo na tom zemljištu katoličku vjeru i svoje župe kroz dulja stoljeća. Dio tih katoličkih starinaca prešao je, osobito u 17. st., zbog nestašice svećenika i drugih težkih prilika na pravoslavlje, koje je tu ojačalo već u 15. i 16. st. čestim doseljavanjem iz iztočnijih strana. Danas imaju katolici i muslimani na tom području veliku većinu u stanovničtvu, a među njima su prvi mnogobrojniji. Svi oni govore jekavskim narječjem kao i drugi starosjedioci na lievoj strani Neretve. Staro ime D-e i sada označuje velik dio negdašnjega župskog područja, samo mu je oblik u množini.

LIT.: F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928; M. Dinić, Zemlje hercega Svetoga Save, Glas SKA 92, Beograd 1942; V. Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, GIZM, Sarajevo 1930.S. P-ć.