DUBOVAC, 1. od 13. do 16. st. mnogo spominjani posjed Požežke župe na području današnjega sela Biloga Briga između Nove Kapele, Lipovca i Vrbove. Samo naselje razvilo se na ranijem tlu sadašnjega Gospina polja, nešto sjevernije od državne ceste. Posjed je bio velik i bogat. Još u 12. st. odvojio je dvor D. od župskoga grada i kao kraljevsko dobro izvan posjedovanja gradokmetova i plemstva te ga počeo darivati zaslužnim ljudima. Na taj je način D. od 12. st. do dolazka Turaka češće mienjao gospodare; u 14. st. stekli su ga Gorjanski, koji su ga držali do kraja 15. st., a zatim Iločki, veliki posjednici između Dunava, Drave i Save. U jakom naselju osnovana je rano župa s crkvom Bl. Dj. M-e, koja je pretrajala nekoliko stoljeća. Gorjanski su D. mnogo cienili i učinili ga središtem svojih velikih posjeda u tom dielu Požežke župe. Tako je nastao dubovački kotar (distrikt), koji se navodi već 1408. U D-u držali su se veliki nedjeljni sajmovi, koji su donosili bogat prihod. Zbog takva položaja steklo je to naselje pod kraj 15. st. i trgovačko-obrtnički stupanj, koji su u Požežkoj Posavini u to doba dobila još dva veća mjesta u njegovu susjedstvu: Vrbova i Dimitrovci (kasnije nazvani Petrovo Selo). Pod Turcima nije D. stradao, te mu se i naselje održalo u većem broju. Ono je očuvalo i svoju crkvu, koja je u 17. st. spadala pod župu sa središtem u Radkovu Potoku. U sređenim prilikama poslije Turaka D. je ostao naseljen; u popisu iz 1730 imao je 25, a 1746 samo 20 kuća. Sva su okolna stara mjesta, međutim, u to vrieme imala više, a nekoja i mnogo više stanovničtva. D. se već počeo razseljavati, a to je mnogo pospješila i okolnost, što je Krajina tih godina novu državnu cestu povela nekoliko kilometara južnije od starog D-a. U velikom popisu stanovničtva iz 1760 D. nije više postojao. Na njegovu području, u dielu kraj ceste, osnovano je novo selo pod imenom Bili Brig, u koji su Dubovčani dielom preselili. Nešto kasnije napuštena je i stara crkva, koja je, više puta popravljana, poslužila osamdesetak godina. Mjestni naziv D. na bilobrižkom području jedini je spomen na staro dubovačko naselje.

LIT.: D. Csánki, Magyarország történelmi földrajza, Budimpešta 1894; Dipl. zbor. V., VI., IX., X., XII.; J. Buturac, Župe arhiđakonata Sinec u XVIII. v., Croatia Sacra 2, Zagreb 1931; Đ. Szabo, Terra Dobouch, VHAD, N. S. XII., Zagreb 1912.S. P-ć.

2. Sredovječni tvrdi grad kraj Karlovca. Prema rieci Kupi širilo se izpod njega podgrađe, koje je 1339 dobilo i svoga župnika, a kasnije se razvilo u »plemenitu varoš«. Do postanka Karlovca bio je to glavni prikupski trg, osobito žitom i solju; u njem su se održavali godišnji i sedmični sajmovi. Još u 16. st. upotrebljavala se u Posavini, napose u Sisku, posebna dubovačka mjera (metreta, quarta Dubovacensis). Građani su s vremenom izgubili svoje povlastice; morali su služiti gradu i davati mu dohodak. G. 1581 svega je sedam porodica uspjelo, da im se prizna plemstvo.

O postanku i najstarijoj prošlosti grada ništa se ne zna; čini se, da je prvobitno bio župski grad dubovačkog plemena. Prvi se put spominje na kraju 14. st., kad je oko 1385 pripao plemićima Cudarima iz Olnoda, madžarskog podrietla. Oni su ga 1441 založili knezu Antunu Blagajskom, a taj već iduće godine knezu Stjepanu Frankopanu, koji je uskoro postao vlastnik čitavog posjeda. Od podjele frankopanskih imanja 1449 ozaljska je loza zadržala D. do svoga posljednjeg odvjetka Stjepana; on je 1544 priznao užitničko pravo svom šurjaku banu Nikoli Zrinskom, a 1550 i 1562 predao posjed sestri Katarini, ženi bana Nikole. Tokom 16. st. D. i njegova okolica često su bili izloženi napadajima Turaka, a varoš je zbog toga 1540 i 1578 stradala od požara. U vezi s gradnjom Karlovca (1579) Nikolini su sinovi 1582 D. predali kralju Rudolfu; tada su mnogi stanovnici iz nedavno popaljene varoši preselili u novu tvrđu. Preostali su stanovnici u karlovačkim generalima dobili svoju zemaljsku gospodu, pa je D. 1712 sasvim podčinjen vojnim oblastima. Međutim je 1763 osnovani magistrat karlovački obuhvatio i varoš D., koja je tako postala dielom Karlovca.

Gradina se doduše održala, ali je u sredini 18. st. pretvorena u barutanu. G. 1837 prešla je u posjed grofa Lavala Nugenta, a 1896 odkupila ju je najzad karlovačka obćina.

LIT.: R. Lopašić, Karlovac (1879); Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920).J. Š-k.