DUBICA, stara hrvatska župa oko donje Une i susjednoga diela Posavine. Ustrojena je svakako do 11. st., jer je po njoj u osnivanju zagrebačke biskupije uređen dubički arhiđakonat. Pripadala je Slavoniji, kojoj je sa župama Sanom, Vrbasom i Glažem činila donji dio nazivan u našim doturskim spomenicima i Donja (Inferior) Slavonija. Granice su joj poznate u tančine, jer su opisane u darovnici te župe ivanovcima iz 1269. Iz nje se vidi, da je dubička župa oko 1250 bila mnogo veća nego u 11. i 12. st., kada je odgovarala području arhiđakonata. Tada je zapremala samo zemljište s desne strane Une do vrhova Kozare s J i potoka Rakovice i Vojskove na I. Novo područje obuhvatilo je i znatan dio lieve Posavine do rieke Pakre i potoka Ervenice dopirući do današnjih mjesta Mašića i Mlake na Savi. Jz međa bili su joj potoci Mječanica i Strigova, po kojoj je padala u Unu. Nju je prelazila kod Kostajnice te je izpod brda unišla u potoke Jastrebicu, Turicu i Pusku, iz koje je kod Trebeža udarila na Savu i dohvatila ušće Pakre. U tim se granicama nije nalazila Kostajnica na lievoj strani Une sa svojim područjem, ali su i to zemljište i susjednu Komogovinu u 13. st., a donekle i u 14. i 15. st., računali kadkad u dubičku župu. U stvaranju velike zagrebačke i križevačke županije u 14. st. od dubičkoga je područja pripalo prvoj zemljište s lieve strane Une, a drugoj zemljište s lieve strane Save. Dubičkoj je župi tada ostao njezin prvotni prostor između Une, Save, Rakovice, Kozare, Mječanice i Strigove.

Od 13. do 16. st. dubička je župa bila razmjerno gusto naseljena. Suvremeni spomenici navode u njoj mnogo kmetskih i plemićkih naselja, od kojih mnogima danas nema traga, veliko trgovačko-obrtničko mjesto D-u, koja je već oko 1380 postala povlašteno trgovište (civitas), i manje trgove Kostajnicu, Bačin, Gredu, Svabinu, Košuću i Strigovu. Prvotni su posjednici u župi bili plemeniti gradokmetovi, a ti su sačinjavali osam plemena, svako sa stotinu i više kuća i s nekoliko bratstava. Od njih su z i srednji dio župe držala plemena Tolstovci, Greda, Bročina, Košuća i Perci, iztočni Konjuh i Poljana, a lievu stranu Une Čubin. Više, posebno povlašteno plemstvo nije se u župi razvilo, po svoj prilici stoga, što je 1269 u zamjenu za Senj i Gatsku dvor poklonio cielu dubičku župu u povećanim granicama redu ivanovaca. Njima su tom prilikom pripali ne samo pojedini veliki posjedi, nego i cielo županstvo sa svima porezima, prirezima, carinskim prihodima i sa službom spomenutih osam gradokmetskih plemena. Ivanovci su starosjediocima u obrađivanju zemlje poslužili kao dobar uzor, te stoga spomenici i navode na tom zemljištu plodne oranice, uređene šume i mnoge plemenite vinograde.

Župski grad kao središte područja nalazio se na visokoj desnoj obali Une. Ivanovci su ga s vremenom razširivali i dalje utvrđivali, te je postao jednom od najjačih tvrđava u tom kraju, koju su kasnije i Turci zadržali. Oko grada nastalo je podgrađe, a to je već herceg Koloman podigao na slobodno mjesto sa znatnim povlasticama. Bilo je izgrađeno u dva diela: donji pokraj Une i gornji na višem tlu podalje od vode. Donja D. bila je veće i znatnije naselje, u kojem su bili uredi, obrtnici i veliki trg povezan cestama s cielom okolinom, a brodom s Čubinom s one strane Une i preko njega s lievim donjim Pounjem. Trg se s vremenom toliko razvio, da je postao poseban dio naselja s crkvom svih svetih i posebnim ustanovama. Donji grad imao je crkvu sv. Irineja, a njezin župnik bio je ujedno podarhiđakon dubički. U gornjem gradu bio je sagrađen prostrani samostan reda sv. Pavla remete sa crkvom Bl. Djev. Marije, koja je tu bila i župna. Uz potok Binjačku stajao je između donjega i gornjega grada i velik dvor ivanovaca s mnogim uredima i gospodarskim zgradama. Tu u blizini nalazio se i samostan dominikanaca s crkvom sv. Nikole, a uz potok Binjačku i crkva posvećena sv. Dominiku. U D-i bilo je sielo dubičkoga župana i njegovih podžupana, ustrojbe plemenitih gradokmetova, podarhiđakonata, preceptora ivanovačkoga dubičkog posjeda, češće u 14. i 15. st., priora vranskoga, a događalo se, osobito u 14. st., da je u njoj zasjedao i cieli kaptol ivanovaca s posjedovanjem u Slavoniji i Ugarskoj, te je tu imao sielo i sam prior toga reda za spomenute zemlje (prior sacrae domus hospitalis Sancti Johannis Jerosolomitani per Hungariam et Sclavoniam). Odkad je Dubičku župu dobio red ivanovaca, njen je župan bio u pravilu visoki činovnik toga reda, obično prior. Od početka 15. st. županstvo je dubičko prešlo u kraljeve (banove) ruke, te su na to mjesto postavljana po dva župana iz redova domaćeg ili okolnog plemstva. Iako su u 14. st. susjedne župe Mali Pset, Gora, Gorica i Drežnik u novom upravnom uređivanju unišle u veliku županiju zagrebačku, Dubička je župa, kao i Vrbas i Sana, očuvala svoju samostalnost sve do dolazka Turaka.

Turci su se približili Dubičkoj župi još 1463, kad su zauzeli susjedni Kamengrad, ali su D-u osvojili istom 1538, a Kostajnicu 1556. Za tih osamdesetak godina s toga se zemljišta, koje je tako dugo ležalo u samoj ratnoj crti, izselilo dosta starosjedilaca, ali ih je povelik broj dočekao i tursko gospodstvo. Od njih je velik dio primio islam i prešao u muslimansko gradsko naselje u D-i i Kostajnici ili je ostao na posjedima po selima. Ti su pomuslimanjeni starosjedioci činili glavnu podlogu mnogobrojnoga muslimanskog stanovničtva na području stare Dubičke župe. Oko 1680 bilo je u samoj Kostajnici do 1200, a u D-i do 500 muslimanskih domova, kojih je i po selima bio razmjeran broj. Turci su već 1538 dubički mostobran razširili i na lievu obalu Une na području starog plemena Čubin. To je bio začetak t. zv. Hrvatske D-c, koja je zapravo naseljena istom oko 1690. Dio dubičkih starosjedilaca ostao je u dolazku Turaka i u katoličkoj vjeri kroz cielo 16. i 17. st. Oni su imali i svoje župe, jednu u samoj D-i, a drugu u okolici. Obje su oko 1680 mogle imati do 2000 vjernika. Kao i drugdje po našim krajevima Turci su i na dubičko područje odmah po osvojenju doveli i pravoslavno martoložko naselje, koje je nastanilo puste zemlje. Do njihove seobe na tom je zemljištu postojalo samo čakavskoštokavsko narječje ikavskoga govora. Oni su u Pounje donieli čistu štokavštinu i južni jekavski govor.

Veliko ratovanje od 1683—92 na dubičkom je području izazvalo velike promjene. U prvom je redu stradalo muslimansko stanovničtvo, koje je dielom izginulo u bojevima, a dielom prebjeglo u južnije krajeve. Seljenje zahvatilo je dakako poslije oslobođenja prekounskih i prekosavskih krajeva i katoličko i pravoslavno naselje. I jedno i drugo preselilo je gotovo u punom broju na to novo zemljište, pogotovu u lievo Pounje i susjednu Posavinu. Tada su katolici odtuda nastanili Hrv. D-u, Hrv. Kostajnicu, Divušu, Dvor i područna sela tih mjesta. Do njih su se naselili i pravoslavni, osobito po okolnim selima. Područje stare Dubičke župe ostalo je oko 1700 gotovo pusto. Novo nastanjivanje toga zemljišta, koje je započelo poslije 1700, opet je zaustavljeno, kad je 1718 Austrija stekla uzki trak bosanske Posavine. Za gospodstva austrijskoga nastalo je doduše opet novo naseljavanje, pa je uz pravoslavne na to zemljište, osobito u D-u i okolinu, došlo i nešto katolika iz Hrvatske, ali je to sređivanje prekinuo mir u Beogradu 1739, kojim su Turci stekli nanovo i taj dio Posavine. U novim prilikama preselili su u prvom redu doseljeni katolici natrag preko Save, a u D-u upućena je nova seoba muslimana, ponajviše iz susjednih krajeva, koji su u tom mjestu postali i ostali glavno stanovničtvo. Međutim na ostali dio područja došao je poslije 1740, u nekoliko velikih seoba, vršenih uglavnom iz zapadnijih strana, iz Like, Pozrmanja, donjega i srednjega Pounja, velik broj pravoslavnih, koji su ubrzo postali glavni dio stanovničtva na zemljištu stare Dubičke župe.

Dubički arhiđakonat pripadao je zagrebačkoj biskupiji, kojoj je svojim područjem između Une, Save, Rakovice, Vojskove i planine Kozare, uz Vrbas i Sanu činio ji među prema biskupiji bosanskoj i kninskoj. Odkad postoje pisani spomenici pa do dolazka Turaka, pod upravu dubičkog arhiđakona spadale su i župe Sana i Vrbas, te mu je naslov zapravo glasio: Archidiaconus dubicensis, de Vrbaz et de Zana. Tu je, prema tome, isti slučaj kao kod arhiđakona goričkoga, koji je upravljao u crkvenom pogledu Goricom, Podgorjem i župom Metličkom. Dubički arhiđakon bio je jedan od kanonika zagrebačkoga kaptola, koji je u skupu imao glas odmah iza zagrebačkog arhiđakona, a sjedio je uz prepozita čazmanskoga. U D-i je mjesto njega upravljao kao podarhiđakon župnik sv. Irineja u Donjem Gradu. Na cielom području dubičkom bilo je, koliko se vidi iz sačuvanih spomenika, 14 župa. Od njih su tri bile u samoj D-i, u Donjem i Gornjem gradu i u Trgu, a jedna u Kostajnici. Ostalih 10 nalazilo se u područjima osam gradokmetskih plemena. Pleme Poljana imalo je crkvu sv. Đure u selu Optezu, pleme Konjuh sv. Đure u Osiravcima, Košućani sv. Križa u blizini potoka Košuće, Perci sv. Kuzme i Damjana, sv. Jakova u Strigovi i Bl. Dj. Marije u Stajnici, pleme Greda držalo je dvie župe, jednu u mjestu Gredi s posvetom sv. Nikoli, a drugu Sv. Trojstva u Svabini, plemenu Tolstovcima pripadala je župa sv. Križa s crkvom pokraj Une, nešto iztočnije od Kostajnice, a plemenu Bročini Bl. Dj. Marije u selu Jakšagovcima. Od redova postojali su u tom arhiđakonatu pavlini sa samostanom Bl. Dj. Marije, koji je bio izgrađen na brdu u Gornjem Gradu. Crkva toga samostana bila je župna za taj dio D-e. Bliže Uni u samoj D-i nalazio se i samostan reda propovjednika s crkvom sv. Nikole. Od dolazka Turaka na susjedno kamengradsko područje i od uvođenja jajačke banovine sve su te župe i crkve mnogo stradavale. U popisu od 1501 navodi se samo ona u Gredi, a uz nju i dvie nove, u Bačinu i u Moštanici, koliko one ne zastupaju zapravo stare župe u Svabini i u Optezu. Kada su Turci osvojili i D-u, prestao je raditi i a. d., koji do danas nije više obnavljan.

LIT.: Dipl. zbor. III.-XV., L. Thallóczy i S. Horváth, Alsó Szlavóniai okmánytár, Budimpešta 1912; F. Rački, Popis župa zagreb. biskupije, Starine IV.; Isti, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašaluka, Starine XIV.; K. Draganović, Izvješće fra Tome Ivkovića, Croatia Sacra 7, Zagreb 1934; F. Šišić, Hrv. saborski spisi II., Zagreb 1915; H. Šerić, Iz prošlosti D-e, Novi Behar, Sarajevo 1943—44; I. Tkalčić, Povjestni spomenici zagreb. biskupije II., Zagreb 1874; H. Šerić, Katoličke crkve i samostani u D-i i njezinoj okolici u srednjem vieku, Croatia Sacra 22—23, Zagreb 1944.S. P-ć.