DUBAŠNICA je danas kolektivno ime za obćinu na zapadnoj obali otoka Krka, osnovanu 1882, u koju pripadaju mnoga razštrkana sela; važnija su: Malinska, luka i kupalištno mjesto, Bogovići, sjedište obćine, župe i škole, Porat, Milčetići, Zidarići, Oštrobradići, Sveti Ivan i Sveti Anton (negda Kovači). U obćinu pripadaju i južnija sela, koja ne sačinjavaju D-u u užem smislu, jer su od davnine sačinjavala posebnu župu Poljica, a politički su pripadala pod grad Krk (suburbij); to su: Poljica sa župnom crkvom, osnovanom nešto prije 1488, Nenadići, Bajčići, Brusići, Milohnići, Linardići (župa), Pinezići i Brzaci. Obćina D. broji 2740 stan. (1931), uglavnom poljodjelaca; hotelierstvo je razvito u Malinskoj. Klima je blaga, kraj nije kršovit pa je bogat šumom, maslinama i pašnjacima. Izvozi se drvo, stoka i sir, manje ulje. Elektrifikacija je provedena u Bogovićima i Malinskoj (vod iz Krka), a 1940 dovršen je i krak vodovoda Ponikve—Malinska. Pučke škole su u Bogovićima, Poljicima i Milohnićima.

D-i je dalo ime istoimeno, danas izumrlo selo, koje se nalazilo nekih 5 km jugozapadno od Malinske (danas ondje još strši zvonik sagrađen 1618). Stanovničtvo mu je stradalo od malarije. Takvih mrtvih sela ima u obćini više. U posljednje je vrieme malarija uklonjena asanacijom lokava. D. se u poviestnim izvorima počinje javljati pod konac 15. st. Na riedko nastanjeno, šumovito područje (koje je pripadalo Omišlju i Krku) naselio je Ivan Frankopan jamačno između 1460 i 1470 sa hrvatskoga kopna Hrvate i Vlahe, tako da je D. već 1527 brojila 2352 stanovnika. Vlasi su se s vremenom pohrvatili, ali su neki još dugo čuvali i svoje istro-rumunjsko narječje, osobito na poljičkoj strani: u selu Bajčićima sve do druge polovice 19. stoljeća. U D-i je već u 12. st. postojala crkvica sv. Apolinara (darovana benediktincima). Ondje je nastojanjem Ivana Frankopana osnovana župa istog imena, pa su seljaci već 1491 dobili pravo biranja župnika, a polako se ondje razvio seoski kaptol kao i u drugim krčkim »kaštelima«. Pošto je selo u 18. st. izumrlo odnosno razselilo se, postala je 1827 župnom crkvom crkvica Majke Božje od Karmena (sagrađena 1644) u Bogovićima, koja je konačno proširena 1857. Koncem 15. st. osamostalila se D. i u upravi pa je dobivala svojega podknežina i počela se također nazivati »kaštelom«.

Na području D-e, upravo kraj sela Milohnića, nalazi se jedan od najstarijih hrvatskih građevnih spomenika, a to je centralna krstolika crkvica sv. Krševana s kupolom, koja — sudeći po prvim pojavama romanike — ne će biti starija od 11. st., kako su mislili neki stručnjaci. Crkvica je, čini se, pripadala benediktincima. Na obali je franjevački trećoredski samostan sv. Marije na Vlavotoku, kojemu je temelj udario Ivan Frankopan darovavši franjevcima 1468 svoju kapelu s imanjem. U selu Portu je samostan sv. M. Magdalene istoga reda sagrađen oko 1500. Obje samostanske crkve imaju oltarne slike od Girolama da S. Croce.

LIT.: Status personalis et localis dioecesis Veglensis Krk pro anno 1935; I. Milčetić, Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka, Vjestnik hrv. arkeol. družtva VI (1884); G. Vassilich, Sui Rumeni dell’ Istria, Archeografo Triestino, N. S. 23 (1899); S. Ivančić, Povjestne crte o samostanskom III. redu, Zadar 1910; C. Iveković, Bunje, čemeri i poljarice, Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925; V. Štefanić, Opatija sv. Lucije u Baški, Croatia Sacra 1936; J. Valković, Iz novije povijesti krčkih općina, Krčki kalendar za 1940.V. Š.