ALIJANSA VELIKA (1689—1697) je savez, koji su u svibnju 1689 sklopile Engleska, Holandija, Španjolska, njemački car i njemačko carstvo protiv francuskog kralja Luja XIV., da se uspostave granice u zapadnoj Evropi od 1648, odnosno 1659. Osnov ovog saveza udaren je još 1686, 10. VII. u Augsburgu između cara, Španjolske, Holandije, Švedske i njemačkih država Bavarske, Saske, franačkih okruga i Švapske. Saveznici se obvezaše, da će Josipa (I.), najstarijeg sina cara Leopolda I., podupirati pri izboru za njemačko-rimskog cara, a mlađeg Leopoldova sina Karla (VI.) priznati za nasljednika španjolskoga prijestolja, ako kralj Karlo II. umre bez zakonitog nasljednika. Inicijator bio je engleski kralj Vilim III. Luj XIV. našao se pred moćnom vojnom silom okružen sa svih strana, pogotovu onda, kada je Velikoj alijansi pristupio i Pijemont, da istjera iz Pinerola i Casala francusku posadu. Luj XIV., njegova vojska i diplomacija bili su potpuno dorasli svojim protivnicima. U prvom redu iskoristio je neprilike, koje je Vilim III. imao u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj. Posljedice revolucije od 1688 djelovale su još uvijek, pa je u Škotskoj i Irskoj dolazilo do ustanaka. Ti su istina prestali u Škotskoj smrću vođe markiza Dundee-a 1689, ali su se u Irskoj nastavili, podupirani od Francuske. Između Iraca i engleskih naseljenika nastade borba i vjerska i rasna. Irski namjesnik za Jakova II. Richard Talbot bio je vođa irskih katolika i on je pozvao Jakova II. u Irsku, a Luj XIV. podupirao je i jednog i drugog, pa se tako Jakov II. 1689 iskrcao u Irskoj. Iduće godine iskrca se 6000 izabranih francuskih vojnika, a francuski admiral Tourneville blokirao je Englesku. Ipak uspije Vilim III. potući združene Irce i Francuze (1690), pa je Jakov II. morao napustiti Irsku. Međutim se borba nastavila sve do 1692. Na Rajni je francuska vojska strahovito opustošila Falačku (1689). Tom je prilikom bio bačen u zrak divan dvorac u Heidelbergu, koji se smatrao najljepšim u cijeloj Njemačkoj, a slično su stradali gradovi Mannheim, Speyer, Worms, Baden, Rastatt i dr. Mnogobrojna su sela bila popaljena, stabla posječena ili uništena, stanovništvo, u koliko nije pobjeglo, odvedeno je u Francusku. U ovom je pustošenju korijen mržnje, koju su Nijemci gojili od sada dalje prema Francuskoj. Međutim je Karlo Lotarinški osvojio Mainz (1689), a brandenburška vojska oduze Francuzima Bonn i druga neka mjesta. Kako se nije mogao rat voditi u opustošenom kraju, vodio se on u Belgiji. Ondje su Francuzi pod maršalom Luksemburgom (Luxembourg) odlučno pobijedili (1690). I u Pijemontu je Catinat pobijedio vojvodu Viktora Amadeusa II. (1690). General Vauban osvoji tvrđavu Mons (1691), a zatim osvojiše Francuzi Namur (1692). Uto dođe u pomoć saveznicima Vilim, ali bez uspjeha. Kao naknada za ove gubitke bila je saveznicima pobjeda nad francuskom flotom kod predbrežja La Hogue (29. V. 1692), kojom je prilikom francuska flota uništena u tolikoj mjeri, da su Francuzi morali odustati od daljnjih namjera, da se miješaju u engleske unutrašnje prilike. Iduće godine poraziše Francuzi (Luxembourg) Vilima III. kod Neerwindena i Landena (1693). Tada uzeše Francuzi Charleroi. S druge strane, na gornjoj Rajni Francuzi provališe i opustošiše Würtenberg, a onda uzeše ponovo Heidelberg, gdje zapališe mnoge zgrade, dio dvora, crkve i sveučilište. Uto su Francuzi ponovo digli svoju flotu, pa je Tourneville gospodovao morem uništavajući neprijateljsko brodovlje. Ljeti 1694 bili su Francuzi potisnuti preko Rajne pod vodstvom Ludvika Badenskog, na što Nijemci prodriješe u Elsas i strahovito ga opustošiše. 1695 osvoji Vilim III. Namur, Luj se ponovo poče miješati u nutarnje prilike u Engleskoj, ali engleska flota spriječi pokušaj iskrcavanja francuskih četa. I spremani atentat na Vilima III. bio je spriječen. Francuska ustupi Pijemontu Casale i Pinerolo, a vojvoda savojski se priključi Francuskoj. Sada je Catinat poveo svoje čete u Belgiju i spriječio saveznicima napad na Francusku s te strane. Kad je osim toga Luj XIV. sklopio s carem ugovor o neutralnosti s obzirom na Italiju (1696), mogla je Francuska gotovo svu svoju vojsku koncentrirati na sjever. U takvim prilikama posredovanjem Švedske došlo je u Ryswyku do pregovora, u kojima je francuska diplomacija uspješno nadmudrila savezničku. Luj XIV. prizna Vilima III. za kralja Engleske, i Vilim se s tim zadovoljio, Španjolska je isto tako lako pristala na mir, kad su joj Francuzi obećali, da će joj vratiti Barcelonu i Luxemburg, a Nizozemska, kada joj je stavljen u izgled povoljan trgovački ugovor. Onaj, koji nije ništa dobio, bio je car, jer su Strassburg i elsaški gradovi ostali Francuskoj. Međutim je Luj vratio Njemačkoj većinu reuniranih krajeva, ali uz uslov, da katolička služba Božja, koju su Francuzi u tim krajevima uspostavili, i dalje ostane. Tako je došlo konačno do mira u Ryswyku 1697 između Francuske, Engleske, Nizozemske i Španjolske te između Francuske i cara i Njemačke.

LIT.: L. André, Le XVII siècle (1610—1715), IV., Pariz 1924 i V., Pariz 1926; G. Davies, Bibliography of British History, Stuart Period, 1603—1714, Oxford 1928. G. N.

II. Alijansa Velika 7. IX. 1701. Kad je 1700 umro španjolski kralj Karlo II., koji je oporučno odredio, da ga naslijedi Filip Anjou, i kad je kralj francuski Luj XIV. stao na obranu te oporuke, došlo je do »rata za španjolsko nasljedstvo«. Protiv Filipa istupiše Nizozemska, car Josip I. i Engleska, pa je 1701 potpisana između ove tri sile (Nizozemska, Austrija i Engleska) »Velika alijansa«. Austrija je htjela da dobije od španjolskih posjeda Belgiju, Milan, Napulj, Siciliju i španjolske otoke na Sredozemnom moru, a Engleska i Nizozemska američke španjolske posjede. Kao i za prošlog rata s Engleskom Luj XIV. nastojao je smetati joj u samoj zemlji. U tu svrhu prizna za engleskog kralja Jakova III., sina pokojnog Jakova II. Međutim je umro Vilim III. i na prijestolju ga naslijedila njegova svastika Ana (1702—1714), dok je politiku vodio vojvoda Marlborough, potpuno u duhu i intencijama Vilimovim. Kad je u to Velikoj alijansi pristupio i knez izbornik brandenburški Fridrik III. (od 1701 kralj), koji je imao odličnu i brojnu vojsku, a onda i velika većina njemačkih knezova, bila je ona i vojnički na kontinentu jaka za obračun s Lujom XIV., uz koga je pristajao nadbiskup kölnski i bavarski izbornik. Rat započe na Rajni i u Nizozemskoj u proljeću 1702, dok se on još od prijašnje godine vodio u sjevernoj Italiji, naizmjeničnom srećom. U daljnjem ratu (→ Rat za španjolsko nasljedstvo) uspješe Marlborough i princ Eugen Savojski 1704 pobijediti Bavarce i Francuze kod Hochstädta i Blindheima. Saveznici osvojiše 1706 Italiju i Nizozemsku, 1708 bijahu Francuzi potučeni kod Oudenarda, a 1709 kod Malplaquetta. U to je nadvojvoda Karlo, koji se proglasio španjolskim kraljem (Karlo III.), ratovao u Španjolskoj, a Englezi su osvojili Gibraltar i otok Menorku. Već je Luj iscrpljen odlučio napustiti borbu za španjolsko nasljedstvo, kad u Engleskoj padoše Wighi i Marlborough, a novi kabinet toryjevaca bio je za mir (1710). Istovremeno umro je Josip I. (17. IV. 1711) a naslijedio ga je njegov brat Karlo VI. i u nasljednim zemljama i na carskom prijestolju. Ovim događajem je bila Velika alijansa pokopana, jer Engleska nije mogla dopustiti da Španjolska i Njemačka dođu u ruke jednoga vladara. Već 8. X. 1711 otpadne od Velike alijanse Engleska i sklopi s Francuskom poseban ugovor. Osim toga pozva Engleska Nizozemsku, da i ona odustane od saveza. Tako je došlo 1713 do mira u Utrechtu, u kojemu su se uglavili mirovni uslovi. Filip V. ostao je španjolski kralj, ali su Španjolskoj oduzeti mnogi posjedi, između ostalih dobila je Engleska Gibraltar. Utrechtskom miru pristupio je car u Rastattu 1714.

LIT.: M. Immich, Geschichte des Europäiischen Staatensystems von 1660 bis 1789 (v. Bellow-Meineckes Handbuch, dio II., München 1905); De Courcy, La coalition de 1701 contre la France, Pariz 1886, 2. sv.; Lavisse-Rambaud, Histoire générale; Heilmhlots, Weltgeschichte, 1923, VII., Schiller, Weltgeschichte, 1901, III. G. N.