DRAŠKOVIĆI, jedna od najstarijih velikaških obitelji u Hrvatskoj podrietlom iz praplemstva, prema Klaiću iz plemena ličkih Mogorovića. Viesti o njima do kraja 15. st. nisu dostojne vjere niti se osnivaju na pouzdanim podatcima; prvi ih donosi Franjo Ladany, upravitelj dobara D-a, koji je oko 1650 napisao prvu poviest te obitelji (Historia comitum D., u rukopisu). G. 1490 javlja se prva sigurna viest o D-ima u tri izprave, pisane glagoljicom (danas u madžarskom državnom arhivu u Budimpešti), u kojima se spominje »35 plemenitih ljudi Draškovića«. Među njima se kasnije osobito iztakao Bartol (1538), koji se 1520 u jednoj izpravi podpisuje kao Kninjanin, a otac je kardinala Jurja i Gašpara I. Od Gašpara († 1585), kome je 1569 darovan grad Trakošćan — odatle porodični pridjev Trakošćanski — a 1567 podieljeno barunstvo Rimskoga carstva, potječu baruni i kasnije grofovi D. Taj je Gašpar ženitbom stekao golem imutak i mnoge posjede te je tako položio temelj bogatstvu svoje obitelji. Od njegova sina Ivana II. († 1613) potječe t. zv. banska grana obitelji, a od Petra († 1616) ljutomerska grana, koja izumire već s Petrovom unukom Euzebijom († 1651), ženom bana Nikole Zrinskog ml. Banu Ivanu III. († 1648) i njegovim sinovima te Petrovu sinu Gašparu podieljeno je 1631 grofovstvo. S Ivanovim sinovima Nikolom II. († 1687) i Ivanom IV. († 1692) dieli se obitelj D-a na dvie grane; Nikolina je izumrla 1792, a Ivanova živi i danas. Od 17. st. D. posjeduju mnoge gradove i velika imanja u tri hrvatske županije; u varaždinskoj se iztiču Trakošćan i Klenovnik, u zagrebačkoj Božjakovina, a u križevačkoj Bukovec. Grana Ivana IV. dieli se kod njegovih praunuka Ivana VIII. i Franje I. opet u dvie glavne grane, koje i danas traju. Od Franjina unuka Karla († 1855) održalo se do danas potomstvo njegovih četiriju sinova: Ivana IX. (vlastnici Trakošćana), Pavla II. (vlastnici Bukovca), Josipa IV. (vlastnici Bisaga) i Jurja VI. (koji žive u Madžarskoj).
LIT.: Relatione della casa di Draskovich (bez oznake mjesta i godine); I. Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb 1886; Š. Lulić, Crkva Sv. Marije Buške i samostan pavlina u Zažitnu (Pazarište Donje). Podrietlo grofova D-a, Jutarnji List 3. i 6. XI. 1940 (i posebni odtisak).B. Z.
1. Franjo Adam, grof, * 1673, podmaršal, drugi sin Nikole i unuk palatina Ivana. Bio je žestoke i nemirne ćudi, te se u više bitaka izkazao hrabrošću i odvažnošću. Ženio se tri puta; druga mu je žena bila Barbara Herbeville, kći vrhovnog zapovjednika carske vojske u Erdelju, koji je bio sasvim pod njegovim utjecajem. To nije bilo pravo princu Eugenu Savojskom, koji je u D-u gledao velikog lukavca i »Madžara«, te je D. u svojstvu General-Feldwachmeistera 1706 pridieljen feldmaršalu grofu Starhembergu, vrhovnom zapovjedniku carskih četa u Ugarskoj. D. je sudjelovao u bitki kod Komorana, gdje je bio ranjen, a naročito se iztakao kod obsade grada Novê Zámky (1710). Kao vicegeneral u Raabu nije od Savojskog određen da sudjeluje u velikoj turskoj vojni (1716—18), što je bio očiti dokaz njegove nesklonosti. Kasnije je neko vrieme živio u Poljskoj i Rusiji, a zatim se vratio kući, gdje je ostao do smrti.
LIT.: Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen II., 7 (XVI), Beč 1891.
2. Gašpar, grof, † 1668, kr. savjetnik, sin Petrov. Budući da je njegov otac nasliedio grad i imanje Ljutomer u Štajerskoj, zvao se i barun od Ljutomera. Bio je vrlo ratoboran te služio u vojsci za Ferdinanda II. i III. Dne 7. IX. 1631 povišen je s bratučedima Ivanom i Nikolom na grofovsku čast. Oženio se Anom Veronikom od Eibesfelda, s kojom je imao jedinicu kćerku, udatu za grofa Nikolu Zrinskoga, kasnijega bana. U ime miraza preda zetu gradove Trakošćan i Klenovnik u zalog za 60.000 forinti. Kad mu je kći 1651 umrla, Gašpar i Zrinski se posvadiše radi založenih gradova, jer D. ne htjede dati banu dužnu svotu novaca, ali ga na kraju ipak izplati. Osim tih gradova baštinio je Gašpar po majci Veliki Kalnik i Vukovinu; 1631 dobio je grad Majbek u Štajerskoj, a 1633 imanje Globočec u križevačkoj županiji. Pod utjecajem isusovaca sagradi im pobožni Gašpar u Varaždinu samostan, crkvu s porodičnom grobnicom i školu. Premda to nije bilo pravo njegovim rođacima, koji su smatrali, da bi bolje učinio, da je tim novcem pomogao siromahe, D. je davao novac dotle, dok nije izvršio svoju zamisao.
LIT.: E. Laszowski, Trakošćan, Prosvjeta III., Zagreb 1895.
3. Ivan (II.), barun, * oko 1550, † Bratislava 11. III. 1613, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, prvorođeni sin Gašpara. Bio je oženjen Evom, kćerkom povjestničara i palatinskog namjestnika N. Istvánffyja. Neko vrieme bio je kapetan konjanika u Ivaniću i u Križevcima, te je uspješno sudjelovao u bojevima s Turcima oko Petrinje i Siska pa se usavršio u ratnoj vještini. G. 1595 imenovan je sa zagrebačkim biskupom Gašparom Stankovačkim namjestnikom banske časti, u koju su 1596 uvedeni. Kad je Stankovački 1596 umro, vršio je D. sam bansku vlast. On je morao nastaviti ratovanje s Turcima, koje je s pomoću krajiških generala porazio kod Petrinje (19. i 20. IX. 1596). G. 1597 podsjeda s generalom Herbersteinom bez uspjeha Viroviticu, a 1598 razbija s njim i generalom Lenkovićem Turke kod Cernika. Sudjelovao je i u bitki kod Kaniže 1601. Postupak komesara Rabatte prema senjskim Uskocima tako ga je ogorčio, da je na dvoru tražio kazan smrti za Rabattu. U međuvremenu naseljavao je Vlahe u Gomirju, kako su to činili i ostali krajiški generali. Budući da nije dobivao ni odkud novčane pomoći, bio je prisiljen prodavati ili zalagati imanja. Pošto nije htio uz bansku čast obavljati službu kapetana kraljevstva, preuzeo ju je na nagovor sabora grof Toma Erdödy uz uvjet, da je vrši u sporazumu s banom. Kad je Stjepan Bocskay 1604 u Ugarskoj i Erdelju digao bunu protiv Rudolfa II., pozvao je bana, da zajedno s njime zbaci njemački jaram, i poslao vojskovođu Nemetha, da se nagodi s Hrvatima. Ali hrvatski sabor pod predsjedanjem D-a odlučno odbije njegov poziv i postavi vojsku na Dravu, a ban, štaviše, prodre u Ugarsku, gdje je kod Körmenda hametice porazio bočkajevce (29. VII. 1605). Tom su pobjedom ban i Hrvati spasili Rudolfa II. i njegove zemlje. Ne zna se, što je D-a potaklo, da se već u saboru na Gradcu kraj Zagreba odrekao banske časti (10. IV. 1606), ali je tu službu zadržao do 1608.
U sukobu između Rudolfa II. i brata mu nadvojvode Matije ostao je D. vjeran zakonitom kralju, iako je bio prisiljen podpisati izpravu uperenu protiv njega. Dopuštenjem Matijinim pošao je u Prag da se radi toga opravda, našto ga kralj potvrdi za bana, obdari gradom Devínom u Ugarskoj i pošalje u Hrvatsku, da okupi narod protiv nadvojvode. Ali ga Matija na putu zarobi. Tako je hrvatsko kraljevstvo ostalo u najodsudnije vrieme bez bana. Pošto su se braća nagodila, D. je pušten na slobodu, imenovan zapovjednikom prekodunavske ugarske vojske i vrhovnim kapetanom ujvarske tvrđave.
Budući da je bio gorljiv katolik i velik protivnik reformacije, hrvatski je sabor 1604 pod njegovim predsjedanjem stvorio posebni vjerski zakon za Hrvatsku, koji je potvrdio i kralj Rudolf. Zato je razumljivo, što je svim sredstvima pomagao isusovce, pa je radi svoje vjerske revnosti pohvaljen od samoga pape. — Sahranjen je u župnoj crkvi sv. Martina u Bratislavi.
LIT.: V. Klaić, Povjest Hrvata III./1, Zagreb 1911.
4. Ivan (III.), grof, * 1603, † Óvár kolovoz 1648, hrvatski ban i ugarski palatin, sin Ivana i Eve Istvánffy. Filozofiju je učio na sveučilištu u Grazu, a pravo dovršio u ugarsko-hrvatskom kolegiju u Bologni (1620). Neko je vrieme boravio na carskom dvoru u Beču, a zatim ga je Ferdinand II. iz osobite naklonosti imenovao velikim županom óvárskim. Nešto kasnije proslavio se pod vodstvom bana Jurja Zrinskoga u bitkama kod Kaniže (1622), Mure, Sredičkog i Berkiševine, gdje su Turci bili težko poraženi. Radi njegova junačtva imenuje ga kralj grofom (7. IX. 1631), a zatim meštrom posteljnika i tajnim savjetnikom. Dne 10. VII. 1640 postane hrvatskim banom i zapovjednikom Banske Krajine te je dne 23. VII. uveden u tu čast kao treći iz roda D-a. Osobitu je brigu posvetio utvrđivanju i popravku gradova i tvrđava nastavljajući borbu s Turcima, koje je porazio u nekoliko bitaka (napose kod Kladuše). Kad su u zemlji nastali potresi i poplave, a u Zagrebu velik požar, nastojao je pomoći, koliko je mogao. Stalne su mu neprilike u vršenju banske službe pravili krajiški generali i častnici, koji su bunili doseljenike i seljake, prisvajali samovoljno posjede i činili različna nasilja, zbog čega se D. potužio kralju. G. 1644 postade zlatnim vitezom (eques auratus). U to je vrieme povećao posjed kupnjom. Gotovo podkraj 30-godišnjeg rata poslao je veliku, vojsku u Ugarsku protiv buntovnika, jer sam nije mogao onamo poći zbog bolesti. Na kraljev priedlog izabere ga 1646 ugarski sabor u Bratislavi za palatina. Tako je on bio jedini Hrvat, koji je imao tu visoku čast. Bio je protivnik protestanata, pa je podupirao isusovce u Ugarskoj i u Hrvatskoj, gdje je najradije boravio u svom gradu Vinici. Budući da Madžarima nije bilo pravo, što boravi izvan granica Ugarske, daruje mu kralj grad Óvár na deset godina. Prigodom uvođenja u novi posjed iznenada oboli i umre. Povjestničar Rattkay piše, da su ga njegovi protivnici u Ugarskoj otrovali, ali se to ne može dokazati. Pokopan je u crkvi sv. Martina u Bratislavi kraj otčeve grobnice, a sahrani je prisustvovao samo mali broj ugarskog plemstva iz mržnje, što je Hrvat. — Dok je bio ban, zvali su ga suvremenici »defensor Croatiae«. Ostavio je velik imutak, a jedan je dio odredio za gradnju utvrda i gradova.
5. Ivan (IV.), grof, † Lokenhaus 1692, podmaršal, drugi sin palatina Ivana. Učio je sa svojim bratom Nikolom u Bologni. Zatim je imenovan kraljevskim komornikom i savjetnikom. Ratovao je protiv Turaka pod vodstvom bana Nikole Zrinskoga. Oženjen je bio Marijom Magdalenom, kćerkom grofa Franje Nádasdyja. Imao je vrlo dvoličnu ulogu u Zrinsko-Frankopanskoj uroti, koju je pomogao ugušiti. G. 1682 izabrao ga je hrvatski sabor za vrhovnog zapovjednika konjaničtva protiv Turaka i Tökölyjevih kuruca. Radi velikog junačtva u tim borbama nagradi ga sabor imanjem Kutnjak u križevačkoj županiji, a i kralj ga odlikuje. Osobito se iztakao u bitki kod Zrina, gdje je sa 1500 Hrvata potukao 4000 Turaka. Tada ga kralj imenuje tajnim savjetnikom i podmaršalom.
6. Ivan (V.), grof, † 4. I. 1733, ban, sin podmaršala Ivana. Učio je humanističke i filozofske nauke u Beču, a pravo u Bologni. G. 1699 postao je veliki župan valpovački i baranjski, kr. komornik i savjetnik. Ratovao je u Ugarskoj protiv Franje II. Rákóczyja, a 1706 postavi ga hrvatski sabor vojvodom u Hrvatskoj te mu dopusti, da može prieći s vojskom Dravu, ako mu to naloži ban Ivan Pálffy. D. je na svoj trošak skupio velik broj svojih ljudi, s kojima je otišao u Ugarsku braneći tako ujedno granice Slavonije i Štajerske. Time je stekao bezsmrtnu slavu, kako su hrvatski staleži iz Varaždina pisali kralju preporučujući ga njegovoj milosti (31. V. 1707). G. 1708 imenovao ga je sabor zapovjednikom nad 1000 konjanika, koji će stajati kralju na razpoloženju u Međumurju, a iste je godine postao generalom. Ubrzo zatim postao je i kr. savjetnik, komornik, predsjednik kr. komore i veliki župan vukovarski i baranjski. Zalagao se, da se 1712 stvori t. zv. hrvatska pragmatička sankcija. G. 1716 sudjelovao je kao podmaršal i zapovjednik narodne vojske u borbi protiv Turaka, te je nakon provedene insurekcije u zemlji po želji princa Savojskog vojevao s krajiškim generalima Heisterom i Rabattorn preko Une u Bosni. Budući da je tu vojsku trebalo obskrbiti, vojna je zapinjala, pa se D. obraćao za pomoć Savojskom i ratnom vieću. Iako je postigao neke mjestne uspjehe (osvojenje Dubice i Kostajnice), propala je namjera, da se zauzme Novi. G. 1717 ponovno je pokušao osvojiti Novi i Bihać, ali zbog nesloge s ostalim zapovjednicima propade ciela ta dobro smišljena i dugo pripremana osnova na veliko nezadovoljstvo vojskovođe Eugena. Prigodom pregovora s Turskom D. je stavio Savojskom priedloge o uređenju granice prema Bosni (1. V. 1718). Iste godine imenuje ga kralj kr. komornikom i savjetnikom ratnoga vieća, a u međuvremenu je mjesto odsutnog Pálffyja bio banski namjestnik do 1732. Tada postane banom i vrhovnim zapovjednikom Banske Krajine, ali je već 1733 iznenada umro.
LIT.: I IZVORI: T. Smičiklas, Povjest Hrvatska II., Zagreb 1879; Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen II., 7 (XVI) i II., 8 (XVII), Beč 1891; Acta congregationum ab anno 1704 ad annum 1708, fasc. 13—15 (Državni arhiv u Zagrebu).
7. Ivan (VIII), grof, * 1740, † Varaždin 21. II. 1787, pukovnik, sin Kazimira Josipa. Posvetio se vojničtvu te sudjelovao u 7-godišnjem ratu i bio težko ranjen. G. 1773 postane pukovnik banske krajiške pukovnije u Glini, a 1776 premješten je u Erdelj. Zbog spletaka povuče se naskoro u mirovinu, ali za bavarskoga nasljednog rata (1778—79) postane zapovjednik oveće čete, koju je sam sakupio. Nakon rata reaktiviran je u činu pukovnika, ali se već 1783 odrekne službe i povuče na imanje Brezovicu, gdje je najradije boravio. Posvetio se zadaći, da podigne svoj narod u svakom pogledu. D. je prvi osnivač slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, kome je već od 1742 pripadao i njegov otac. Prvu poznatu hrvatsku ložu, u koju su stupili većinom častnici i neki plemići, utemeljio je u Glini pod imenom »L’Amitié de Guerre«. Nekako istovremeno osnivaju se, valjda na njegov poticaj, i lože u Zagrebu, Varaždinu i Otočcu. G. 1777 proglašena je u Klenovniku podpuna nezavisnost hrvatskih loža od inozemnih, a 1778 izabran je D. za velikog majstora velike lože, s kojeg je položaja odstupio 1784.
LIT.: Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925; M. Prelog, Istorija slobodnog zidarstva, Zagreb 1929.
8. Ivan (IX.), grof, * 19. XI. 1844, † Beč 6. III. 1910, političar, sin Karlov. Bio je velik protivnik vladavine bana Khuena-Héderváryja, iako mu je bio prijatelj. Osobito je nastojao da za svoju političku akciju predobije biskupa Strossmayera, koji je iz početka bio prema njemu dosta nepovjerljiv. D. je osnivač umjerene opozicionalne stranke, t. zv. centruma ili »središnje stranke« (1885), u koju su ušli neki velikaši (grofovi Draškovići, grof Đuro Jelačić, grof Rikard Sermage, barun Kosta Rukavina, Jovan Živković i dr.). Glasilo joj je bio Agramer Tagblatt, kome je vlastnikom bio sam D. Pod njegovim vodstvom započela je stranka borbu protiv Khuena u hrvatskom saboru, ali nije imala neki osobiti uspjeh i nije mogla uhvatiti koriena u narodu. Neko se vrieme činilo, da će D. postati banom, za što se zalagao Strossmayer i oporba, jer su bili uvjereni, da bi to uvelike koristilo Hrvatskoj. Iako je centrum sklopio s Neodvisnom narodnom strankom sporazum, taj se razbio krivnjom D-a, jer je on htio, da se Neodvisna stranka utopi u »središnjoj stranci« (1887), koja je na izborima (13.—17. V. 1887) dobila samo dva mandata. Napokon se od »neodvišnjaka« i »središnjaka« sastavio klub »Umjerene opozicije«, kome je D. izabran za predsjednika (27. VI. 1887), da započne odlučnu borbu protiv vladavine Khuena. Ipak se D. nije pokazao doraslim političkom položaju, i tako je sve ostalo po starom. Zbog toga se s bratom Josipom (* 1849) počeo povlačiti iz političkog života. Najprije je Agramer Tagblatt predao dotadašnjem uredniku V. Franku razočaran, što nije uspio sjesti na bansku stolicu (1888), a odrekao se i vodstva kluba umjerene oporbe. Time se ubrzo razpala i njegova stranka. D. je bio poznati dobrotvor pomažući znanstvene i prosvjetne ustanove.
LIT.: F. Šišić, Korespondencija Rački—Strossmayer III. i IV., Zagreb 1930 i 1931.
9. Ivan Nepomuk, grof, * Zagreb 17. IX. 1805, † Zagreb 14. I. 1856, svećenik i vlastelin, sin slobodoumnog i obrazovanog Jurja i Ane bar. Orczy. Učio je bogosloviju u Pešti. Ostrogonski ga nadbiskup imenuje knjižničarom u Trnavi, a zatim župnikom u Gürtu. Radi slabog zdravlja povuče se napokon na imanje Božjakovinu, gdje je živio skromno i mirno. U Božjakovini je osnovao pučku školu, za koju je stvorio i zakladu, a Matici Hrvatskoj ostavio zakladu od 10.000 forinti za izdavanje dobrih i koristnih knjiga. Osim toga stvorio je zakladu za različne dobrotvorne ustanove. Umro je nakon dužeg bolovanja istog dana i časa, kad i njegov stric Janko, prvak iliraca.
LIT.: C. Wurzbach, BL III., Beč 1858; T. Smičiklas-F. Marković, Spomen-knjiga Matice Hrvatske, Zagreb 1892.S. A.
10. Janko, grof, * Zagreb 20. X. 1770, † Radgona 14. I. 1856, hrvatski preporoditelj. Rođen je kao sin grofa Ivana Nep. Draškovića i majke Eleonore Felicite rođ. Malatinske. Djetinjstvo je provodio na obiteljskim imanjima (Brezovica, Rečica kraj Karlovca i t. d.) i po mjestima, gdje mu je boravio otac kao austrijski častnik (na pr. u Csík-Szeredi). Njegovi životopisci spominju, prema njegovim podatcima, da je svršio gimnaziju u Zagrebu, a filozofiju i pravo u Beču. Ali o tome nema potvrde u školskim spisima, pa je vjerojatno, da je škole svršavao privatno. Zna se, da je prava učio kod nekoga bečkog odvjetnika. G. 1787 stupio je kao zastavnik u pješačku pukovniju De Vins, koja je imala sjedište u Velikom Varadinu. Služio je među ostalim u Galiciji, a 1789 sudjelovao je pod Laudonom pri obsadi Beograda. Vojničku je službu napustio krajem 1792 kao nadporučnik, pošto je već duže vremena bio na dopustu. Životopisci kažu, da je ostavio vojsku, budući da je prigodom jednog pada s konja prelomio nogu. Do kraja života cienio je vojsku kao ustanovu, u kojoj se čovjek nauči redu. Za vrieme ratova protiv Napoleona zauzimao je položaj podpukovnika (1802) pa pukovnika (1805, 1809). G. 1818 molio je, da bude ponovno primljen u redovitu vojsku, ali mu molba nije bila uvažena.
Iako su podatci o D-evu školovanju mršavi i nepouzdani, činjenica je, da je on s godinama stekao vrlo veliku naobrazbu. Znao je govoriti i pisati u više jezika (hrvatski, latinski, njemački, francuzki, talijanski, madžarski, rumunjski, a poznavao je i sve slavenske jezike). Naučio ih je ili čitanjem ili u službovanju u različitim krajevima habsburžke monarhije. U obitelji Draškovića čuvala se velika knjižnica, koja potjecaše od historičara Nikole Istvánffyja. Svoje znanje povećavao je D. i mnogobrojnim putovanjima. U kasnijem je životu pokazao, da ne samo voli knjigu, nego da je i osobito štuje kao najveće kulturno dobro svakoga naroda. Njegova obrazovanost nije obuhvatala samo književnost u užem smislu, nego i različita područja politike, gospodarstva, obrta i t. d.
Poslije izstupa iz vojske bavio se D. upravom svojih imanja i javnim poslovima. Nakon diobe očinskoga nasljedstva između njega i brata ostala su mu dobra Banluk (u Madžarskoj) i Rečica, uz polovicu Trakošćana. Životopisci ga opisuju kao vrlo liepa i živahna čovjeka, koji se volio veseliti i uživati, te je obiteljska imovina — koju su i onako bili vrlo obteretili njegov djed i otac — pod njegovom upravom postajala sve manjom. — D. se dva puta ženio: 1794 s Cecilijom ud. Pogledić, a 1808, kao udovac, Franjicom Kulmer. Od druge žene dobio je sina Josipa, koji se rodio u Parizu, ali je umro mlad. Za Napoleonove vladavine u prekosavskim krajevima (1809—1813) D. je, kao vlastnik Rečice, bio francuzki, a kao vlastnik Banluka austrijski podanik. Na temelju toga stvorilo se pričanje, da je te godine proveo u Parizu, da ne bude odviše na vidiku austrijskih vlasti. Pričalo se, da je ondje živio vrlo razkošno, da je sa sobom poveo jednu narodnu glasbu, da je talirima popločio ulicu Taitbout i t. d. I poslije stvaranja Ilirskih provincija, pod Napoleonom, nastojao je u Austriji sačuvati politička prava, koja su mu pripadala kao vlastniku imanja i s ove strane Save. Za vrieme njihove vladavine u Hrvatskoj D. je s Francuzima imao svakako sveza pa se čak s nekima od njih i dopisivao na francuzkom jeziku. Austrijske su ga vlasti držale pod pazkom, ali nije bio osobito drag ni Francuzima, jer je izticao nedostatke njihove uprave. Na njegove izravne sveze s Francuzkom i Parizom svodili su stariji tumači hrvatskoga preporoda njegove narodne poglede. Ne da se točno utvrditi, koliko je doista vremena proboravio u Parizu, ali je istina, da je dobro poznavao francuzki jezik i književnost. U vrieme Napoleona držali su ga najobrazovanijim čovjekom u građanskoj Hrvatskoj. Spominje se, da su mu Francuzi bili spremni dati vrlo važna mjesta, ali da je on bio odviše ponosan da to zatraži.
Javnim poslovima Hrvatske stao se D. baviti, čim je napustio vojsku. Po pravima, koja su mu pripadala prema podrietlu i imanju, sudjelovao je — ili sam ili po zamjenicima — u radu hrvatskih sabora od 1792 dalje. Njegova se javna djelatnost može podieliti u dva razdoblja: u doba prije i doba poslije preporoda. O njegovu radu prije preporoda ne zna se baš mnogo, ali je prema podatcima očito, da je morao biti značajan. U zapisnicima hrvatskoga sabora spominje se kao član različitih odbora (odbora za insurekciju, odbora za izkorišćivanje jamničke kiselice i t. d.). Njegovo se ime spominje u više kajkavskih prigodnica. U njima se iztiču njegove narodne i čovječje odlike. Stihove su mu posvećivali i tadašnji iztaknuti hrvatski prigodničari (Antun Nagy, Ljudevit Jelačić). G. 1818, prigodom dolazka cara Franje I. u Zagreb, D. je pred dvorom biskupa Vrhovca vodio kolo, u kome su se pjevale narodne pjesme. U to je doba i sam sastavljao hrvatske stihove, u kojima se iztiče njegov hrvatski patriotizam: Ja sam zadovoljen, — da sam Hrvat rođen. — Taj se patriotizam pokazao i prigodom njegova drugoga vjenčanja, kad je svoju vjenčanu objavu napisao hrvatskim jezikom.
D. je stekao nacionalan odgoj u roditeljskoj kući, a svoje najljepše godine mladosti i zrelosti proveo je, kad je Evropa proživljavala vrlo velike promjene, teritorialne i ideoložke: racionalizam, prosviećeni absolutizam, francuzku revoluciju, Napoleona, romantizam, Metternichov sustav i t. d. Hrvatska je u to doba prolazila jedno od najtežih razdoblja u svojoj poviesti: absolutizam Josipa II., razkomadanost između Francuzke i Austrije, nasrtaje madžarskoga imperializma, koji je imao Hrvatima oteti i političko i narodno obilježje. Uzto se vršio i postepeni preobrat Evrope iz feudalizma u novo demokratsko uređenje. D. je u to kritično doba ušao kao podpuno izgrađen čovjek: s izrazitim nacionalnim hrvatskim shvaćanjem i s uvjerenjem, kako feudalizam treba dovesti u sklad s razvitkom vremena, i kako treba utrti put podpunoj družtvenoj jednakosti. To je shvaćanje pokazao i u doba prije preporoda — svojim postupcima prema kmetovima i svojim držanjem u političkom životu.
U godinama, kad je D. vršio svoju najdjelatniju ulogu u javnom životu, politički su predstavnici tadašnje Hrvatske imali da odluče: ili da brane dotadašnju državnopravnu, staležku Hrvatsku, s latinskim jezikom kao službenim, ili da popuste pred nasrtajima Madžara, napuštajući i latinski jezik i spremajući podpunu madžarizaciju zemlje. Oko g. 1830 bili su već spremni na ovo drugo rješenje. U to su vrieme doduše neki pojedinci među starijima (protonotar Kušević u knjižici De municipalibus juribus, 1830) i jedan dio mlađega pokoljenja (Gaj u svojoj knjižici o pravopisu, 1830, Štoos u pjesmi Nut novo leto, 1831, Derkos u knjižici Genius patriae, 1832) nastojali oprieti se toj sveobćoj narodnoj smalaksalosti. Ali je tek D. jasno, odlučno i borbeno iznio širok narodni program, koji će lebdjeti pred očima i pokoljenju preporoditelja, a djelomično i kasnijim hrvatskim generacijama. Učinio je to u zgodi, kad je hrvatski sabor imao birati nove izaslanike na zajednički ugarsko-hrvatski sabor u Požunu i dati im upute za dalji rad, kraj sve jače madžarske nasrtljivosti. Napisao je u to ime knjižicu Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem kraljevinah naših — za buduću dietu ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih (Karlovac 1832). D. je tada imao već 62 godine, ali je energičnije od svih Hrvata svoga vremena prekinuo sa zastarjelim shvaćanjima feudalizma i reakcije, koja su još uviek vodila službene predstavnike tadašnje Hrvatske, te je tražio oslon za političku borbu u najširim slojevima naroda gledajući izlazak iz svih težkoća u jakosti i snazi naroda samoga. D. je u svome djelcu kratko i snažno dodirnuo najglavnija pitanja tadašnjega hrvatskoga kulturnog, političkog, družtvenog i gospodarskog života iznievši u svemu podpuno određeno mišljenje.
Za razliku od onih, koji su u Hrvatskoj još uviek branili latinski jezik kao službeni ili, kao Derkos, na latinskome snivali o nekom umjetnom hrvatskom jeziku, koji bi se sastavio od svih naših narječja, D. je odmah stao pisati hrvatski i odmah prešao na štokavštinu. Prvo je opravdavao riečima: »Ja odaberem za moj razgovor naški jezik želeći dokazati, da mi narodnog jezika imademo, u kojem sve moguće izreći jest, što srdce i pamet zahteva.« Štokavštinu je pak držao najrazširenijim našim narječjem, koje ima kraj toga bogatu kulturnu prošlost.
Nasuprot političarima, kojima je bio glavni cilj, da se kako tako sačuva tadašnji državnopravni položaj Hrvatske, D. je postavio širi narodni program. Polazeći od shvaćanja, da je Hrvatska s Ugarskom nekad dobrovoljno sklopila savez, a nije pokorena, tražio je podpunu ravnopravnost ovih zemalja pred zajedničkim vladarom. Zahtievao je, da se s Hrvatskom i Slavonijom sjedine Dalmacija, Krajina, Rieka, pa Kranjska i Koruška, a danas sutra i Bosna.
Dok je Štoos u svojoj pjesmi elegički bugario nad nevoljama domovine, D. je svoj spis napisao kao prkosan i odlučan čovjek, koji traži rad, a ne plakanje: »... jere niš nevrjednijega nema od plačećega naroda, prije neg je sva potribna za obranbu svoju najvećim trudom i žrtvom pokušao; plač jeste oružje nejaka ženskoga spola i pomoć robov i prosjakov, nit se nalazi sramotniji čin za junaka nad tužbum otajnum; volte, daklje, svi jedan dan umreti, nego u glasu, i onda kad u raje drugoga vilaeta pred vaše vriedne pređe dođete, pogrđani i pohuljeni biti«.
Nastojeći da kao osnovu za politički rad digne u Hrvata ponos i probudi vjeru u vlastitu snagu, D. je u političkom dielu svoje knjižice tražio osnutak samostalne hrvatske vlade, nezavisne od ugarske vlade, i pojačanje banskoga dostojanstva. Uz izrazito političke i narodne težnje dodirnuo je i ostala mnogobrojna pitanja tadašnje Hrvatske. Iztaknuo je prije svega, da treba, pomoću dobrih škola i valjanih učitelja, podići obću obrazovanost naroda, osobito širih slojeva. Tražio je, da se školovanje vrši prema prirodnoj nadarenosti, a ne prema staležkoj pripadnosti. Niti jedna pametna glava, po njegovu mišljenju, ne smije propasti. Ustao je protiv zastarjelih staležkih predsuda, a za jednakost među ljudima. Želio je, da se taj rad na obćem prosvjećivanju razvije što brže, da nas događaji ne bi pregazili. Uz prosvjetne ideje D. je upozorio na različita važna gospodarska pitanja: želio je, da se u Hrvatskoj podignu obrt i industrija, izpitivao je probleme našega izvoza, razpravljao o lihvi, o potrebi domaćeg kapitala, o poreznom sustavu u državi i sl. Osobito je izticao potrebu vjerske snošljivosti u odnošaju prema pravoslavnima tražeći, da se pogotovu popravi gospodarsko i kulturno stanje njihova zapuštena svećenstva.
Misli o prosvjeti kao osnovici obćega narodnog blagostanja vežu D-a s idejama prosvjetiteljstva, koje su u Austriji bile moderne u doba njegove mladosti. No osjećaj domovinske ljubavi, ljubav prema materinskome jeziku toliko su prožimali cielo njegovo djelce, da je ono moralo silno djelovati upravo tridesetih godina. »Disertacija« je sadržavala toliko poticaja i odisala je takvim duhom, da je njezin pisac postao jednim od najiztaknutijih Hrvata svoga doba, i kod starijih i kod mlađih. Hrvatski ga je sabor izabrao za svoga izaslanika (nuncija) za zajednički sabor u Požun (1832—36), a mlađi su se, započevši g. 1835 djelatan rad oko narodnog preporoda, stali oko njega okupljati kao oko jednoga od vođa.
U hrvatskom je preporodu, u razdoblju ilirizma, D. vršio različite funkcije: književnu, družtvenu i političku.
U »Danici« se javio kao književnik odmah na početku njezina života. G. 1835 objavio je u njoj tri pjesme (Poskočnica, Pěsma domorodska, Napitnica ilirskoj mladeži). One su pisane u duhu hrvatske kajkavske dopreporodne poezije, i u njima se — kao u cjelokupnoj tadašnjoj našoj lirici — slavi domovina, sloga, vino, a žigošu izdajice. Najznačajnija je njegova pjesma Mladeži ilirskoj (Danica 1836). U njoj je D. iznio svoje poglede na zadatke, što ih mlađe pokoljenje ima izvršiti. Utvrdivši, u kako burnim i težkim vremenima živi ta omladina, D. je prije svega iztaknuo potrebu domovinske ljubavi:
Zato srdca ne dajte tuđini, Dužni ste sve davat domovini.
Udario je na jal i neslogu, izticao značenje jezika, potrebu obrazovanosti i sl., kao što su to radili i ostali pjesnici ilirizma. Ali je on i u toj pjesmi — kao izkusan i realan čovjek — iztaknuo i značenje trgovine, važnost naših šuma i našega mora, pače i potrebu stratežkih granica. Ujedno je udario na nestrpljivost, koja se kod mladih ljudi često javlja i rađa samo nesrećom.
Važnije je međutim D-evo značenje u hrvatskom družtvenom životu. Pripadajući jednoj od najodličnijih hrvatskih aristokratskih obitelji D. je nastojao da više slojeve predobije za težnje preporoditelja. Zato je priređivao zabave i posiela, na koja su dolazili i odličnici, i gdje se imalo govoriti hrvatski, gdje su se imali plesati domaći plesovi i nositi narodna nošnja. Ujedno je davao poticaje, da se osnivaju družtva, koja će raditi na kulturnim poslovima. Zadatak Čitaonice — osnovane g. 1838, kojoj je on bio predsjednik — bio je u tome, da širi smisao za hrvatsku knjigu i da joj omogući što bolju prođu. Ujedno je Čitaonica bila središte, odakle su dolazili poticaji za osnivanje srodnih družtava ili zaklada (Matica ilirska, 1842, kojoj je on bio prvi predsjednik, Gospodarsko družtvo, rad oko osnivanja stalnoga kazališta i sl.).
Kao političar nastojao je D. dovesti u sklad težnje iliraca s pogledima dvora i cjelokupnom politikom Austrije gledajući, da kod vlastodržaca odbije prigovore, koji su se s različitih strana, osobito od Madžara, dizali protiv hrvatskoga narodnog pokreta. U političkom dielu svojih pogleda proživio je svu evoluciju, koju i ostali ilirci, samo nije zapadao u skrajnosti kao Gaj.
Kad je ilirizam pokazao prve plodove, D. je napisao svoju drugu knjižicu: Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes (Zagreb 1838). U njoj je prije svega htio za narodne težnje predobiti hrvatske žene kao nositeljice družtvenog života, koje su u našim gradovima govorile ponajviše njemački. U kratkim je crtama prikazao našu prošlost osvrnuvši se obširno na dubrovačku književnost i iztičući njezine umjetničke prednosti. A zatim je — citirajući ponajviše Šafarikove rečenice — prikazao težnje i uspjehe mlađega pokoljenja oko književnosti, jezika i pravopisa. Knjigu je izdao njemačkim jezikom i zato, da i strani sviet upozna s hrvatskim prilikama. Zbog istog je razloga već g. 1834 bio objavio svoju »Disertaciju« u njemačkom prievodu, u Leipzigu.
Među mladim je ilircima D., sa svojih blizu 70 godina, već od početka bio kao neki otac, u koga su nalazili i okrilje i upute. On nije bio pjesnik-stvaralac niti je svoje knjižice pisao s književnim težnjama. Stihovi su mu hrapavi i nepravilni, a proza težka. Ali je u sve, što je pisao; ulio vrlo mnogo topline. Uz to je, kao izkusan i pametan čovjek, svuda upozoravao na stvarne potrebe života i naroda, što se izticalo osobito u vrieme, kad su se ostali opijali golim riečima o veličini naše prošlosti, o slavenstvu, slozi i t. d. On je u svojim pismima svjetovao Gaju, neka i u »Danicu«, književni list, unosi članke o obrtu, gospodarstvu, pečenju rakije i sl. Širina njegovih vidika, izkustvo, neprieporni patriotizam stvoriše mu u vrieme preporoda odlično mjesto. On nije bio ni vođa ni politički agitator kao Gaj, nije povlačio za sobom množtva, ali je k sebi privlačio sve staloženije duhove. Oko njega i u njegovu domu sabirali su se svi mlađi preporoditelji. On je spasavao ugled cieloga narodnog pokreta među višim slojevima, a među mlađima nastojao je djelovati pomirujući. Sedamdesetgodišnjicu njegova života proslavili su pjesnici ilirizma (Mažuranić, Štoos) kao osobit događaj — gledajući u njegovoj pojavi ličnost divovskih razmjera.
U razvitku hrvatskoga preporoda sliedio je D. obće narodno gibanje, koliko je ono bilo u skladu s njegovim pogledima. Izprva oduševljen pojavom Ljudevita Gaja nije se mogao trajno zanositi njime. Kao čovjek, koji je doživio i preživio Napoleona, bojao se prenaglih zaleta i razočaranja. Već je u svojoj »Disertaciji« kao najveću narodnu manu Francuza iztaknuo njihovu nestrpljivost, vječnu težnju za promjenama. U političkom radu volio se ugledati u Engleze. Zato je o Gaju kasnije, kad se ovaj u svojoj djelatnosti odviše povodio za svojim zanosima, govorio i pisao nepovoljno.
D. je već u mlađim godinama postao carskim i kraljevskim komornikom. Za rad na ugarskom saboru dobio je tridesetih godina od kralja red sv. Stjepana. G. 1848 bio je uz ostale i kandidat za bana, ali zbog starosti nije mogao biti postavljen na to mjesto. G. 1853 postao je tajnim savjetnikom. Ali je tada već bio star i gotovo siromašan. Njegov imutak bio je već prije spao samo na jedno dobro, Rečicu. Kažu, da je u doba preporoda češće požalio, što je u mlađim godinama toliko trošio te ne može podupirati narodnog pokreta, koliko bi htio. Posljednjih godina života prodao je i Rečicu nekome Rechbergu uz uvjet, da mu ovaj plaća godišnju rentu. Ali se Rechberg proglasio bankrotiranim pa mu nije plaćao ništa. Umro je u Radgoni, u kući obitelji Schrafl, daleko od Hrvatske. Kažu, da je iza njega ostao bio dnevnik, ali se taj zametnuo. Kosti su mu 1893 prenesene u Zagreb.
U hrvatskom preporodu pripada D-u uz Gaja najodličnije mjesto. S Gajem — mlađim i vatrenijim — on se nekako popunjavao. Gaj je predobivao ljude, neprestano stvarao nove osnove, uviek bio u pokretu tražeći veze i pomoć na različnim stranama. Ali je bio više fantast negoli stvaran radnik. D. je naprotiv bio miran, sređen, videći dalje i bolje od većine iliraca. Zato nije mogao sliediti Gaja i u podhvatima, za koje je bilo jasno da se u tadašnjim prilikama ne mogu dobro svršiti. Ali je žar domoljublja bio u obojice jednako velik. Zato im je i tragika bila slična. D. je umro osamljen, ogorčen, izvan domovine, a Gaj u Zagrebu, progonjen od neprijatelja i vjerovnika — obojica oličujući nekako u sebi udes ciele tadašnje Hrvatske.
LIT.: V. Babukić u Nevenu V., 1856; I. Kukuljević u Glasovitim Hrvatima, 1886; T. Smičiklas u Spomen-knjizi Matice Hrvatske, 1892; T. Matić, Iz mladih dana J-a D-a, Vjesnik hrv. zem. arkiva 1914; B. Vodnik u Mladosti, 1926; F. Fancev, Grof J. D., Savremenik 1938; Isti u Ljetopisu HA 50, 1936/7; R. Maixner, Le comte J. D. et la France, Annales de l’Institut français de Zagreb II/4, 1938.A. B-c.
11. Juraj, * Biline 5. II. 1525, † Beč 31. I. 1587, zagrebački biskup, kardinal i hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, sin Bartolomeja i Ane, sestre kardinala Jurja Utišenovića. Učio je u Krakovu, Beču, Bologni i Rimu, a 1557 postao pečujski biskup. Bio je veliki neprijatelj Kalvinove i Luterove nauke te je protiv njih i pisao. Ujedno ga je kralj Ferdinand I. imenovao svojim izpovjednikom i kraljevskim savjetnikom pa ga početkom 1562 poslao kao svoga zastupnika za Ugarsku na tridentinski koncil, gdje je D. pokazao ne samo izvanredni govornički dar, nego i veliku spremu pri rješavanju najvažnijih crkvenih pitanja. Tako je zagovarao pričest pod obim prilikama i ženitbu svećenstva, ali koncil nije njegovih priedloga prihvatio. Uza sve to koncil mu je povjerio odgovornu zadaću, da izmiri pojedine zavađene stranke.
Kad se vratio u domovinu, imenuje ga kralj krajem 1563 zagrebačkim biskupom, jer mu je prijašnja biskupija bila opustošena od Turaka. Pokazao je veliku brigu za novu diecezu, koju je svu proputovao. Podizao je učione i osnovao prvo sjemenište u Zagrebu; bio je prozvan »otcem domovine i siromaha«. Uz to je budno bdio nad ćudorednošću svećenstva i pazio, da se strogo vrše crkveni propisi i zaključci tridentinskog koncila. Nastojao je svakako izkorieniti protestante i kalvine, a vjernike grkoiztočne crkve (pa i ruske) privesti unijom u krilo katoličke crkve. Brinuo se, da se popravi i gospodarstvo.
G. 1567 imenuje ga Maksimilian II. banom i pridieli mu za druga Franju Frankopana Slunjskoga. Novi banovi, koje je spajalo osobno prijateljstvo, dali su načiniti i zajednički banski pečat, budući da su zajedno vršili sve poslove. D. se s Frankopanom posvetio obrani Hrvatske odbijajući s pomoću sabora uspješno napadaje Turaka. G. 1569 dobije od kralja na uživanje grad Trakošćan sa svim pripadnostima, a pošto je hrvatski sabor zamolio kralja, da mu dade Trakošćan u nasljedno pravo i bez godišnje daće (30. X. 1571), Maksimilian je to 22. IV. 1572 učinio te D-u i njegovu bratu Gašparu darovao i založio za vječna vremena taj grad zajedno s Klenovnikom uz položenu svotu od 20.000 forinti. G. 1584 potvrdi tu darovnicu i Rudolf II., te se odsada D-i stadoše nazivati Trakošćanski.
Uz bansku službu D. je dospio baviti se i crkvenim poslovima, pa je tako gorljivo suzbijao heretike u Hrvatskoj i Slavoniji, da ga je 1569 i papa Siksto V. pohvalio i potakao na daljnji rad. Kao najbolje sredstvo u tom pogledu D. je smatrao saziv dieceznih sinoda (1570, 1572 i 1574), na kojima je određeno, što je svaki svećenik dužan vršiti u duhu zaključaka tridentinskog koncila. Na trećoj sinodi osuđen je i rad kalvinista Mihajla Bučića, koji je izključen iz crkve.
Kad je ban Frankopan 2. XII. 1572 iznenada umro, a seljačka buna preuzela maha, imenovao je D. za svoga namjestnika Gašpara Alapića sa zadatkom da je uguši. Kad je buna svladana, D. zatraži, da ga kralj rieši službe, jer se ona ne podudara s njegovim zvanjem; neko se vrieme i nećkao da dade izvršiti kaznu nad preostalim buntovnicima. G. 1574 imenuje ga kralj naslovnim kaločkim biskupom s pravom, da smije pridržati zagrebačku biskupiju i bansku čast, koje se on uzalud odricao. Napokon mu kralj koncem 1574 dade za druga Alapića, pa je biskup morao i dalje ostati banom do 1576, kad je odstupio uzprkos svih kraljevih molba. Iste je godine imenovan carskim povjerenikom za Senj, da ondje provjeri obtužbe papinskog nuncija kardinala J. Delfina protiv Uskoka. D. je ipak vršio banske poslove s Alapićem, dok 1578 nije preuzeo banstvo Krsto Ungnad. Tada ga Rudolf II. postavi za đurskog biskupa i svoga kancelara, a 1584 i kraljevskog namjestnika u Ugarskoj, a 1585 imenuje ga Siksto V. kardinalom »S. Stephani de monte Coeli«. Kad je D. pošao u Rim da se zahvali na visokom odlikovanju, umre iznenada u Beču u 62. godini života. Sahranjen je u stolnoj crkvi u Đuru, a njegovi nećaci postaviše na grobni spomenik latinski nadpis; kad su Turci grobnicu razorili, obnovi 1637 nadpis njegov praunuk Juraj, đurski biskup.
D. je bio izvrstan govornik i dobar latinski pjesnik, te je ostavio u rukopisu mnoge govore, dopisivanja, različna pitanja s vjerskog područja, razpravu o papinskoj vlasti te djela i poviest tridentinskog koncila. U tiesnom je prijateljstvu bio s Antunom Vrančićem, s kojim se živo dopisivao, a potakao je i A. Vramca, da napiše kroniku na hrvatskom jeziku, pa je i tiskarske troškove preuzeo sam.
LIT.: D. Farlati, Illyricum sacrum V., Mletci 1775; V. Klaić, Povjest Hrvata III., I., Zagreb 1911.
12. Juraj, grof, * 1599, † 1650, biskup, brat bana i palatina Ivana. Bio je duhovit, naobražen i izvrstan govornik, ali i suviše razsipan. G. 1628 postao je pećujskim biskupom, 1631 vackim, a 1635 đurskim. Budući da je mnogo trošio, otimao je plemićka i crkvena imanja, pa su ga stoga stalno tužili na ugarskom saboru, te se parničio do kraja života.S. A.
13. Juraj, grof, * Petrinja 4. VIII. 1773, † Kreuzlingen (Švicarska) 4. VII. 1849, sin Ivana VIII., pukovnika kod erdeljskih krajišnika i velikoga župana križevačkog, mlađi brat preporoditelja Janka D-a. Bio je na naukama u Varaždinu, Grazu i Beču, zatim od 1790 kod vojničtva, koje napusti kao kapetan zbog slaba zdravlja. Oženio se 1797 Anom groficom Orczy i bavio se upravom svog imanja Božjakovine. Pod utjecajem slobodarskih ideja preselio se kao udovac oko 1835 u Švicarsku, gdje je živio na svom posjedu u Schrofenu. Visoko obrazovan, govoreći glavnim evropskim jezicima, oduševljavao se za svoj novi zavičaj i za duh slobode, koji je ondje strujao, obćio s mnogim slobodoumnicima, a napose prijateljevao s borbenim biskupom Wessenbergom (1774— 1860), pobornikom njemačke nacionalno-katoličke crkve. G. 1837—44 izdavao je osam godišta svojih, u Austriji zabranjenih, Freimüthige Gedanken (na omotu »Gedanken aus der Schweitz«), u kojima je po primjeru drugih suvremenih pisaca saobćivao uz vlastite svoje članke, diletantskopjesničke sastavke i pisma također književne i pjesničke priloge drugih pisaca na francuzkom i njemačkom jeziku. Češće u listu izražava suglasnost s nastojanjima hrvatskih rodoljuba, a osobito oduševljeno bilježi rad brata Janka oko širenja narodne misli i književnosti.
LIT.: M. Breyer, Grof-republikanac J. D., HR I., 1929.M. B-r.
14. Kazimir Josip, grof, * 4. III. 1716, † 9. IX. 1765, general, sin bana Ivana. Iztakao se velikom hrabrošću na bojištima u Italiji i Njemačkoj, a osobito u 7-godišnjem ratu. Veliku dvoranu svoga dvorca Brezovice uresio je slikama iz tih ratova, koje su se do danas sačuvale. Prigodom obsade tvrđave Glatza zapoviedao je sveukupnim pješačtvom i uvelike pridonio njezinu padu (1760). G. 1763 postao je Feldzeugmeister (general pješačtva) i zapoviedajući general u Erdelju, a dobio je i komanderski križ reda Marije Terezije.
LIT.: C. Wurzbach, BL III., Beč 1858.
15. Nikola, grof, † 1687, dvorski sudac, sin bana i palatina Ivana. Učio je 1648—52 na sveučilištu u Bologni; osim hrvatskoga i latinskoga znao je francuzki, talijanski, španjolski, njemački i madžarski. Bio je kraljevski savjetnik i komornik, veliki župan mošonjski i dvorski sudac. Iztakao se u borbama s Turcima, a 1686 kod oslobođenja Budima. Pričalo se, bez razloga, da je otrovan, jer je bio upleten u urotu svog tasta F. Nádasdyja.
LIT. (za sve D-e): I. Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (Porodica Draškovića), Zagreb 1886.S. A.