ALGECIRAS (arap. »otok«), španjolski grad, važan trgovački, strateški i diplomatski. Na evropskoj strani Gibraltarskoga tijesna utisnuo se Algeciraski zaliv, u kojemu je na Z španjolski Algeciras, a na I britanski Gibraltar. Britanskoj tvrđavi i ratnoj luci stoji nasuprot mirno i ugodno kupalište A. služeći kopnenom i pomorskom prometu, ali je i ono utvrđeno. Zbog smještaja na raskršću dvaju mora i kopna bilo je ovdje više puta pozorište svjetskih događaja: prijelaz Arapa iz Afrike na evropsko tlo 711, pobjeda engleskoga ratnog brodovlja nad francusko-španjolskim 12. VII. 1801 i konferencija evropskih diplomata 1906 o sudbini Maroka. V. B-ć.

Konferencija u Algecirasu. U 19. st. se ponovo vidjelo, da Sredozemno more rijetko kada stoji po strani od svjetskog političkog gibanja i zbivanja. I veliki politički savezi, koji su udarili osnove sudbonosnom »naoružanom miru«, i kad su bili sklopljeni s nekim određenim ciljem, koji se nije kretao u smjeru prema Sredozemnom moru, ipak su na nj bacali svoju sjenu ili sami stajali pod dojmom onoga, što se na njemu zbivalo. Već u početku ove savezne politike bio je 3. VII. 1880 sklopljen u Madridu velik ugovor gospodarsko-trgovačkog karaktera o Maroku, koji je Maroko proglasio »otvorenim vratima« za svjetsku trgovinu. Potpisalo ga je trinaest država: Američke Sjedinjene Države, Austro-Ugarska, Njemačka, Belgija, Danska, Španjolska, Francuska, Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Norveška, Portugal i Švedska. Premda su sve države potpisnice u trgovačko-gospodarskom smislu mogle uživati probitačnosti najvećeg povlašćenja, ugovor je naročito istakao interese Francuske i Španjolske, kao zemalja najbližih Maroku; nije mimoišao ni Englesku ni Njemačku, a posebno je poveo račun o Italiji. Odnose marokanskog sultana postavio je na međunarodno-pravni temelj. Ostalo je otvoreno pitanje, hoće li među državama potpisnicama biti sklada u svim pitanjima, koja su imala niknuti iz madridskog ugovora.

Pošto je Španjolska u kolonijalnom ratu s Amerikom 1898 izgubila posljednje ostatke svojih prekooceanskih posjeda, svratila je pogled na susjedni Maroko. Francuska je pred opasnošću suradnje Engleske s Njemačkom potražila uže veze sa Španjolskom. No Engleska je i mimo ugovora o prijateljstvu 1903 imala sporova s Njemačkom zbog Transvala, a i zbog toga, što joj madridski ugovor, kog se Njemačka uporno držala, nije bio po ćudi. Uz to je Njemačka stupala u sve to uže veze s Otomanskim carstvom, a na toj političkoj liniji nije moglo biti sklada između Rusije i Njemačke. Njemački državni kancelar Klodvig Hohenlohe Schillingsfürst stao je raditi na zbliženju između Njemačke i Rusije ističući, da se Njemačka u danom momentu ne bi protivila slobodnom prolazu ruskih brodova kroz morske tjesnace Dardanelâ. Ali glavni smjer svjetske politike vodio je k zbliženju između Francuske i Rusije.

Takvu je politiku u Francuskoj inaugurirao 1903 ministar vanjskih posala Teofil Delcassé tim, što je tražio način, kako da ukloni sve ono, što je dosada bilo povod sporovima između ove dvije države, a u prvom redu ono, što je izazvalo sporove na Sredozemnom moru. Njegov je rad bio okrunjen uspjehom, kad je 8. IV. 1904 bio potpisan englesko-francuski ugovor, kojim je Francuska priznala englesku vlast nad Egiptom, a Engleska pustila Francuskoj slobodne ruke u Maroku. Ovim je ugovorom, nakon francusko-ruskog sporazuma 1894, bio položen drugi osnov Trojnom sporazumu i uglavljena francusko-engleska »entente cordiale« (v.). Španjolska mu se pridružila sporazumom s Francuskom od 3. X. 1904.

Francusko-engleski sporazum dao je povod sazivu međunarodne konferencije u Algecirasu, glavnom gradu španjolske pokrajine Cadix na Gibraltarskom zaljevu, na početku 1906. Formalan poticaj došao je od marokanskoga sultana, kog je podupirala njemačka vlada. Njemačka je naime smatrala, da je englesko-francuski ugovor na štetu njezinih interesa, pa je tražila saziv takve konferencije, koja bi odredbe madridskog ugovora dovela u sklad sa stanjem, koje je u pogledu Maroka nastalo na početku 20. st. Sazivu konferencije protivio se francuski ministar Delcassé, uz koga je stajala Rusija; konferenciji nije bila osobito sklona ni Engleska. Kad je Delcassé odstupio, vanjske poslove preuze ministar predsjednik Rouvier, više finansijer nego diplomat. Iako nije u cjelini prihvatio njemačkih zahtjeva, pristao je na sastanak konferencije.

Na poziv marokanskog sultana sastadoše se 16. I. 1906 na konferenciju predstavnici 13 država: Sjedinjenih Država Amerike, Austro-Ugarske, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Španjolske, Italije, Rusije, Belgije, Nizozemske, Portugala, Švedske i Maroka. Nakon 18 plenarnih sjednica potpisan je 7. IV. 1906 generalni akt, koji obuhvaća 123 člana, a original mu je pohranjen u arhivu španjolske vlade. Ugovor rješava pojedina pitanja o sultanovoj suverenosti, o integritetu njegove države, o gospodarskoj slobodi i jednakosti svih interesiranih država, o pograničnim kolonijalnim pitanjima, redarstvu, financijama i javnim radnjama. U glavnim lučkim gradovima Maroka redarstvo je imalo biti u rukama Francuske i Španjolske, ali pod kontrolom švicarskog generalnog inspektora.

Ali ni konferencija ni sklopljeni ugovor nijesu mnogo raščistili političku situaciju. Ostala su sporna pitanja između Njemačke na jednoj strani, a Francuske, Engleske i Španjolske na drugoj, a ostalo je i dosta napetosti sve do 1911 i 1914. Algeciraskom aktu oduzeše značenje čl. 141, 144, 145 i 258 Versailleskog ugovora 1919.

LIT.: Dierks, Die Marokkofrage und die Konferenz von Algeciras, 1906; A. Tardieu, La conférence d’Algéciras, 8. izd. Pariz 1909; Rüdinger, Die Bedeutung der Algeciraskonferenz, 1920; J. Nagy, Algeciras 1906, Jadranska Straža, XIV., 1936. J. N.