ALFONSO, Maria de’ Liguori, sv., * Marianella kraj Napulja 27. IX. 1696, † S. Michele de’ Pagani 1. VIII. 1787, smatra se na polju morala najvećim crkv. naučiteljem iza sv. Tome Akvinskoga. U svećenički stalež stupa kao svršeni pravnik. G. 1732 osniva Kongregaciju Presv. Otkupitelja. Djeluje u Rimu kao pisac i profesor, kasnije kao biskup u S. Agata de’ Goti (1762—1775), kad se povlači i živi u svetosti za askezu i nauku. Na naučnom moralnom polju nije napisao ništa izvanredno, ali se u vrijeme janzenističkih borba i propadanja smisla za zdrave vrijednosti odlučno opredijelio za srednju liniju, za zdravo načelo probabilizma: u spekulativnoj sumnji je dovoljan (postoji li zakon, veže li) i samo vjerojatan, ali solidan i siguran razlog, da čovjek smije izvesti čin, koji nije po zakonu (vjerojatan—probabilis). Pod konac života tu je formulu izmijenio u t. zv. ekviprobabilističku tražeći, da s obje strane vojuju podjednaki razlozi. Neobjektivni su protivnici nastojali podcijeniti njegovu nauku i omalovažiti mu vrijednost kao solidnu autoru. Ima i na hrvatskom jeziku takvih napadaja, prijevoda. Naučno je to sve bez vrijednosti. Nauka je sv. A. skroz crkvena, njegov stav u pitanjima praktičnog moralnog života ozbiljan i uvaženja vrijedan. Prema njegovu glavnom djelu Theologia moralis ima mnogo izrađenih udžbenika. Među najbolje se broji: Cl. Marc- F. Gestermann, Institutiones morales Alphonsianae (Alfonzove moralne zasade, 1928). Ostala djela: Homo apostolicus (Apostolski čovjek), Praxis confessarii (Ispovjednička praksa), Slave Marijine i dr.

LIT.: Döllinger-Reusch, Moralstreitigkeiten I., 356; F. Meffert, Der hl. A. M. Liguori; Živković, Osnovno moralno bogoslovlje I., 324.