Aragonski kraljevi: 1. A. I. (1104—1134). Ženidbom s Urakom, kćeri Alfonsa VI. Kastilskoga, združio je Kastiliju s Aragonijom, ali se unija doskora raspala. Kao vođa u borbi protiv Saracena osvojio je 1118 Saragosu i učinio je svojom prijestolnicom. Novom pobjedom kod Cutande 1120 osigurao je sebi vlast nad cijelom kotlinom rijeke Ebra. 2. A. II. (1162—1196), sin Rajmunda Berengera IV., grofa Barcelonskoga, koji je nasljedstvom stekao Aragoniju. Nastavi ofenzivu protiv islama, naslijedi s onu stranu Pireneja Rousillon i Provence. 3. A. V. (1416—1458) = A. I. Napuljski (1435—1458). Kraljica Ivana II. Napuljska, koja nije imala djece, posinila je Alfonsa, ali se s njime brzo razišla i posinila mjesto njega Luja III. Anžujskoga. Poslije njegove smrti odredila je za nasljednika brata mu Renéa. Kad je 1435 preminula, povjerio je A. regentstvo u Aragoniji svome bratu Ivanu, sam je pak zauzeo sedmogodišnjim ratom protiv Renéa i njegova saveznika, pape Eugena IV., Napulj.

Asturijski kraljevi: 4. A. I. (737—757), zet osnivača asturijske kraljevine Pelagija. Sporovi u kordovskom emiratu između Arapa i Berbera, osim toga glad i kuga, koje su 749—755 harale među njima te nagnale mnogo Berbera, da se vrate u Afriku, omogućili su početak kršćanske ofenzive prema jugu, kojom je A. stekao León i prodro u Staru Kastiliju. 5. A. II. (791—842). Prenio je prijestolnicu u Oviedo. Otkrivanje moći sv. Jakova, kojega su Španjolci štovali kao tobožnjeg krstitelja svojih pređa, dalo je povod osnutku najslavnijeg španjolskog svetišta, Santiaga de Compostella, koje se za križarskih ratova natjecalo svojim ugledom čak sa sv. grobom u Palestini. 6. A. III. Veliki (866—909), * 848, † Zamora 20. XII. 910. Osvojio je sjeverni dio Portugala s Portom i Coimbrom i završio zauzeće kastilske visoravni do razvođa između Duera i Taja. Kad se odrekao prijestola, podijelio je državu među svoje sinove, tako da je Garcija dobio León, Ordonjo Galiciju, a Fruela Asturiju.

Kastilsko-leonski kraljevi: 7. A. VI. (1065—1109). Otac mu je Ferdinand I. dodijelio kao baštinu León i protektorat nad saracenskim knezom u Toledu. Stariji ga je brat Sancho Kastilski protjerao, ali je 1072 ubijen, a A. steče opet ne samo Leon, nego i Kastiliju. Zarobivši svoga mlađega brata Garciju Galicijskoga sjedini cijelu baštinu svoga oca i pripoji joj 1076 još i Navaru. Osvojenjem Toleda 1085 pokori porječje srednjega Taja i uze kao vrhovni gospodar saracenskih knezova naslov »cara obiju vjera«. Ali nizom pobjeda od Sagrajasa (1086) do Uclesa (1108) afrički ga Almoravidi potisnuše opet sa saracenskoga tla. 8. A. VII. (1126—1157), sin Urakin, pastorak Alfonsa I. Aragonskoga, dade se 1135 u Leónu okruniti za cara, ali ne može spriječiti, da se odcijepi Portugal. 9. A. VIII. (1158—1214). Almohadi ga ametom potukoše 1195 kod Alarcosa, ali on se osvetio pobjedom kod Las Navasa de Tolosa 1212, koja znači početak rasula almohadske vlasti na Pirenejskom poluotoku. 10. A. IX. (1188—1230), sin Ferdinanda II. Leonskoga i Berengere, kćeri Alfonsa VIII. Kastilskoga, posljednji kralj leonski, jer je 1217 zauvijek združio očevu baštinu s majčinom Kastilijom. Osnovao je 1215 prvo španjolsko sveučilište u Salamanci. 11. A. X. Mudri (1252—1282), * 1226, † Sevilja 4. IV. 1284. Roditelji su mu bili Ferdinand III. i Beatrice, kći njemačkoga kralja Filipa Švapskoga, zato ga je jedan dio njemačkih knezova-izbornika izabrao 1257 za kralja protiv Rikarda Cornwalliskoga. Nadimak Mudri nije zaslužio svojom politikom, nego mnogostranim kulturnim nastojanjima: svojom brigom za razvitak sveučilišta u Salamanci, svojim pjesmama na narodnom jeziku i pobudama za sastavljanje astronomskih tabla, enciklopedije srednjovjekovnoga znanja (Septenario), prvoga jedinstvenog zakonika za cijelu kraljevinu, prve opće historije na španjolskom jeziku (Cronica general) i prvog španjolskog prijevoda Sv. Pisma.

Napuljski kralj: 12. A. I. → gore br. 3.

Portugalski kraljevi: 13. A. I. Henriquez (1128—1185), * 1110, † Coimbra 6. XII. 1185. Prenio je prijestolnicu u Coimbru i primio poslije odlučne pobjede nad Saracenima kod Ouriquea 1139 kraljevski naslov. Da se lakše oslobodi vrhovne vlasti kastilskoga kralja, položi 1143 papi vazalsku prisegu, ali tek Alfons VIII. prizna 1179 nezavisnost Portugala. S pomoću brodovlja engleskih, flamskih i njemačkih križara A. ote 1147 Saracenima Lisabon. 14. A. V. Afrikanac (1439—1481), * Cintra 15. I. 1432, † Cintra 28. VIII. 1481. Zajedno sa svojim stricem, Henrikom Pomorcem, udario je temelje prekomorskom Portugalu križarskim pohodima u Maroko, gdje je 1471 zauzeo Tanger.

Španjolski kraljevi: 15. A. XII. (1874—1885), * 28. XI. 1857, † dvorac Pardo 26. XI. 1885. Revolucija od 1868 protjerala je i njega iz Španjolske, ali kad se 29. XII. 1874 digao general Martinez Campos te ga proglasio za kralja, A. se vratio 1875 iz inozemstva. Novoizabrani Cortesi pretvorili su Španjolsku ustavom od 24. V. 1886 u konstitucionalnu monarhiju. 16. A. XIII. (1886—1931), * Madrid 17. V. 1886, posmrče iz braka Alfonsa XII. s austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Kristinom. Do 1902 bio je pod regentstvom svoje majke. G. 1906 oženio se engleskom princesom Enom Batenberškom, koja se kao kraljica prozvala Viktorijom Eugenijom. Tajnim sporazumom od 6. X. 1904 s Francuskom osigurao je Španjolskoj koncesije u Maroku; stoga je stao na konferenciji u Algecirasu 1906 na stranu Antante i sporazumom od 16. V. 1907 prihvatio njen marokanski program. Da uguši nezadovoljstvo zbog poraza u marokanskom ratu, uveo je 1923 diktaturu pod generalom Primom de Riverom. Kad se 1930 odrekao eksperimenta diktature, bilo je kasno. Republikanska pobjeda na općinskim izborima 12. IV. 1931 izazva revoluciju, pred kojom je A. 14. IV. uzmakao u inozemstvo, a narodna ga skupština 20. XI. stavila izvan zakona.