ALFIERI, Vittorio, * Asti (Pijemont), 16. I. 1749, † Firenca 8. X. 1803, talijanski književnik. Član je stare aristokratske obitelji, iz koje potječe i njegov stric, arhitekt Benedetto (1700—1767). Kao đak turinske vojne akademije, neobuzdana temperamenta, proveo je prvu mladost lakoumno i raskalašeno. Zatim više godina putuje po svoj Evropi, od Portugala i Engleske pa do Rusije, s jedinom svrhom, »da bude u pokretu«, kako sam kaže, željan uvijek novih doživljaja. Povrativši se u Turin, doživio je duboku duševnu krizu radi razočaranja u ljubavi. Tražeći drugi smisao svom životu, piše tragediju Cleopatra, koja je doživjela velik uspjeh na pozornici u Turinu (1775). No to ga nije zadovoljilo. Težio je za nečim višim, htio je stvoriti kazališna djela trajne vrijednosti, ali je ujedno osjetio prazninu u sebi: nije bio spreman za to, jer je ludo potratio mlade dane. Zadojen slobodarskim duhom i želeći da bude potpuno nezavisan književnik, napušta vojničko zvanje i zavičaj, gdje mu je natražna vlada skučivala slobodu rada. Zato se preseli u Toskanu, gdje uči jezik i klasike. Malo zatim u Firenci zavoli Lujzu Stolberg, ženu Karla Edvarda Stuarta, kneza od Albanyja, pretendenta na englesko prijestolje. Ta je ljubav potrajalo dugo, sve do njegove smrti, i bila značajna za nj: u Lujzi je on nalazio »poticaj, utjehu i uzor za lijepa djela« (Vita, IV. cap. 6). S Lujzom, koja se rastavila od prvoga muža, preseli se 1785 u Elzas i u Pariz, gdje je boravio, dok ga nije zatekla revolucija (1792). Tada se zajedno s njom vraća u Firencu, da tu provede posljednje godine života. Njegov je grob u firentinskoj crkvi Santa Croce ukrasio spomenikom ondašnji veliki talijanski kipar Antonio Canova.

Alfieri je sam opisao svoj burni život u autobiografiji, Vita (pisana 1790—1803), i tu on najviše ističe osjećaje, koji su ga vodili u životu. Tako saznajemo i za pjesnikovo mišljenje o samom sebi i upoznajemo usku vezu između njegova života i njegovih djela. On je izgarao u neprekidnom zanosu, jednako u životu kao i u stvaranju. Sav je njegov život u romantičkom oduševljenju za velike osjećaje i ideje, kao što su i sva njegova djela plodovi toga nesavladivog poleta; stoga je Alfieri vrlo sličan njemačkim pjesnicima Sturm und Dranga; zato se riječ »furore« najčešće susreće u njegovim djelima. Odatle njegova svojeglavost i trajan nemir, koji je vitlao njegovom dušom, odatle neprestana želja za kretanjem; zato on osjeća potrebu putovanja, zato se buni i odvaja od društva onoga kukavnog vremena (secolo vile) i traži čovječju sreću u nečem novom. U mnogim se karakterima junaka u njegovim tragedijama odrazuje njegov strastveni lik (animo feroce e libero) i njegovi ideali: slobodan čovjek, jak karakter, nadčovjek i intenzivan osjećaj (forte sentire).

Pisao je tragedije, lirske pjesme, satire, komedije, epigrame i jedan poem, a u prozi svoju autobiografiju i političke rasprave, osim drugih manjih djela i prijevoda iz grčkog i latinskog. Ali ako gledamo bolje bît tih djela, vidimo, da ona doduše imadu raznolik oblik, ali su ipak prožeta jedinstvenom i jakom individualnosti. S Alfierijem počinje nova talijanska književnost, jer je on začetnik novih ideja i osjećaja, koji će ispunjati gotovo čitavo 19. st., tamo od Foscola i Leopardija pa sve do Carduccija (B. Croce).

Alfieri je u vremenu od 1776 do 1787 napisao devetnaest tragedija u stihovima: Filippo (1783), Polinice, Antigone, Virginia, Agamennone, Oreste, Rosmunda, Ottavia, Timoleone, Merope, Maria Stuarda, La congiura dei Pazzi, Don Garzia, Saul, Agide, Sofonisba, Bruto primo, Mirra, Bruto secondo; izdao ih je on sam u Parizu (1787—89). Osim toga ostavio je neizdane: svoju prvu tragediju Cleopatra i posljednju Alceste seconda (1798).

U Italiji nije mogao naći uzor za snažnu tragediju, zato ga je našao u klasičnom tipu grčko-francuske tragedije i strogo se držao toga uzora. Kao što je u svim djelima prelazio preko pojedinosti i preko svega, što je držao sporednim, tako i u kazalištu nema sporednih lica ni događaja, i tu je sve podloženo glavnoj misli, koja treba da se što jače istakne. Odatle potječe djelomična jednoličnost i jednostavnost njegovih tragedija, u kojima se osjeća nestašica intimnosti i nježnosti. Sve je u nekom višem tonu, gotovo patetično. Njemu je glavno prikazati lik čovjeka, koga potiče na djelo ili velika strast ili neodoljiva volja, i koji zato dolazi u borbu s drugim licima, koja mu se protive. Na taj je način A. htio izazvati savjesti svojih sunarodnjaka i djelovati na njih u moralnom i rodoljubnom smislu.

Prema sujetima može se (po M. Poreni) ovako grupirati Alfierijev teatar: tragedije ljubavi (Cleopatra, Filippo, Rosmunda, Sofonisba, Ottavio), tragedije slobode (Virrginia, Congiura dei Pazzi, Timoleone, Agide, Bruto I., Bruto II.), tragedije ambicije vladara (Polinice, Agamennone, Don Garzia, Maria Stuarda), tragedije obiteljskih osjećaja (Antigone, Oreste, Merope, Alceste), tragedije unutrašnje borbe lica (Saul, Mirra, 1784—87). Ove dvije zadnje smatraju se njegovim najjačim djelima. U jednoj od njih prikazuje duševne borbe i očaj staroga kralja Saula, koji mora da uzmakne pred mladim narodnim vođom Davidom, svojim zetom, koga on ujedno vrlo voli. U drugoj vidimo, kako strada u duševnim mukama nevina djevojka Mirra, pošto je spoznala, da se zaljubila u rođenog oca. Oba ta tragična lica prožeta su nesavladivim herojskim porivom i, uza sve svoje slabosti i krivicu, ona ipak teže za nekim višim tipom čovjeka.

U svojim političkim tragedijama A. prikazuje većinom strah tiranâ i herojski polet junaka buntovnika, koji u borbi za slobodu ne prezaju ni pred čim, ni pred vlastitom smrti, ni pred ubistvom rođenoga brata. I u nekima od tih tragedija ima dosta općih ljudskih motiva i osjećaja, (na pr. Don Garzia, Ottavia), ali jaka tendencija umanjuje njihovu umjetničku vrijednost i čini ih donekle oporima, praktičnima, monotonima, nepjesničkima, iako se uvijek osjeća snažan i topao odjek plamene pjesničke duše. Alfieri shvaća književnost kao osloboditeljicu zarobljenih naroda, i to joj je po njegovu mišljenju glavna zadaća. Alfierijeve tragedije nisu imale mnogo sreće na pozornici, ali su ipak mnogo pomogle izgrađivanju osjećaja slobode i narodnoga jedinstva u doba Risorgimenta.

Mržnji protiv tiranije i čežnji za slobodom, kojima su nadahnute mnoge Alfierijeve tragedije, on posvećuje također dvije rasprave: Della tirannide (1777) i Del principe e delle lettere (1785—86). U tim raspravama iznosi misli, koje su osnov svih njegovih tragedija. Govoreći o tiraniji, on ne misli samo na Italiju, jer osjeća, da je tiranija opće zlo. Tu on crta psihologiju tiranâ, poslušnih podanika i buntovnih junaka, kao i u svojim tragedijama. Identificira heroja i pjesnika, jer oba imadu istu misiju u životu kao i mučenici i sveci. Pošto ga je razočarao početak francuske revolucije, što nije donosila onu potpunu slobodu, za kojom je on težio, piše pamflet u prozi i u stihovima protiv revolucije i Francuza uopće: Il Misogallo (1790—96). A ipak je u svojoj političkoj odi Parigi sbastigliata veselo klicao zbog rušenja Bastille i zbog prvih uspjeha revolucije gledajući sve to svojim očima na ulicama Pariza. To je bio prvi spontani odjek velikog događaja, na koji će on kasnije gledati drugim očima.

A. je pjevao i pjesme, najviše ljubavne sonete, u kojima se opaža utjecaj Petrarke, koga je nazvao »gentil d’amor mastro profondo«. Osim ljubavnih, ispjevao je i drugih soneta, koji većinom potječu iz njegova osjećaja moralne osamljenosti i iz njegovih političkih i etičkih razmišljanja. I u tim se stihovima opaža plastičan i sažet stil kao i u tragedijama, iako oni zaostaju za dramama. Alfierijev neobuzdan temperamenat nije mogao naći puna izraza u skučenom obliku malih soneta. Jedan je njegov sonet, Lo spirito è pronto, preveo na hrvatski Vladimir Nazor (O Delorko i A. Nizeteo, Talijanska lirika, Zagreb 1939).

Još manje književne vrijednosti imadu ostala Alfierijeva djela: tragedija u obliku poema Etruria vendicata, Satire, Epigrammi i šest komedija, od kojih su četiri političke (L’uno, I pochi, I troppi, L’antidoto) i dvije moralne (La finestrina i Il divorzio).

Kod nas su izašli prijevodi u stihovima nekih njegovih tragedija; na pr. Jovan Sundečić preveo je tragediju Saul (Karlovac 1863); F. M. Miroslavić Višanin, Meropu (Split, jamačno 1880, a ne 1800, kako je pogrešno štampao na naslovnoj strani); F. I. Despot preveo je Virginiju u Vijencu (XIV, Zagreb 1882); Đ. M. Špor(er) preveo je Don Garciju (Kastav 1859); a J. Križman preveo je na slovenski tragedije Antigona (1875) i Filip (Trst 1886). Alfierijev stariji suvremenik Rajmundo Kunić, dubrovački latinist, toliko cijeni njegovo djelo, da ga uznosi u svojim epigramima (R. Cunichii Epigrammata, Dubrovnik 1827). Čini se, da se Mirko Bogović u svojim dramama povodio za Alfierijem (F. Marković, Rad 144, Zagreb 1900; A. Barac, Rad 245, Zagreb 1933).

BIBL.: Opere, I—XI, Torino 1903; Opere, a cura di F. Maggini, Firenze: I—II; Tragedie, 1926; III, Commedie, 1928; IV, Vita, 1928; V, Rime, 1933; Il Misogallo, le Satire e gli Epigrammi, per cura di R. Renier, Firenze 1884; Lettere edite e inedite, a cura di G. Mazzatinti, Torino 1890; Della tirannide, Del principe e delle lettere, Panegirico di Plinio, La virtù sconosciuta, a cura di A. Donati, Bari 1927; Tragedie, I—III, con introduzione di R. Dusi, Torino 1926; Le più belle pagine di V. A., scelte da G. De Robertis, Milano 1928.

LIT.: G. Bustico, Bibliografía di V. A., III. izd., Firenze 1927; E. Bertana, V. A. studiato nella vita, nel pensiero e nell’ arte, II. izd., Torino 1903; Id., La tragedia, Milano 1906; M. Porena, V. A. e la tragedia, Milano 1903; U. Calosso, L’anarchia di V. A., Bari 1924; G. Gentile, L’ereditàdi V. A., Venezia 1926; A. Gerbi, La politica del Settecento: storia di un’ idea, Bari 1928; G. Natali, Il Settecento, II, Milano 1929; M. Apollonio, Alfieri, Milano 1930; P. Sirven, V. A., I—II, Pariz 1934—36; M. Baldini, La genesi del Saul di V. A., Firenze 1934; B. Croce, Poesia e non poesía, II. izd., Bari 1935; G. Citanna, Il romanticismo e la poesia italiana dal Parini al Carducci, Bari 1935; G. A. Levi, Dall’Alfieri a noi, Firenze 1935; V. Cian, Scritti minori, II, Torino 1936; M. Fubini, V. A., Il pensiero, La tragedia, Firenze 1937; G. G. Ferrero, L’anima e la poesia di V. A., II. izd., Torino 1939; E. Santini, V. A., Palermo 1939.