ALFABET. Čovjek ima dar govora, čime se razlikuje od životinja (životinjski su glasovi govor bez misli ili samo sjena govora).

Ljudski je govor temelj socijalnom životu i daljem širenju kulture, ali se to širenje vrši uglavnom unutar jednoga naroda, a kako je čovječje pamćenje ograničeno, prelazi teško i nepotpuno na druge generacije ono, što su prve privrijedile.

Kod pisma je to drukčije: njime se kultura širi od jednoga naroda k drugome, ono nije samo za čovjeka prisutna; ne ograničava se ni na prostor ni na vrijeme.

U davno ledeno doba (prije kojih dvadesetak tisuća godina) čovjek je na pećinama urezivao neke crtarije i slikao čak neke umjetničke slike, ali to nije pismo, tu nema sistema. Tek prije kojih 5000 godina nalazimo pravo pismo, i to gotovo u isto doba i okolo Nila i u Mesopotamiji.

Na svijetu razlikujemo tri kulturne sfere, u kojima se razvilo pismo:

1. amerikansku, gdje se pismo bilo lijepo razvilo, ali je propalo poslije otkrića Amerike i dolaska evropske civilizacije.

2. istočno-azijsku, gdje se razvilo kitajsko pismo, kasnije preudešeno i za neke druge jezike (osobito za japanski).

3. zapadno-azijsku sferu, u kojoj mnogobrojna pisma potječu od jednoga zajedničkoga izvora.

U ovoj trećoj sferi imamo 4 grupe:

a) indijsku, gdje ima na stotine pisama,

b) sirsku, gdje se iz aramejskoga razvija preko 200 indijskih pisama, starotursko, uigursko, mongolsko, mandžursko i više drugih pisama u Aziji,

c) islamsku,

d) evropsku (grčko-rimsku kulturu sa svim današnjim kršćanskim narodima).

Dok se u Indiji zbog mnoštva jezika i neograničenog individualizma razvilo iz jednog izvora na stotine pisama, u Evropi toga nije bilo: i bez Rima bilo bi se pismo raširilo među kulturne narode, ali moćno rimsko carstvo i kršćanstvo, koje je baštinilo antiknu kulturu, postiglo je, da je latinsko pismo postalo univerzalno.

Ali kako je već u pogansko doba postojao grčko-rimski dualizam i rimsko se carstvo raspolovilo, tako se razdvojilo i kršćanstvo na istočno (grčko) i zapadno (rimsko).

A mi Hrvati, koji smo se našli u tom rascjepu, primismo alfabet najprije iz grčke ruke, a kasnije iz rimske.

Prvo pismo nije označivalo glasove, već je slika imala da prikaže ne samo predmet nego i koju misao, a više slika čitav događaj (isporedi današnje stripove).

Iz tog prvog stadija (piktografija i priče u slikama) razvije se ideografija, gdje je pojedini predmet prikazan slikom, koja s vremenom postaje sve više konvencionalni znak, a prava se slika predmeta gubi. Takav konvencionalni znak nije više odgovarao predmetu: velika razlika između znaka i predmeta dovela je dotle, da je taj znak označivao glasovnu skupinu (riječ), a ne samo predmet; to je pismo glasovnog rebusa.

Ideografsko je pismo u Kineza ostalo takvim sve do današnjega dana: svaka riječ označuje se posebnim znakom (u jednom kineskom rječniku ima 44.449 znakova), a staro egipatsko pismo u svom dugom životu (3500 godina) nije nikad posve napustilo svoje ideografski karakter. Isto tako je i klinasto pismo u početku (prije više od 5000) bilo ideografsko.

Druga je vrsta silabičko pismo (na pr. kiparsko i japansko): za svaki slog ima poseban znak (suglasnik plus samoglasnik, ili samo vokal).

Najsavršeniji oblik pisma imamo u alfabetu, gdje svakome glasu odgovara poseban znak. S pomoću dvadesetak (u feničkom 22, u nas 30) znakova ili slova možemo govoriti s Indijancima i Amerikancima i s onima, koji se nisu još rodili ili koji će se roditi poslije tisuća i deset tisuća godina, kako reče Galilei.

Pita se, odakle naš alfabet?

Naš je alfabet istoga podrijetla kao i svi današnji alfabeti svijeta, a nikada se i nigdje na svijetu nije razvio čisti alfabet nezavisno od semitskoga.

Najstarije vijesti, koje nam govore o postanku alfabeta, za tisuću su godina mlađe od samog postanka alfabeta.

Bilo je tokom posljednjih dviju tisuća godina (počevši od Lukana, Platona, Tacita i drugih) više hipoteza o postanku semitskoga alfabeta; on da je postao od egipatskog pisma, od klinastog babilonskog, od kretskog, od hetitskih hieroglifa, od preistorijskih geometrijskih znakova oko Sredozemnog mora, od starosinajskog pisma i t. d.

Svi se slažu, da je alfabet nastao nekako prije 3500 godina. Egipćani su doduše mnogo prije bili nesvijesno došli do alfabeta od 24 slova, ali kako su bili vrlo konzervativni, oni su pored slova uvijek upotrebljavali i ideograme.

Ali nije tu bio samo konzervatizam, pijetet i umjetnički osjećaj (pismo je u njih bilo u prvom redu slikanje), koji nijesu dopuštali, da se odreknu ideograma (slika), već i ovo: iako su oni mogli fonetski napisati svaku svoju riječ, opet ne bi bi bili posvema riješili pitanje pisma, jer egipatski jezik ima svu silu riječi jednakoga značenja, pa bi takvim pisanjem bilo sporazumijevanje gotovo nemoguće. Kad bi bili odbacili ideograme i zadržali samo slova, bili bi morali dalje raditi na tom alfabetu, da ga usavrše, ali toga ne učiniše nikad.

Egipćani su došli do slova ovako: kod Egipćana (i Semita) vrijedi princip, da samo konsonanti pokazuju značenje, dok su vokali nešto sporedno i označuju gramatičke oblike; zato i pišu samo konsonante.

Egipatski se jezik vrlo izbrusio, sažeo, riječi su se reducirale na dva sloga, a s vremenom su se i te riječi od dva sloga istrošile tako, da ima mnogo riječi od jednoga sloga, a kako se vokal ne piše, dobiše Egipćani znak za jedno slovo (konsonant), na pr. znak za jezero <(I I |— š)> postade slovo »š«, slika za kruh <(— t)> dala im je slovo »t«. Egipćani su dakle dobili svoja 24 slova samo od sebe, bez muke, bez domišljanja, a i akrofonijski princip je prema tome pseudo-akrofonijski.

Poznato je, da čovjek kulture i tradicije teško odbacuje stare navike i stare tekovine, da ih zamijeni novima. Tako i Egipćani (i Babilonci) imaju svoje tradicije, pa se ne mogu odreći svoga vjerom i kulturom posvećenog pisma dok skorojevići i novi, mladi narodi, koji u drugom tisućljeću pr. Kr. dolaze u njihovu kulturnu sferu i od nomadskih postaju sjedilačkima, asimiliraju staru kulturu, i tako prihvaćaju ili slažu novo i praktičnije pismo. To su neki Semiti na Sinaju (možda i Josipovi u Egiptu) i u zemlji Kanaanskoj.

Iako je za Semite vokal (i njegovo pisanje) nešto sporedno, kako tvrdi većina učenjaka, ipak je vrlo neprilično, kad se pišu samo konsonanti, jer se na pr. arapska glasovna skupina »ktl« može čitati katala »ubijaše«, kutila »bio je ubijen«, ktul »ubij«, katil »ubijajući«. Zato su neki učenjaci već rano spoznali, da t. zv. fenički alfabet ne možebiti posve originalan, već da će ta manjkavost biti pozajmljena od nekog drugog pisma (egipatskog).

To je egipatsko pisanje, bez vokala, nastalo slučajno, i tko zna, bi li bio čovjek tako brzo došao do alfabeta, da nisu struktura i razvitak egipatskog jezika i pisma sami od sebe donijeli pojedina slova. Veze između Egipta i Semita u samom Egiptu, na Sinaju i u Siriji, bile su žive već od najstarijih vremena (pr. 5000), pa su takvi semitski putnici ili egipatski podložnici svakako osjetili potrebu, da nešto napišu u svom jeziku (na pr. adresu), a kako su u Egipćana već bila 24 slova, Semiti su kraj svojeg slabog poznavanja kompliciranog egipatskog pisma posegnuli za najjednostavnijim znanjem t. j. za upotrebom onih 24 slova. Tako će biti njihova primitivnost ili poznati princip najslabijeg otpora stvorio alfabet za njihov jezik.

U starom vijeku neki (Tacit) su držali, da alfabet potječe od Egipćana, a Feničani da su bili samo posrednici, dok su drugi (Plinije) tražili izvor alfabetu u babilonsko-asirskom pismu, a stari Krećani sebe su smatrali izumiteljima alfabeta. Ta tri nazora zastupali su i učenjaci 19. st., ali 20. st. je zabacilo sve te tri hipoteze.

Pristaše kretske hipoteze govore po prilici ovako: ahajska plemena navaljuju na Troju, koja podlegne oko 1300 pr. Kr., poslije toga dorsko se pleme spušta na Balkan, zaposjede Grčku i otoke, uništava prahelensku (kretsku) kulturu, i iz brončanog doba ulazimo u željezno. U seobi naroda koncem 13. st. dolaze sa sjevera indoevropski Filistejci, prolaze kroz Kretu, zaposjedaju Palestinu (koja po njima dobiva to ime) i tu se pretope u Semite predavši kretsko pismo Feničanima i Izraelićanima.

Ta oštroumna kombinacija s Filistejcima sada otpada, jer se 1923 našao natpis u t. zv. feničkom pismu, koji je stariji od dolaska Filistejaca u Palestinu. Ali alfabet ne može potjecati ni od Babilonaca, jer bi u tom slučaju kanaanska plemena (Feničani) bila primila i babilonski način pisanja, t. j. od lijeva na desno, a onda i njihovo pisanje vokala. Nije nikako prirodno, da bi kasniji narod (u kanaanskim zemljama) bio pokvario tuđe pismo: to bi bio svijestan nazadak.

Sjeverosemitsko (t. zv. feničko) pismo ima najviše dodira s egipatskim. Oba pisma ne označuju vokale, oba se pisma pišu od desna na lijevo, oba se služe istim sredstvima (papiros, crijep, tinta i pero od trske). U oba pisma vrijedi akrofonijski princip, u Egipćana doduše pseudoakrofonijski, jer kod njih ne mora to slovo da bude na početku riječi, iako jest u većini slučajeva. A i historijske i geografske prilike idu u prilog njihove zavisnosti. Nadalje svakako stoji, da su mnoga slova alfabeta nalik na egipatske znakove, ali jednakim glasovima u oba jezika ne odgovaraju jednaki znakovi (slova). Iz toga slijedi, da su t. zv. fenička slova načinjena prema egipatskima, ali njima se ne označuje egipatski glas, već sjevero-semitski, na pr. zmija znači u egip. »d«, a u feničkom »n«, usta u egipatskom »r«, u feničkom »p«. (Usta u egipatskom znači »ro«, a u feničkom »pe«). Ima slova, za koja se bez ikakve sumnje može kazati, da njihovo ime odgovara slici. Kad je Semit — kaže Sethe — primio od Egipćana ideju o alfabetu (a ne sam alfabet), htio je, da mu znakovi (slova) nešto znače, da odgovaraju kanaanskim (feničkim) riječima. On je zato naslikao predmet, i ta je slika označivala prvi glas, koji dolazi u oznaci (riječi) toga predmeta. Tom se akrofonijom služe i naše pučke škole, kad se naslika igla za učenje slova »i«, zec za slovo »z«.(Slika 1)

Semit je dakle poznavao egipatske slike, nazvao ih semitskim imenom i na temelju akrofonije dao im dotično značenje glasa. Semitskom je alfabetu dakle, što se tiče vanjskog oblika znakova, izvor u egipatskom pismu, a što se tiče sistema, egipatsko mu je pismo samo uzor.

Slike mnogih slova, njihova imena (aleph, bet...) i vrijednost tih slova pokazuju, da je to pismo nastalo u glavi Semita, a ne Egipćana.

Gdje je nastao alfabet? Kako fenički alfabet stoji pod egipatskim utjecajem, to se je u kanaanskoj zemlji moglo dogoditi samo oko 2500 pr. Kr., kad je tamo bio jak egipatski utjecaj. Ali to je nemoguće, jer potvrdu za kanaanski alfabet imamo istom 1200 godina kasnije od gornjeg datuma. Nadalje: u Kanaanu je u doba pojavljivanja sjeverosemitskog (kanaanskog, feničkog) alfabeta vladala babilonska kultura i njezino klinasto pismo, a naš alfabet ne pokazuje nikakva babilonskog utjecaja. Iz svega toga slijedilo bi, da je alfabet nastao izvan Kanaana, negdje u sferi egipatske kulture, pa samo od sebe dolazimo na pomisao, da Hebreje, koji su dugo živjeli u egipatskom Gošenu, i Mojsiju, sina egipatske kraljevne, dovedemo u vezu s postankom alfabeta. Hebreji su došli u zemlju obećanu najkasnije u 14. st. pr. Kr., pa bi se i taj datum mogao složiti s najstarijim dosad nađenim spomenikom u alfabetskom pismu (13. st.).

Ovo više teoretsko razlaganje potvrđeno je, kad su 1917 proučeni sinajski natpisi, koji su 1904/5 nađeni u starim sinajskim rudokopima, odakle su Egipćani dobivali bakar, malahit, tirkiz i smaragd, gdje je bio hram egipatske božice Hathor, gospodarice tirkiza, s lokalnim, a i egipatskim osobinama. Ta božica bit će ono biblijsko zlatno tele (Hathor ima glavu krave, a sama riječ u najstarije doba znači zlato).

Tih natpisa ima 11, a bit će nastali nekako prije 3800 i 3600 godina. Kasnije našlo se još 23 natpisa.

Sa Sinajem su Egipćani imali veza već od najstarije svoje povijesti (oko 3200 pr. Kr.) kad su zaposjedali važne točke za sigurnost prometa i svojih radničkih kolonija, od kojih su dobivali bakar, malahit, tirkiz i smaragd. Kako je u tim spomenicima broj znakova ograničen, t. j. približava se broju t. zv. feničkog alfabeta, moglo se odmah vidjeti, da to nije ideografsko egipatsko pismo, već alfabetsko. U tom pismu ima 12 znakova, od kojih se dadu izvesti odnosna slova sjeverosemitskog i južnosemitskog alfabeta.

Nađeni spomenici prvi put znanstveno potvrđuju, da se u Mojsijevo doba moglo na Sinajskom brdu pisati hebrejskim jezikom i posebnim hebrejskim pismom. Dosada je znanost sumnjala u riječi Staroga Zavjeta, da su Hebreji u Mojsijevo doba poznavali pismo i imali svoj zakon u hebrejskom jeziku, jer se iz tog doba znalo samo za egipatsko i babilonsko pismo.

Poslije ovoga najstarijega alfabeta na svijetu, prije 3600 ili 3800, imamo t. zv. feničko alfabetsko pismo u njegovu najstarijem spomeniku: na sarkofagu kralja Ahirama u Byblosu, koji je iz 13. st. pr. Kr.

Razmak je dakle između ovoga natpisa i sinajskih spomenika kojih trista godina, pa zato se ne mogu potanje slijediti veze između jednoga i drugoga pisma.

Da li je sinajsko pismo izravno ili preko posrednika utjecalo na t. zv. feničko, mišljenja se razilaze.

Lako možemo shvatiti, da će pismo prije doći do geografski bližih krajeva, u konkretnom slučaju do sjevero-zapadne Arabije, gdje su se našli natpisi, kojih su slova vrlo slična sinajskim, dok se oblik slova t. zv. feničkog alfabeta uvelike razlikuje od sinajskih. Oblik se slova u t. zv. feničkog alfabeta vrlo malo mijenjao, te u svakom slovu na različitim natpisima kroz 7—8 st. (počev od Ahirama do najmlađih starohebrejskih i feničkih) možemo vidjeti gotovo identična slova, dok je oblik slova sinajskog pisma i Ahiramova natpisa vrlo različit (tamo slika, ovdje linearno), premda je između jednoga i drugoga proteklo samo trista godina.

Kad bi se prihvatilo mišljenje nekih učenjaka, da su sinajski spomenici stariji za daljih 300 godina, onda bi razmak između Ahiramskog sarkofaga i njih bio od 600 godina, pa bi se ona velika razlika u obliku jednih i drugih slova nekako mogla lakše shvatiti.

Nadalje bio bi u prilog veze između sinajskog i feničkog pisma jedan natpis (koji se čuva u muzeju u Kairu) od četiri znaka, gdje su ti znakovi slični sinajskima. A ima i jedan jezični spomenik od tri retka: prvi i treći redak pisan je hieroglifskima, drugi gotovo kanaanskim (feničkim) slovima.

Budući da se sva fenička slova ne mogu izvesti iz sinajskog pisma, a kako je linearni oblik mnogih kretskih znakova gotovo jednak feničkim slovima (koji su od najstarijih vremena linearni), vjerojatno je, da je na alfabet u Siriji-Palestini utjecalo i kretsko pismo, ali samo na vanjski oblik feničkog alfabeta. Drugi hoće, da je feničko pismo sekundarno ili eklektično.

U posljednje doba našli su se predmeti (ostraka, drvo, pečat) s pismom od nekoliko slova, koji se zbog svog kratkog i fragmentarnog karaktera ne mogu dešifrirati. Ima tu znakova hieroglifskih, egipatskih, hetitskih, hieratskih, kanaanskih, kretskih, geometrijskih i enigmatskih. Sve bi to mogli biti različiti pokušaji, da se kako-tako sastavi alfabet. Na primjer u Byblosu su se našli natpisi u pseudohieroglifskim, nepoznatim slovima, a neki feničkom pismu sličnim slovima: sve bi to moglo značiti, da je tu bilo više pokušaja, i da je napokon pobijedio t. zv. fenički alfabet, i to oko 1000, kad su Feničani postali političkim narodom. Tek od ovoga vremena možemo govoriti o feničkom pismu, dok bi prije toga datuma bilo opravdano govoriti o sjevernosemitskom, kanaanskom i t. zv. feničkom pismu.

Posebice treba istaknuti najznatniji pokušaj sastavljanja alfabeta, koji je mogao postati ozbiljan takmac kanaanskom (feničkom) alfabetu.

G. 1929 nađen je u ruševinama Ras-Šamre u sjevernoj Siriji alfabet u klinastom pismu, koji je štampan u Parizu u travnju 1930, a već u istom mjesecu uglavnom ga je dešifrirao Hans Bauer. To je pravi rekord. Taj novi alfabet sastoji se od 29 slova, pa se može smatrati čak savršenijim od kanaanskoga, jer bolje razlikuje fiziologiju glasa. Kako iz toga kraja imademo glosa iz 14. st., gdje Semit Semitu ne piše u tom svom alfabetu, već babilonsko-asirskim pismom, bit će, da u to doba još nije bio nastao taj alfabet, već nešto kasnije.

On je nastao u sferi babilonsko-asirskoga jezika i njegova klinastoga pisma, kada su taj jezik i to pismo bili internacionalnim i posvuda poznatim na Bliskom Istoku i u istočnom dijelu Sredozemnog mora.

Kad je seoba naroda uništila moćno hetitsko carstvo, propadoše Ugarit (današnja Ras-Šamra) i fenički gradovi, dok se poslije te anarhije ne podiže oko 1000 izraelska država, a fenički gradovi (Tir, Sidon) šire svoje kolonijalno gospodstvo sve do današnjega Portugala. Klinasti se alfabet babilonsko-asirske sfere nije mogao održati, jer je u isto doba postojao fenički alfabet, a oko 1000 mogao je zbog političke i gospodarske snage Feničana zavladati samo fenički alfabet.

Najnoviji rezultati nauke meću u 2. tisućljeće pr. Kr. utjecaj egipatske i hetitske kulture na kretsko pismo. Danas priznaju i pristaše kretske hipoteze, da se naš alfabet naslanja na egipatsko pismo, ali da je linearizacija figurativnog egipatskog pisma, koja se ogleda u feničkom alfabetu, potekla iz kretskog pisma. Treba ipak istaći, da kretsko pismo nije još dešifrirano, pa su zaključci na temelju toga pisma nestalni, to više, što analogni položaj slova i početak linearizacije nalazimo i u Egipćana za 12 dinastije (2000 do 1792) i na spomenutim sinajskim natpisima. Premda su neka fenička slova svojim vanjskim oblikom slična nedešifriranom kretskom pismu, nije dokazano, da je fenički alfabet to primio izravno od Krećana. Pri tom se mora naglasiti, da više feničkih slova uglavnom odgovara slici (znaku), kakve su bile za vrijeme figurativnog pisma. Zato teško možemo shvatiti, da bi Kanaanci bili primili ime i znak od linearnog kretskog pisma, kad se u njem slike već ne raspoznaju.

S druge strane treba opet istaći, da nekoliko stotina godina prije toga imademo na Sinaju pismo, gdje se slika i ime mnogih slova potpuno slažu.

Evo imena slova u hebrej. jez. (i u grč. transkripciji): Aleph (ἀλεφ, ἀλφ), beth (βηϑ), gimel (γιμλ, γιμελ), dāleth (δαλεϑ, δελεϑ, δελϑ), he (<znak>), vāv (οὐαυ), zajin (ξαιν, ξαι), hēth (ἡδ), tēth (τηϑ), jōdh (ιωϑ, ιωϑ), kaph (χαφ), lāmedh (λαμεδ, λαβεδ, λαβδ), mēm (μημ), nūn (νουν), samēkh (σαμεχ, σαμχ), ajin (αἰν), pē (φη), sādhē (σαδη, τιαδη), qōph (κωφ), rēš (ρης, ρηχς), šīn (σεν, σγεμ), tau (ϑαυ).

Polovica je slova rastumačena, dok je kod druge polovice značenje nesigurno: alef »govedo, krava«, bet »kuća«, dalet »vrata«, zajin »oružje«, vav »klinac, čavao«, jod »ruka«, kaf »otvorena šaka«, mem »voda«, nun »riba, jegulja« (mjesto nun ima i nahaš »zmija«), ajin »oko«, pe »usta«, reš »glava«, šin »zub, zubi«, tau »znak, žig«.

Nejasna su: gimel »deva«, he »usklik radosti« ili »rešetka«, het »ivica«, tet »vrat, lopta, košara«, lamed »batina, profil«, samekh »potporanj, riba«, sade (izg. cade) »stubište«, kof »zatiljak, trbuh«.

Treba istaći, da imena nekih slova ne odgovaraju kanaanskim oblicima, na pr. mem i reš su babilonski (memu, rešu), dok bi kanaanski bio majim, roš.

Čini se, da je red slova imao dvije odjelite polovice, jer se tako nešto osjeća u etiopskom, a i u latinskom, gdje riječ elementa (od druge polovice alfabeta l, m, n kao što i naše a-be-ce-de ili alfabet od prve polovice) znači »slova«.

Još je neriješeno pitanje, da li je jednoć postojao jedan prasemitski alfabet, iz kojega bi se bio razvio i južnosemitski (u Arabiji) i sjevernosemitski u Siriji-Palestini. A i taj eventualni protosemitski alfabet ne mora bezuvjetno da je bio onaj stari sinajski, i ako se s priličnom sigurnošću može reći, da je od njega potekao južnosemitski alfabet.

Koliko je dosad poznato, ni sjevernosemitski alfabet nije jedinstven, jer imademo više nijansa (kanaansko, feničko, aramejsko), među kojima nije bilo velikih razlika, a nalazimo ga u isto doba s onu stranu Mrtvoga mora (kod Izraelaca i Moabićana), u sjev. Siriji (kod Aramejaca) i Feničana.

Pobijedio je fenički grad Byblos, koji je već od 3. milenija pr. Kr. uvozio egipatski papyros i njime opskrbljivao u prvom redu Grke, koji imenom toga grada nazvaše knjigu (byblos). Dok je južnosemitski alfabet otac arapskoga pisma, od sjevernosemitskoga su nastali svi alfabeti današnjeg kulturnog svijeta, što se ima zahvaliti Feničanima i njihovim kolonijama (Kartaga, Malta, na Siciliji, Sardiniji i Španiji).

Visoka, profinjena i luksusna kultura kretska imala je svoje pismo. Grci su tu kulturu dijelom uništili, dijelom naslijedili, pa će biti u početku i pisali, bar na dvorovima, kretskim pismom, ali već najstarije opće poznato pismo u Grka pokazuje, da je ono jednako nama poznatom alfabetu. Postoji neopravdano mišljenje, da bi se grčko pismo moglo naslanjati i na koje indoevropsko, jer treba istaći, da slova najstarijeg grčkog alfabeta ne odgovaraju grčkom, već semitskom jeziku.

Najstariji fenički natpis potječe iz 13. st., a već Herodot kaže, da je Kadmo donio Grcima alfabet. I ako je taj Kadmo legendaran (kadmejska se dinastija meće u 1350—1209 pr. Kr.), ipak prema svemu današnjem znanju možemo zaključiti, da su Grci primili alfabet u 11. st. pr. Kr., mada najstariji spomenici u fen.-grčkom alfabetu potječu tek iz 8. st.

Historijski Grci (Ahajci pred Trojom) nemaju pisanih spomenika: za pjevače i pjesnike junačke pjesme (Homerske najstarije pjesme bit će završene u 10. st.) pismo ne postoji, a ni aristokracija ne osjeća potrebu pisma, koje najprije prihvaća praktični srednji stalež, i to valjda najprije na otocima Teri i Kreti.

Da je grčki alfabet potekao iz feničkoga, dokazuje ovo:

1. Slova najstarijih grčkih spomenika vrlo su slična, gotovo jednaka, oblikom i stilizacijom feničkima.

2. U početku u oba je jezika jednak broj slova (22) od A do T.

3. Poređaj slova i njihova brojčana vrijednost odgovara semitskom načinu.

4. Smjer je pisma od desna na lijevo, ili bustrofedon kao u Feničana.

5. Imena slova su semitska: alf »alfa«, bet »beta«, giml »gamma«, delt »delta«, hē »ει«, zatim »epsilon«, vav »vau« (digamma), zain »zeta«, hēt »heta«, »eta«, tēt »theta«, jōd »jota«, kaf »kappa«, lamd »lambda«, mem »mo«, »mu«, napokon »my«, nun »nu«, »ny«, samek »sigma«, ain (oin) »o«, pē »pē«, »pi«, sādē = ?, qoph »qoppa«, reš (rōš) »rho«, šīn »san«, tav »tau«.

Ono »a« na kraju dodali su Grci, jer u grčkom jeziku riječi svršavaju na vokal (i na: n, s, r). Neki hoće, da je to od Aramejaca iz južne Male Azije.

Što se tiče slova rho, vidi se, da je iz feničkoga, gdje je roš, dok je aramejski reš.

Najstariji grčki alfabet nije svagdje jednak, t. j. u Grka nema praalfabeta. Grci nisu bili ujedinjeni: kako je koji otok primao alfabet, tako ga je prema svom lokalnom dijalektu preudesio, na pr. feničko »h« moglo je postati grčko »e«, kad u dotičnom kraju u grčkom govoru nije bilo glasa »h«, a isto se dogodilo i sa het (heta) »eta«.

Grci su fenički alfabet, koji označuje samo konsonante, usavršili: njihov alfabet označuje i vokale. Može se reći, da su Grci stvorili pravi alfabet, jer je feničko pismo bilo latentno silabičko, gdje slovo označuje konsonant s bilo kojim vokalom, na pr. »k« se čita: ka, ke, ki, ko, ku.

I u Egipćana i u starom sinajskom pismu ima doduše sporadično označivanje vokala. Grci upotrijebiše za oznaku vokala ona fenička slova, koja bijahu suvišna grčkom jeziku, na pr. mukli glas alef za a, h za e, jod za i, ajin za o, vau za u, koji kao novi glas staviše na kraj alfabeta, ali kako su neki grčki dijalekti još uvijek bili sačuvali glas »v« i kako šesto mjesto alfabeta (vau) nije bilo prazno, jer je označivalo broj 6, to je staro mjesto za konsonant »v« ostalo rezervirano za digamu, t. j. za grčki glas »v«.

Fenički je alfabet imao više sibilanata, koji Grcima nisu bili potrebni; zato je samek u istočnoj grupi grčkih dijalekata upotrebljen za »ks«, zain za »dz«, šin za »s«, a za enfatičko s (sade) nisu našli zamjene.

Grci nisu našli slova u feničkom alfabetu za svoje haknute glasova (ph, kh i za psi), zato ta novo stvorena slova, koja u različitim krajevima imaju različit oblik, dolaze na kraju, t. j. poslije staroga alfabeta, onako, kako su se pojavili: y, ph, kh, ps. Nekako u isto doba dolazi i omega.

Slova u prvom alfabetu imaju svoje značenje (alef u semitskom znači govedo, a u Grka ništa), pa su te riječi od Grka primljene automatski, a sva nova slova (kojih nema u feničkom) ne dobivaju posebna imena, već se zovu: fi, hi, psi (a i ksi), po prilici kao i u nas: a, be, ce, de i t. d.

U grčkoj rascjepkanosti treba tražiti razlog, zašto ima kod njih više nijansa feničkoga alfabeta;

1.    u najstarijim spomenicima dorskih otoka (Tera, Melos i Kreta) slova su najbliža feničkim;

2.    u istočnim alfabetima (maloazijska obala s otocima i jonske kolonije u Jonskom moru i na Siciliji, a u Grčkoj samo Argos i Korint sa svojim kolonijama, i Atika), gdje je na pr.: x = kh;

3.    zapadni alfabeti (na Peloponezu, Arkadija, Elida, Beotija, Eubeja, Fokida i u nejonskim kolonijama Sicilije i u južnoj Italiji), gdje je x = ks.

Ima više feničkih slova, koja su Grcima bila nepotrebna (na pr. sade, kopa), a ipak se dugo drže radi tradicije, što je opet dokaz, da su Grci primili alfabet od Feničana.

Smjer pisma je u početku, kao u Feničana, od desna na lijevo, a oko 600 bustrofedon (kao kod oranja: jedna brazda s desna na lijevo, druga s lijeva na desno) i kasnije s lijeva na desno. S tom promjenom smjera ide u korak i promjena oblika slova, simetrija i estetski momenat: vodoravna i okomita linija potiskuju ostale smjerove; gdje je bila kosa linija, ona se sad približuje dijagonali: slova su sada uspravna i svako se slovo može napisati u kvadratu (isp. fen. grčko A), a tim se duhom harmonije, simetrije i ravnoteže (i na hramovima) Grci odlikuju nad orijentalcima.

Kad se atički alfabet bio najljepše razvio, ulaze u nj strani, neatički elementi, koji razaraju dosadašnju njegovu jedinstvenost u pisanju: s atičkim pomorskim savezom uvlači se malo po malo jonski alfabet i jonski jezik. Te je neustaljenosti nestalo, kad je Atena 403 uzakonila jonski alfabet, koji pod vodstvom njezine literarne i umjetničke slave postaje općenitim grčkim alfabetom. Bilo je doduše pos. 403 protivnika tom jedinstvenom alfabetu, ali svi su pokušaji reformiranja bili kratka vijeka.

Taj alfabet, koji je postao zajednički svim Grcima, uglavnom se nije mijenjao. Jedino se kasnije razvio spiritus asper od H (H> F><), a od istoga se slova razvio valjda spiritus lenis. Akcenti nastadoše tek oko 200 pr. Kr.

Pismo grčkih natpisa na kamenu zove se monumetalnim ili lapidarnim; ako se upotrebljava u rukopisima, zove se kapitalnim.

Na papirosu ili pergameni, gdje ne piše dlijeto, već pisaljka ili kist, slova postaju obla, a ta je oblina posve provedena u t. zv. uncijalnom pismu, gdje pojedina slova još uvijek stoje nepovezana, jedno do drugoga.

S uncijalom (ustavnim pismom) ide uporedo kurziva (brzopis) za svagdašnju upotrebu, i ta slova nisu izolirana, već međusobno povezana. U 9. st. pos. Kr. pojavljuje se i minuskulno pismo, gdje se ističu gornje i donje crte, pa se od ovog doba ustavno pismo upotrebljava samo u crkvi.

Grci klasičnog doba poznavali su samo t. zv. velika slova, a ona mala slova, što ih učimo u školi, potječu tek iz srednjega vijeka. Iz grčkoga se pisma razvilo nekoliko alfabeta starih naroda Male Azije (u Frigiji, Likiji, Lidiji, Kariji i t. d.), ali su ta pisma, za indoevropske i ne-indoevropske jezike bila kratka vijeka: od vremena Aleksandra Velikoga nalazimo ondje samo grčko pismo.

I gotsko pismo biskupa Vulfile za pokrštene Gote na Balkanu (4. st. pos. Kr.) nastaje prema grčkom pismu (uncijali) sa 6 slova iz latinskoga i 2 rune, a isto tako i koptijsko (22 slova prema grčkoj uncijali i 7 demotskih znakova). Dolazak Arapa pritisnu koptski jezik i pismo u 9. st., dok ih u životu posve nestane u 17. st., ali se ipak sve do danas upotrebljavaju bar u crkvi.

I jermensko i georgijsko se pismo po svoj prilici naslanja na grčko, a i ona dva albanska pisma, koja su se našla polovinom 19. st. (bit će nastala posljednjih 200—300 godina). I pisma kod Sirjana i Oseta (na Kavkazu) naslanjaju se na grčki alfabet. Ogamsko pismo (za Kelte u Irskoj i Engleskoj) bit će nastalo iz runa, koje su opet sastavljene uglavnom prema grčkom pismu. Nego najvažnija su pisma latinsko i slavensko (glagoljica i ćirilica).

Našlo se mnogo kraćih natpisa po cijeloj Italiji: u Alpama, Liguriji na keltskom jeziku, u Bozenu s keltsko-etruščanskim elementima, u Este na venetsko-ilirskom jeziku, u Kalabriji, Siciliji na mesapsko-ilirskom jeziku, u srednjoj Italiji kod Umbrijaca, Oska, Faliska, a osobito u Etruriji.

Ti su natpisi i po jeziku i po nekim slovima različiti, ali se svi obično zovu etruščanski. Oni su pozajmljeni od Grka, kad ni u Grka nije još bilo jedinstvenog alfabeta. Ipak se uglavnom može reći, da je etruščanski alfabet potekao iz zapadnog grčkog alfabeta.

Najvjerojatnije je, da su Etruščani pozajmili alfabet od grčkoga grada Kalhis, ali u nekim italskim alfabetima ima i utjecaja istočnogrčkog alfabeta, što je dokazom, da ti utjecaji potječu iz onoga vremena, kad se grčki alfabeti još nisu bili odijelili u zapadne i istočne, i prema tome, kad Grci još nisu stvorili svoje kolonije na zapadu. Njime Etruščani pišu od 8. st. pr. Kr. U najstarijem etruščanskom alfabetu imamo 22 fenička slova plus 4 znaka, što su ih već Grci bili nadodali feničkom, t. j. »u« (kasnije y), <P>, x (ks), i Y (kh). U istočnoj grupi grčkih alfabeta X znači kh, a Y = ps, iz čega slijedi, da je etruščanski alfabet osnovan na zapadno-grčkim alfabetima. Ali s druge strane treba napomenuti, da Etruščani imaju »š« pored »s«, čega nema u Grka, ali ima u Feničana. Zatim oni imaju 8 = f, čega nema ni grčki ni fenički alfabet, ali ima Mala Azija (u Lidiji).

Kako etruščanski jezik ima nedostatnu vokalizaciju, to se odrazuje i u pismu, na pr. glasa i slova »o« uopće nema, ali taj jezik nije poznavao ni zvučne glasove: b, d, g, zato u njih nema za te glasove ni slova, već samo za bezvučne p, t, k. Znamo, da su u njihovu predlošku bila tri znaka za glas »k« (C, K, Q), ali je na koncu pobijedio C.

Vlast se Etruščana prostirala neko vrijeme od Alpa do Napulja, oni su bili kvas rimske kulture, dali su Rimu nesamo kraljeve, već i mnogo kulturnih elemenata, dok nisu napokon morali u srednjoj Italiji ustupati pred Latinima, u Padskoj nizini pred Galima, a na kraju im oduzme slobodu osvajački Rim: njihova jezika nestaje u carsko doba.

Od Etruščana potječe

Latinski je alfabet za nas najvažniji: njime pišu Latini, Rimljani (već od kraja 7. st. pr. Kr.), onda zapadno Rimsko carstvo i preko rimskoga kršćanstva sva Evropa (osim Grka i pravoslavaca), Amerika i ostali dio svijeta grčko-rimsko-kršćanske kulture.

Da su Rimljani primili alfabet od Etruščana, najjasniji je dokaz, što se red slova ABC (u značenju a, b, k) može protumačiti samo na temelju etruščanskoga jezika, gdje nema zvučnoga »g« (γαμμα) i što latinska imena slova potječu od Etruščana.

Latinski je alfabet imao 21 slovo (A B C D E F G H I K L M N O P Q R S T V X), a sredinom 1. st. dobije Y i Z, i to, naravno, dolazi na kraj alfabeta. Haknute glasove th, ph, kh latinski jezik nije poznavao, ali ipak njihova slova zadržava za označivanje brojeva (theta = 6' C za 100, phi: Φ>a za 1000, kh: y >y> I > I za 50), a omege nema zato, što je grčki alfabet došao u Italiju, kad se omega u Grka još nije bio razvio.

Kad su Rimljani u najstarije vrijeme ipak morali napisati na pr. <t>iZ.T]p.a>v, napisali bi Pilemon. Tek kad su se Rimljani bolje uputili u grčki jezik, počeli su (150—100 pr. Kr.) pisati CH, PH, TH.

Digama je prvom početku imalo vrijednost poluvokala, zatim »f«, a slovo »V« upotrebljava se za glas »u« i »v«.

U početku je latinski jezik imao i glas »z«, prema tomu i grčko slovo »Z«, ali kako se je taj glas »Z« (nekako polovicom 4. st.) pretvorio u »r« (isp. naše može > more, ženem > renem), napustiše to slovo, a na njegovo mjesto u alfabetu dođe novo stvoreno slovo G. Kad se s napretkom kulture osjetila potreba, da se transkribiraju grčke riječi, opet uvedoše (u Ciceronovo doba) slovo »Z«, a s istoga razloga uvedoše i ypsilon. Kako slovo »z« nije moglo, radi novog slova G, da zauzme svoje prijašnje mjesto, ono je došlo na kraj alfabeta.

U starom latinskom alfabetu imamo tri slova za oznaku glasa »k«.

1. K (semitski kaf, grčki kapa) pred suglasnikom i pred »a«.

2. Q (semitski kof, grčki kopa) pred »o« »u«.

3. C (semitski gimel, grčki gama) pred »e« i »i«.

Kako se to različito pisanje pomalo pobrkalo, zadržaše na kraju za oznaku glasa »K« samo jedno slovo (C).

Dok je kod prva dva slova izgovor »k« sasvim razumljiv, za treće slovo treba istaći, da se ono (gimel, gama) upotrebljava u početku ne samo za oznaku glasa »g«, već i za »k« pod utjecajem Etruščana, u kojih se ne razlikuje zvučno »g« od bezvučnoga »k«.

Sve do 300 slovo C označuje glas »k« i »g« na pr. recei »regi«, fificed »fifigit«, virco »virgo«.

Kad je C u označivanju glasa »k« potisnulo kopu (koje ostaje samo za k+u) i kapu (koje ostaje samo u nekih riječi: Kalendae, Kanabae, Karthago), za glas »g« nijesu imali posebnog znaka (na pr. eqo »ego«). Zato su Latini, oslobodivši se etruščanske kulturne dominacije, morali potražiti novi znak za glas »g«, pa to izvršiše tako, da su slovu C dodali malu crtu na kraju i time stvorili novo slovo G, koje je došlo na sedmo mjesto, t. j. mjesto suvišnoga i izbačenog Z.

Uspomenu na doba, kad je C označivalo glas »g«, imamo u kraticama: C »Gaius«, CN »Gnaeus«.

Q se piše samo pred »u« i zato se zove »ku«, a ne »ko«, kako bi moralo biti prema starom nazivu »kopa«. To je još jedan dokaz, da su Rimljani dobili alfabet preko Etruščana, koji nijesu mogli reći »kopa«, kad u njih nije bilo glasa »o«.

U kasnije doba (za Sule i careva) bilo je pokušaja, da se alfabet reformira (poseban znak za dugo »i«, razlikovanje »v« od »u«), ali se te reforme nijesu održale.

Danas poznato razlikovanje »u« i »v«, »i« i »j« i dvostruko w nastalo je tek u srednjem vijeku, a i točka nad »i« potječe tek iz 14. st.

Najstariji latinski natpis (t. zv. Crni kamen, nalazi se na Forum Romanum) bit će nastao oko 600 godina pr. Kr.

Rimljani su upotrebljavali samo t. zv. velika slova, kojima se mi služimo, u neprekidnom pisanju samo u svečanim natpisima i u reklamne svrhe. Inače velika slova upotrebljavamo na početku rečenice i u nekih osobitih riječi, dok se obično pismo sastoji od t. zv. malih slova.

Stara latinska (i grčka) slova pišu se između dva retka (AB D li), a naša mala slova stoje između četiri retka (arđb g p), a to je nastalo tek u srednjem vijeku, kad su se u povodu brzog i besprekidnog pisanja same od sebe stvorile gornje i donje crte.

Stari narodi nisu dijelili jednu riječ od druge, već su se slova redala bez obzira, da li označuju jednu ili više riječi. Tek u srednjem vijeku (gotovo 3500 godina poslije prvog pisma) dijele se riječi, kao što ih mi dijelimo.

Isto tako stari narodi nisu vezivali jedno slovo s drugim, već je svako slovo stajalo samo za sebe, kao što stoje naša štampana slova. I to vezivanje pojedinih slova potpuno je provedeno istom u kasnijem srednjem vijeku.

Naše današnje lako i jednostavno pisanje razvilo se tijekom 3500 godina, te nema valjda više mogućnosti većeg usavršavanja. Istina je doduše, da je stenografija još brža, ali kod nje se radi samo o brzini pisanja, dok se o brzini čitanja ne može govoriti, a ipak je glavna svrha pisma, da drugima priopćimo naše misli i da ih čitač brzo shvati.

Alfabet od 20 do 30 slova ne može točno prikazati sve nijanse glasova, ali za praktični život i ne treba, a kad bi se sastavilo posve fonetsko pismo, onda bismo imali svu silu slova ili i formula (na pr. Jespersenova formula za »u« glasi: α3^aßgγ³jδoεlζ4), što bi čitanje neizmjerno oteščalo.

Fenički je alfabet fonetski, a u kasnija vremena alfabeti kod kulturnih naroda nisu više fonetski, jer se pismo nije prilagođivalo razvitku jezika, pa tako imamo u francuskom: c »k«, »s«, aout »u«, tal. g »g«, »đ« ili engelsko se »a« na pr. u riječi marmalade čita kao a, e, ej (marmelejd).

Za hrvatski alfabet može se reći, da je najsavršeniji u Evropi i da je najbliži feničkome.

LIT.: F. Chapouthier, Les écritures minoennes au palais de Mallia (École franç. d’Athènes, Étud. cretoises), Pariz 1930; R. Dussaud, Les inscriptions phéniciennes du tombeau d’Ahiram, roi de Byblos, Pariz 1924; V. Gardthausen, Ursprung und Entwicklung der griechisch-lateinischen Schrift, Heidelberg 1909 (5. u. 6. Heft d. Germanisch-romanischen Monatsschrift); H. Grimm, Althebräischen Inschriften, Hannover 1923; H. Grimm, Die altsinaitischen Buchstaben-Inschriften, Berlin 1928; H. Jensen, Geschichte der Schrift, Hannover 1925; Leibowitsch, Die Petrie’schen Sinai-Schriftdenkmäler, Leipzig 1930; A. W. Person, Schrift und Sprache in Alt-Kreta, Upsala 1930 (Upsala Universites Arsskrift 1930, Programm 3); K. Sethe, Der Ursprung des Alphabets. Die neuentdeckte Sinaischrift, Berlin 1926; R. Stübe, Der Ursprung des Alphabetes und seine Entwicklung, Berlin 1920; Virolleaud, Les tablettes de Ras Shamra, Pariz 1929; K. Weule, Kerbstock zum Alphabet, Ersatzmittel und Vorstufen der Schrift, 20. izd., Stuttgart 1921; K. Sethe, Vom Bilde zum Buchstaben. Die Entstehungsgeschichte der Schrift, von — mit einem Beitrag von Siegfried Schott, Leipzig 1939; H. Bauer, Entzifferung der Keilschrifttafeln von Ras Shamra, Halle—Saale 1930; H. Jensen, Die Schrift. Verlag v. J. J. Augustin, Glückstadt u. Hamburg 1935; D. Diringer, L’alfabeto nella storia della civiltà, Firenca 1937; H. Bauer, Der Ursprung des Alphabets (Der Alte Orient, Bd. 36, H. 1—2), Leipzig 1937; M. Tentor: Pismo i postanak alfabeta, Zagreb 1931.

Alfabet hebrejski. Stari hebrejski alfabet spada među najstarije alfabete na svijetu; on je na početku gotovo jednak t. zv. feničkom, i Hebreji ga upotrebljavaju sve do polovice prvoga tisućljeća pr. Kr. Iz tog starog hebrejskog pisma razvilo se samaritansko. Aramejci se šire iz Mezopotamije na zapad prema Damasku i Arabiji (među njima je bio i Abraham sa svojim narodom). Oni prihvaćaju sjeverosemitsko (t. zv. feničko) pismo, koje se s vremenom promijenilo i zavladalo čitavim Bližim Istokom. Iz toga aramejskog pisma razvilo se danas poznato hebrejsko kvadratno pismo, koje je postalo zajedničkim pismom Hebreja: oni se dakle odrekoše svog starog hebrejskog pisma, koje zadržaše do danas samo malobrojni Samaritanci u Nabulusu. Najstariji pisani spomenik u kvadratnom pismu potječe iz 2. st. pr. Kr., a najstariji rukopisi Biblije tek iz 9.—10. st. pos. Kr. (ima doduše 1 fragment na papirosu iz 2. st. pos. Kr.).

Kako su i Židovi bili primili aramejski jezik i pismo, razumljivo nam je, da su neki dijelovi Starog Zavjeta pisani aramejski, a i kasnija čitava židovska literatura (s Talmudom) pisana je na aramejskom jeziku. Današnja štampana slova kvadratnog pisma gotovo su jednaka najstarijim rukopisima. Kod Židova oko 11. st. nastaje rabinsko minuskulno pismo, koje je kasnije dobilo razne kurzivne varijetete: talijanski, španjolski, levantinski, poljsko-njemački i t. d. Ovakvo su pismo Židovi znali upotrebljavati i za pisanje na talijanskom, španjolskom, arapskom, a osobito na jeziku »jiddiš«, kojim govore Židovi istočne Evrope, Amerike i t. d. Jiddiš i njegovo pismo postadoše današnjim jezikom i pismom Palestine i cionizma.

Židovski se alfabet sastoji samo od suglasnika, ali kad je nestalo židovskog govornog jezika, bili su Židovi prisiljeni, da za točno čitanje i tumačenje svetih knjiga uvedu točke, crtice iznad slova, ispod njih i u njih. To označivanje vokala (punktacija) ne smije se upotrebljavati u svetim knjigama, koje se čuvaju u sinagogama. M. T.